Povrat imovine oduzete njemačkim državljanima

Člankom 2. ZID-a Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" broj 80/02. i 81/02. - ispravak), koji je stupio na snagu 5. srpnja 2002. godine, članak 10. Zakona izmijenjen je i glasi:

"Prijašnji vlasnik nema pravo na naknadu za oduzetu imovinu u slučaju kada je pitanje naknade riješeno međudržavnim sporazumima.

Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, prava propisana ovim Zakonom mogu steći i strane fizičke i pravne osobe ako se to utvrdi međudržavnim sporazumima."

Dugo je smatrano da strani državljani imaju pravo na naknadu pod uvjetom da Republika Hrvatska sa stranom državom o tome sklopi sporazum, no prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz presude broj: Uzz-20/08-2 od 26. svibnja 2010. godine, strani državljani imaju pravo na naknadu pod istim uvjetima kao i ostali ovlaštenici naknade, što znači da se strancima naturalno mogu vratiti stanovi, poslovni prostori i građevinska zemljišta, dok im se za ostale predmete naknade iz članka 15. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" broj 92/96., 92/99. - ispravak, 39/99. - odluka i rješenje USRH broj: U-I-673/1996 i dr., 42/99. - ispravak odluke i rješenja USRH broj: U-I-673/1996 i dr., 43/00. - odluka USRH broj: U-I-673/1996, 131/00. - odluka USRH broj: U-I-673/1996 i dr., 27/01. - odluka USRH broj: U-I-673/1996 i dr., 34/01. - ispravak odluke USRH broj: U-I-673/1996 i dr., 65/01. - odluka USRH broj: U-I-673/1996 i dr., 118/01. - odluka USRH broj: U-I-673/1996 i dr., 80/02., 81/02. - ispravak i 98/19.; u daljnjem tekstu: Zakon o naknadi) treba odrediti naknada.

Posebno je bilo sporno pitanje imaju li državljani Njemačke, s obzirom na povijest odnosa prema njemačkoj imovini nakon II. svjetskog rata, pravo na naknadu prema Zakonu o naknadi.

Upravna rješenja i upravni spor

Iz obrazloženja je prvostupanjskog upravnog rješenja razvidno da je na temelju Zakona o naknadi podnositelj (državljanin SR Njemačke) 31. prosinca 2002. podnio zahtjev za povrat imovine oduzete za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine.

U upravnom je postupku utvrđeno da je podnositelj jedini nasljednik prijašnjeg vlasnika imovine (šuma, šumskog zemljišta, zgrada i poljoprivrednog zemljišta) konfiscirane rješenjem Kotarske Komisije Narodnog Odbora Fužine, Upravnog odjela broj: 1/45 od 3. kolovoza 1945. U obrazloženju tog rješenja navedeno je: "Notorno je, da je Knez Albert Marija (...) njemački državljanin, nastanjen u Regensburgu ..."

Iz spisu predmeta prvostupanjskog suda priloženog ovjerenog prijevoda s njemačkog jezika Službene potvrde (njemačkog) Saveznog ureda za poravnanje tereta od 13. srpnja 2015. razvidno je da ni podnositelj ni njegovi prednici, po njemačkom pravu ili međunarodnim obvezama Savezne Republike Njemačke nisu ostvarili pravo na naknadu štete ili obeštećenje kojima bi se nadoknađivao gubitak vlasništva za predmetne nekretnine.

Prvostupanjskim upravnim rješenjem djelomično je prihvaćen podnositeljev zahtjev te je otklonjena primjena članka 10. Zakona o naknadi, koji glasi:

"Prijašnji vlasnik nema pravo na naknadu za oduzetu imovinu u slučaju kada je pitanje naknade riješeno međudržavnim sporazumima.

Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, prava propisana ovim Zakonom mogu steći i strane fizičke i pravne osobe ako se to utvrdi međudržavnim sporazumima."

U obrazloženju prvostupanjskog upravnog rješenja istaknuto je da iz navedene potvrde vidljivo da podnositelj zahtjeva za povrat imovine niti njegovi preci nisu ostvarili pravo na obeštećenje za oduzetu imovinu, niti po njemačkom pravu, niti na temelju međunarodnih obveza SR Njemačke, uz navod da naknade prema Zakonu o poravnanju tereta kojemu pripada i Zakon o reparaciji štete, ne predviđa naknadu za oduzeto vlasništvo. Prema njemačkom pravnom sustavu, poravnanje tereta ne isključuje zahtjeve za povratom ili naknadom oduzete imovine.

Također, uvidom u dostupne sporazume - Sporazum Vlade FNRJ i Vlade SR Njemačke o reguliranju zahtjeva za odštetu za restitucije koje se ne mogu ostvariti i zahtjeva protiv njemačke obračunske kase (10. ožujka 1956. god.), Sporazum između Vlade SFRJ i Vlade SR Njemačke o odobravanju pomoći u kapitalu (10. prosinca 1974. god.) i Zajednički Protokol o pregovorima između Jugoslavenske i Njemačke delegacije o privrednim i financijskim pitanjima (10. ožujka 1956. god.), vidljivo je kako navedeni sporazumi ne rješavaju pitanje povrata - naknade oduzete imovine njemačkim državljanima.

