Ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju obvezuje se jedna strana (davatelj uzdržavanja) uzdržavati drugu stranu ili neku treću osobu (primatelj uzdržavanja) do njezine smrti, a ta se druga strana obvezuje prenijeti joj za života, odmah po potpisu ugovora, svu ili dio svoje imovine. Učinak ovog ugovora nastupa u trenutku njegovog zaključenja, a davatelj uzdržavanja stječe vlasništvo imovine koja je predmet ugovora još za života primatelja uzdržavanja. I tu je najveća razlika ovog ugovora od ugovora o doživotnom uzdržavanju kod kojeg se predaja imovine koja davatelju uzdržavanja pripada za dano uzdržavanje, odgađa do smrti primatelja uzdržavanja.
Kod ovih ugovora na jednoj je strani osoba koja je vlasnik neke imovine (pokretnine ili nekretnine), a potrebna joj je odgovarajuća pomoć i skrb druge osobe budući da se zbog svoje životne dobi ili zdravstvenog stanja ne može brinuti sama o sebi, dok je s druge strane osoba koja tu pomoć i skrb može pružiti, primjerice, osigurati hranu, odjeću, lijekove, medicinsku skrb, prijevoz, plaćanje režija i sl. Primatelj uzdržavanja zauzvrat davatelju uzdržavanja prepušta u vlasništvo svu svoju imovinu ili njezin dio.
Ako je predmet ugovora nekretnina, na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju davatelj uzdržavanja ovlašten je svoje pravo iz tog ugovora upisati u zemljišnu knjigu (članak 581. Zakona o obveznim odnosima), a vrsta upisa je zabilježba u smislu članka 70. Zakona o zemljišnim knjigama. No, kod ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, nekretnina pripada davatelju uzdržavanja već u trenutku sklapanja ugovora zbog čega je i vrsta upisa u zemljišnu knjigu drukčija te se radi o uknjižbi prava vlasništva na temelju članka 119. i 120. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Za ovu vrstu uknjižbe potrebno je i valjano očitovanje volje dotadašnjeg vlasnika (primatelja uzdržavanja), usmjerene na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja (clausula intabulandi), bez čega uknjižba nije moguća.
Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju je dvostrano obvezni, naplatni i strogo formalni pravni posao, a također je i aleatorni (nema povrede jednake vrijednosti činidaba). Uređuje ga Zakon o obveznim odnosima kojim je propisano da se na ugovor o dosmrtnom uzdržavanju na odgovarajući način primjenjuju odredbe o ugovoru o doživotnom uzdržavanju (članak 589.).
Budući da je bilo prijepora o tome odnosi li se ova odredba i na sam oblik ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, odnosno je li za njegovu pravovaljanost kao i mogućnost uknjižbe dovoljna samo ovjera potpisa stranaka ili treba odgovarajuće primijeniti članak 580. Zakona o obveznim odnosima, spor je razriješio Vrhovni sud RH na svojoj sjednici Građanskog odjela održanoj 5. lipnja 2006., na kojoj je zauzeto stajalište da je kao oblik ugovora o dosmrtnom uzdržavanju propisan isti oblik kao i za ugovor o doživotnom uzdržavanju - pisani oblik i ovjeren (ugovor, ne potpisi) od suca nadležnog suda ili potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku ili sastavljen u obliku javnobilježničkog akta. Prilikom ovjere ili sastavljanja ovlaštena osoba (sudac ili javni bilježnik) ugovarateljima će pročitati ugovor i upozoriti ih na posljedice njegovog zaključenja. Strožim oblikom ovog ugovora strankama, osobito primatelju uzdržavanja, želi se dati više saznanja o njegovim učincima i time smanjiti mogućnost zloporabe.
Upravo iz razloga što davatelj uzdržavanja odmah nakon sklapanja ugovora može upisati nekretnine u zemljišne knjige, pri sklapanju ugovora o dosmrtnom uzdržavanju treba biti jako pažljiv. Na strani primatelja uzdržavanja osobito su ugrožene starije osobe bez obitelji kojima je potrebna pomoć u svakodnevnom životu, a otežano im je ostvarivanje pravne zaštite i nema ih tko posavjetovati. Čak i unatoč poduzetim mjerama opreza, stariji ljudi nisu uvijek u potpunosti svjesni što su potpisali te se žale na nepoštivanje odredbi ovog ugovora.
Kako bi se ugovorne strane zaštitile od mogućih zloporaba, ali i objektivnih okolnosti koje ispunjavanje odredbi ugovora o dosmrtnom uzdržavanju mogu znatno otežati ili onemogućiti, Zakonom o obveznim odnosima predviđena je mogućnost raskida ovog ugovora. Zakon ne uređuje posebno raskid ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, već se odgovarajuće primjenjuju odredbe o raskidu propisane za ugovor o doživotnom uzdržavanju (članak 583.), prema kojima se ovaj ugovor može raskinuti na više načina.
Stranke uvijek mogu sporazumno raskinuti ugovor, pa i prije nego što su započele s ispunjavanjem ugovornih obveza, pri čemu se mogu sporazumjeti da svaka vrati ono što je već primila od druge strane. Međutim, ako davatelj uzdržavanja ne pristane na sporazum, primatelju uzdržavanja preostaje samo sud, no on zbog svojih godina, zdravlja, neupućenosti i troškova parničenja najčešće nije u stanju upuštati se u dugotrajne sporove.
