Podnositelj zahtjeva podnio je zahtjev Europskom sudu za ljudska prava (dalje: Europski sud) u kojem je prigovorio da je duljina kaznenog postupka nespojiva sa zahtjevom "razumnog roka" navedenim u članku 6. stavku 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija). Također, prigovorio je i temeljem članka 13. Konvencije, u vezi sa člankom 6. stavkom 1., da nije imao djelotvorno pravno sredstvo u odnosu na svoj prigovor duljini postupka.
Podnositelj zahtjeva sudjelovao je kao oštećenik u kaznenom postupku koji se vodio zbog ubojstva njegovog sina, a koji postupak je pokrenut 1997. godine. Donesena je prvostupanjska presuda, koju je viši sud ukinuo povodom žalbe i vratio predmet na ponovni postupak. U ponovljenom postupku, dana 27. studenoga 2003. podnositelj zahtjeva izjavio je da je već pokrenuo građanski postupak za naknadu štete.
U ponovljenom postupku sud je održao pet od četrnaest zakazanih ročišta, a ostala su bila odgođena zbog nemogućnosti domaćih vlasti da utvrde gdje se nalazi svjedok i zbog nedolaska branitelja okrivljenika i vještaka. Donesena je presuda kojom je okrivljenik oslobođen optužbe, a podnositelj zahtjeva upućen da svoj zahtjev za naknadu štete protiv okrivljenika ostvaruje u posebnom građanskom postupku koji je već bio pokrenuo. Povodom žalbe, viši je sud ponovno ukinuo presudu te je ponovljeni postupak i dalje u tijeku pred nadležnim prvostupanjskim sudom.
Podnositelj zahtjeva pokrenuo je 2003., odnosno 2004. godine dva građanska postupka za naknadu nematerijalne štete zbog smrti svoga sina. Oba su parnična postupka prekinuta do okončanja naprijed navedenog kaznenog postupka.
Dana 13. veljače 2006. podnositelj zahtjeva podnio je zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na kazneni postupak. Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio je njegov zahtjev navodeći da se u postupku na koji se zahtjev odnosi ne odlučuje o građanskim pravima i obvezama podnositelja zahtjeva ili o optužbi za kazneno djelo podnesenoj protiv njega. Protiv odluke Vrhovnog suda podnositelj zahtjeva podnio je ustavnu tužbu, koja je odbijena.
Europski sud najprije je utvrdio da se članak 6. stavak 1. Konvencije primjenjuje pod svojim „građanskim naslovom“ na kazneni postupak koji uključuje donošenje odluke o imovinskopravnim zahtjevima koje su postavili oštećenici, a čak i kad nema takvih zahtjeva, na onaj kazneni postupak čiji je ishod odlučan za „građansko pravo“ o kojem je riječ.
Utvrdivši da je pokretanjem građanskog postupka ishod kaznenog postupka postao relevantan za odluku o građanskom pravu podnositelja zahtjeva na naknadu, privlačeći time primjenjivost članka 6., stavka 1., i to njegovoga građanskog dijela, na kazneni postupak o kojemu je riječ, Europski sud zaključio je da je razdoblje koje treba uzeti u razmatranje počelo 21. srpnja 2003. godine kada je podnositelj zahtjeva postavio poseban građanskopravni zahtjev za naknadu štete.
Iako je Europski sud prihvatio činjenicu da je sam kazneni postupak bio donekle složen, zaključio je kako složenost predmeta ne može opravdati činjenicu da je postupak na dvije razine nadležnosti trajao sedam godina, te je i sada u tijeku pred sudom prvog stupnja. Ujedno, Europski sud ukazao je na to da učestalo vraćanje predmeta na ponovljeni postupak uslijed pogrešaka koje su počinili niži sudovi i ponavljanje takvih naloga unutar jednog postupka, može ukazati na ozbiljan nedostatak u sudskom sustavu.
Zbog svega navedenog, Europski sud smatrao je da je duljina kaznenog postupka u ovome predmetu, koji je bio izravno odlučan za građanskopravne zahtjeve podnositelja, bila prekomjerna i da nije ispunila zahtjev "razumnoga roka", te da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije.
Nadalje, Europski sud je ocijenio da je podnositelj zahtjeva razumno postupio kada je podnio zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na kazneni postupak, a ne na građanske postupke za naknadu štete, jer je upravo trajanje kaznenog postupka odgodilo odluku o građanskopravnom zahtjevu podnositelja za naknadu štete. Odlučivši da ne razmotre duljinu kaznenog postupka, domaći su sudovi povrijedili pravo podnositelja zahtjeva na djelotvorno pravno sredstvo.
U svjetlu ovih okolnosti, Europski sud smatra da je u ovom predmetu stoga došlo do povrede članka 13. Konvencije te je podnositelju zahtjeva dosudio 3.600 eura na ime nematerijalne štete te 2.021 euro na ime troškova i izdataka.
Presuda Europskog suda za ljudska prava od 13. siječnja 2011., br. 45190/07 u predmetu Jeans protiv Hrvatske
Morana Briški, dipl. iur.