U postupku je utvrđeno da pitanje povrata/naknade oduzete imovine njemačkim državljanima nije riješeno nijednim međunarodnim sporazumom. Prvenstveno je tu Sporazum o reparacijama Njemačke, o uspostavi Međusavezničke agencije za reparacije i o povratu monetarnog zlata iz 1946. godine, koji uopće ne rješava pitanje povrata/naknade oduzete imovine njemačkim državljanima. Osim toga, Njemački Zakon o naknadi štete od 14. kolovoza 1952. godine ne može se smatrati primjenjivim u konkretnom slučaju s obzirom da je riječ o zakonu pravnog sustava strane države.

Drugostupanjskim upravnim rješenjem odbijena je žalba Državnog odvjetništva Republike Hrvatske podnesena protiv prvostupanjskog upravnog rješenja.

Prvostupanjskom presudom Upravnog suda u Rijeci od 21. listopada 2020. prihvaćen je tužbeni zahtjev Županijskog državnog odvjetništva u Rijeci i poništeno je drugostupanjsko i prvostupanjsko upravno rješenje, te je odbijen podnositeljev zahtjev za naknadu oduzete imovine u cijelosti.

U obrazloženju prvostupanjske presude istaknuto je: "Prema shvaćanju Suda, u smislu citirane odredbe članka 10. Zakona o naknadi, za ostvarivanje prava na naknadu nije odlučno je li podnositelj zahtjeva u drugoj državi ostvario pravo na naknadu i je li ono podnositelju bilo priznato, nego isključivo da je druga država ugovornica međudržavnim sporazumom preuzela obvezu da će riješiti pitanje naknade za imovinu oduzetu njenim državljanima od strane jugoslavenske komunističke vlasti.

S tim u svezi, države pobjednice u Drugom svjetskom ratu, između ostalih SAD-a, Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske, Jugoslavija i dr., sklopile su Sporazum o reparacijama Njemačke, o uspostavi Međusavezničke agencije za reparaciju i o povratu monetarnog zlata, u Parizu 14. siječnja 1946. (dalje: Sporazum o reparacijama iz 1946.) kako se navodi u uvodu, u cilju postizanja pravedne međusobne raspodjele ukupne imovine koja je na raspolaganju ili bi se mogla proglasiti raspoloživom u svrhu reparacija Njemačke. Odredbom članka 6. točke A. Sporazuma o reparacijama iz 1946. propisano je da će svaka Vlada potpisnica, u skladu s postupcima koja sama odabere, čuvati ili se rješavati njemačke neprijateljske imovine koja je u njenoj nadležnosti na način koji je utvrđen kako bi se spriječio povratak imovine u njemačku vlasništvo ili kontrolu, te će tu imovinu zaračunati u korist svog udjela u reparacijama.

Prema shvaćanju Suda, sukladno citiranoj odredbi članka 6. točke A. Sporazuma o reparacijama iz 1946. svaka je država potpisnica, pa tako i Jugoslavija, mogla samostalno odabrati postupak na koji način će uračunati njemačku imovinu u korist svog udjela u reparacijama.

Nadalje je člankom 3. petog poglavlja Konvencije o reguliranju pitanja proizašlih iz rata i okupacije kako je dopunjena Prilogom IV Protokolu o završetku okupacijsku režima u Saveznoj Republici Njemačkoj, potpisane u Bonnu 26. svibnja 1952., između Savezne Republike Njemačke, SAD-a, Francuske, Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske, koja je stupila na snagu 5. svibnja 1955. (dalje: Bonska konvencija iz 1955.) propisano da Savezna Republika Njemačka neće u budućnosti stavljati prigovore protiv mjera koje su provedene ili trebaju biti provedene protiv njemačke imovine u inozemstvu ili druge imovine, koja je zaplijenjena u svrhu reparacije ili restitucije ili na osnovi ratnog stanja ili na osnovi sporazuma koji su koji su saveznici (SAD, SSSR, Ujedinjeno Kraljevstvo) potpisali ili će potpisati s ostalim savezničkim državama, s neutralnim državama ili nekadašnjim njemačkim saveznicima. Prema shvaćanju Suda, citiranom odredbom članka 3. petog poglavlja Bonske konvencije iz 1955. obuhvaćena je također i imovina njemačkih državljana koju su jugoslavenske komunističke vlasti oduzele na području Federativne Narodne Republike Jugoslavije, jer je ta imovina oduzeta na temelju Sporazuma o reparacijama iz 1946. koji je Federativna Narodna Republika Jugoslavija sklopila sa zemljama pobjednicama u Drugom svjetskom ratu, a citirana odredba članka 3. petog poglavlja Bonske konvencije iz 1955. referira na sve sporazume koji su saveznici potpisali s ostalim savezničkim državama, pa tako i na Sporazum o reparacijama iz 1946. Odredbom članka 5. petog poglavlja Bonske konvencije iz 1955. nadalje je propisano da će Savezna Republika Njemačka osigurati naknadu štete ranijim vlasnicima vrijednosti koje su zaplijenjene na temelju mjera iz članaka 2. i 3. toga poglavlja."