Ako ugovorne strane žive zajedno, a njihovi se odnosi toliko poremete da zajednički život postane nepodnošljiv, svaka strana može zahtijevati od suda da raskine ugovor. Prema sudskoj praksi, nije uvijek nužno da primatelj i davatelj uzdržavanja zaista zajedno i žive, ali je potrebno da su svakodnevno povezani u smislu ispunjavanja ugovornih odredbi. Za odluku o raskidu bitno je da postoji poremećenost odnosa zbog koje je zajednički život nepodnošljiv, te nije važno je li do poremećenosti došlo krivnjom ugovornih strana, treće osobe ili zbog objektivnih razloga.
Svaka strana može zahtijevati raskid ugovora ako druga strana ne ispunjava ili neuredno ispunjava svoje obveze, što je možda i najčešći razlog raskida ovih ugovora. Neispunjavanje ugovornih obveza može se odnositi bilo na obveze davatelja bilo na obveze primatelja uzdržavanja, no kod ugovora o dosmrtnom uzdržavanju u praksi je mnogo češće da davatelj ne ispunjava svoje obveze. Naime, budući da vlasništvo nad imovinom primatelja uzdržavanja davatelj stječe već u trenutku potpisa ugovora, znatno je smanjena mogućnost primatelja uzdržavanja da umanji vrijednost ili otuđi predmet ugovora. Osim toga, do neispunjavanja obveza od strane primatelja uzdržavanja može doći i u situaciji kada on odbija primanje uzdržavanja, što također može dovesti do raskida ugovora, no „ … ,zbog neizvršavanja ili djelomičnog neizvršavanja obveza jedne ugovorne strane ne može druga strana tražiti raskid ugovora o dosmrtnom uzdržavanju ako je za takvo neizvršavanje, odnosno djelomično izvršavanje ona sama kriva, posebice ukoliko je davatelj uzdržavanja spreman svoju obvezu u cijelosti ispunjavati. Isto tako ne može biti … relevantno samo subjektivno nezadovoljstvo jedne strane ugovora o dosmrtnom uzdržavanju ispunjavanjem obveza druge strane već se mora raditi o objektivnom neispunjavanju preuzetih obveza upravo krivnjom te strane“ – Odluka Županijskog suda u Varaždinu, broj Gž. 1148/10-2 od 16. studenoga 2010.
U svakom slučaju, stranke bi u ugovoru trebale što preciznije odrediti svoje uzajamne obveze kako bi izbjegle moguće nesuglasice i sporove. Pravo na raskid ugovora o dosmrtnom uzdržavanju kao i ugovora o doživotnom uzdržavanju, ne zastarijeva.
Raskid ugovora o dosmrtnom uzdržavanju moguć je i zbog promijenjenih okolnosti koje otežavaju ili onemogućavaju njegovo ispunjenje, pri čemu se primjenjuju opće odredbe Zakona o obveznim odnosima o izmijenjenim okolnostima (članak 369.). Kada dođe do takvih okolnosti, ugovor bi prvo trebalo izmijeniti, ako je to s obzirom na namjere ugovornih stranaka moguće. Ako nije, ugovor se raskida. Najčešća promjena na strani davatelja uzdržavanja je pogoršanje njegovog zdravstvenog stanja (ili člana njegove obitelji) zbog čega više nije u mogućnosti brinuti o primatelju. Također, i promjene u materijalnim prilikama davatelja mogu utjecati na uredno ispunjavanje ugovornih obveza, ali da bi bile razlogom za izmjenu ugovora ili raskid, moraju imati obilježje izvanrednih okolnosti (npr. iznenadni gubitak posla, dok povećanje cijene usluge smještaja u domu ili odlazak u mirovinu primatelja uzdržavanja, ne predstavlja promijenjenu okolnost jer se ne radi o okolnosti koja se u vrijeme sklapanja ugovora nije mogla uzeti u obzir).
Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju može prestati i smrću davatelja uzdržavanja. Naime, u tom slučaju, prava i obveze iz ovog ugovora prelaze na nasljednike davatelja uzdržavanja, ako oni na to pristanu. Ako ne pristanu, ugovor se raskida, a nasljednici nemaju pravo zahtijevati naknadu za prije dano uzdržavanje, te su dužni vratiti primatelju uzdržavanja ono što je na temelju toga ugovora stekao davatelj uzdržavanja (članak 588.).
Iako je govor o dosmrtnom uzdržavanju donekle rizičan za obje ugovorne strane (primatelj uzdržavanja treba odrediti koliku bi imovinu ustupio svom uzdržavatelju kojeg često niti dovoljno ne pozna, a davatelj (uglavnom) ne zna koliko će dugo primatelj živjeti i hoće li troškovi uzdržavanja premašiti vrijednost ugovorene imovine koju će steći nakon njegove smrti), ipak je, zbog svih navedenih specifičnosti ovog ugovora, primatelj uzdržavanja u nepovoljnijem položaju, zbog čega se ovaj ugovor u javnosti često percipira kao nepošten, nemoralan pa i kada je uzdržavatelj član obitelji primatelja. Stoga je već bilo prijedloga za ukidanje zakonskih odredbi koje propisuju ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, no time se zapravo ne bi ništa riješilo budući da bi se takvi ugovori u praksi i nadalje sklapali i to bez zakonske zaštite barem u pogledu strogog oblika koji se sada traži za njihovu valjanost.
Ljiljana Drakulić, mag. iur.