Drugostupanjskom presudom Visokog upravnog suda od 30. rujna 2021. odbijena je žalba podnositelja i potvrđena prvostupanjska presuda.

Stajalište Vrhovnog suda

U konkretnom se slučaju pravno pitanje, odlučno za donošenje odluke o stvari, odnosi na ocjenu je li pitanje naknade za oduzetu imovinu u odnosu na podnositelja (njemačkog državljanina) riješeno međudržavnim sporazumima.

U tom pogledu Vrhovni sud u presudama broj: Uzz 7/10-4 od 4. studenoga 2010., broj: Uzz 8/10-2 od 28. studenoga 2013., broj: Uzz 28/10-2 od 28. studenoga 2013., broj: Uzz 13/10-6 od 11. veljače 2015., broj: U-zpz 7/2019-11 od 3. veljače 2021. iznio je stajališta prema kojima:

- presuda broj: Uzz 7/10-4 od 4. studenoga 2010.:

"Kod nesporne činjenice da pitanje naknade za oduzetu imovinu između Republike Hrvatske i Sjedinjenih Američkih Država, Argentine i Njemačke, čiji državljani su tužitelji, nije riješeno međudržavnim sporazumom, nužno je zaključiti da tužitelji kao strane osobe imaju pravo na traženu naknadu."

- presuda broj: Uzz 8/10-2 od 28. studenoga 2013.:

"S obzirom da u konkretnom slučaju nije sporno da pitanje naknade nije riješeno međudržavnim sporazumom, a da je tužiteljica državljanka SR Njemačke, to je pravilan stav kako ista ima pravo na naknadu."

- presuda broj: Uzz 28/10-2 od 28. studenoga 2013.: 

"U konkretnom slučaju nije sporno da je tužitelj M. T. u trenutku podnošenja zahtjeva za naknadu imovine bio državljanin SR Njemačke, te s obzirom da Republika Hrvatska nema zaključen sporazum o naknadi za oduzetu imovinu, tužitelj ima pravo na naknadu, a temeljem odredbe čl. 7. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o naknadi.

(...)

Imajući u vidu upravo odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o naknadi imovine i činjenicu da je naknadno danim rokom zainteresirana osoba podnijela zahtjev kao stranac, državljanin SR Njemačke, s kojom Republika Hrvatska nema zaključen sporazum o naknadi za oduzetu imovinu, okolnost da je tužitelj nakon proteka roka, a tijekom ovog postupka stekao hrvatsko državljanstvo rješenjem koje mu je uručeno 27. veljače 2003., nije od utjecaja na drugačije rješenje ove pravne stvari."

- presuda broj: Uzz 13/10-6 od 11. veljače 2015.:

"U konkretnom slučaju nije sporno da je tužitelj M. S.-P. u trenutku podnošenja zahtjeva za naknadu imovine bio državljanin SR Njemačke, te s obzirom da Republika Hrvatska nema zaključen sporazum o naknadi za oduzetu imovinu, tužitelj ima pravo na naknadu, a temeljem odredbe čl. 7. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o naknadi." 

Stajalište Ustavnog suda

Razvidno je da prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske ugovorima koji se spominju u prvostupanjskoj presudi nije, u smislu članka 10. stavka 1. Zakona o naknadi riješeno pitanje naknade za imovinu oduzetu njemačkim državljanima.

Vrhovni sud Republike Hrvatske na navedeni način uspostavio je pravni standard koji su stvarno nadležni upravni sudovi dužni uvažavati kada u skladu sa Zakonom o naknadi odlučuju u predmetima povrata odnosno naknade za imovinu oduzetu njemačkim državljanima.

Stoga Ustavni sud naglašava da su u slučaju odstupanja od tog pravnog standarda stvarno nadležni upravni sudovi dužni, s obzirom na okolnosti svakog pojedinog slučaja, iznijeti i obrazložiti dostatne i pravno relevantne razloge.

U konkretnom slučaju za navedeno odstupanje od ustaljene prakse Vrhovnog suda,s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, upravni sudovi nisu iznijeli i obrazložili dostatne i pravno relevantne razloge. Stoga je utvrđena povreda prava na pravično suđenje iz članka 29. stavak 1. Ustava te je predmet vraćen na ponovni postupak upravnim sudovima.

dr. sc. Robert Peček