Katastrofe, velike nesreće, bilo da su izazvane prirodnim procesima ili ljudskim djelovanjem (a najčešće – kombinacijom ta dva faktora) u suvremenom su svijetu gotovo postale svakodnevnim pojavama. Negdje se dogodila nesreća (poplava, potres, požar, katastrofa u industrijskom postrojenju...) u kojoj je poginulo mnogo ljudi, koja je izazvala mnogo društvene, ekonomske i svake druge štete. Ako nije baš u našem neposrednom susjedstvu ili se ne događa nama samima – najčešće se reakcija svodi na izraze žaljenja i brz zaborav. Međunarodno pravo, međutim, podsjeća da tome ne bi trebalo biti tako. Barem kada je riječ o državama, a onda, posredno – i društvima koje te države čine.
U pravu se često počinje od načela, pa ćemo i ovdje početi jednim. Načelo suradnje je temeljno, običajnopravno načelo međunarodnoga prava. U dokumentima koji se danas nesumnjivo ubrajaju u osnove međunarodnog prava, Povelji Ujedinjenih naroda i Deklaraciji o načelima međunarodnoga prava o prijateljskim odnosima i suradnji između država u skladu s Poveljom Ujedinjenih naroda (poznatoj i kao Deklaracija sedam načela, od kojih je načelo suradnje četvrto po redu), suradnja u različitim pitanjima postavljena je kao temelj međunarodnih odnosa, jer je ona zalog za miroljubiv suživot, ekonomski, kulturni i društveni napredak međunarodne zajednice. Nesumnjivo, upravo su situacije velikih nesreća i katastrofa, koje često nisu ograničene na jednu državu ili, čak i ako jesu, ta se država ne može adekvatno nositi s njihovim posljedicama, test za ovo načelo i njegovo oživotvorenje u stvarnosti. Dodajmo tome još nešto – u suvremeno su međunarodno pravo čvrsto ugrađena ljudska prava kao temelj odnosa države i pojedinca. Velike nesreće redovito su događaji koji dovode, nažalost, do smrti, teških tjelesnih ozljeda, materijalnih gubitaka, narušavanja zdravlja i niza drugih posljedica koje se mogu okarakterizirati kao značajna kršenja ljudskih prava.
Sve navedeno prepoznala je Komisija za međunarodno pravo, pomoći organ Opće skupštine Ujedinjenih naroda, sastavljen od stručnjaka za međunarodno pravo, a čiji je zadatak sustavno raditi na kodifikaciji i progresivnom razvoju međunarodnoga prava. Komisija je 2016. usvojila Nacrt članaka o zaštiti osoba u slučaju katastrofa, dokument koji predstavlja kodifikaciju običajnopravnih pravila međunarodnoga prava o navedenoj materiji. Nacrt sadrži, uz uvodnu preambulu, osamnaest članaka koji, kako je to i inače slučaj s ovim tipom dokumenata, funkcioniraju kao neka vrsta početne točke i prednacrta za mogući budući kodifikacijski međunarodni ugovor. Nacrt članaka ujedno i daje definiciju prema kojoj je katastrofa „razarajući događaj ili niz događaja koji rezultiraju značajnim i raširenim gubitkom života, velikim ljudskim patnjama i nesrećama, masovnim preseljenjima ili široko rasprostranjenom gospodarskom i/ili okolišnom štetom, čime značajno narušavaju funkcioniranje društva“ (članak 3., podtočka a)). Komisija za međunarodno pravo, dakle, katastrofu određuje kao pravni pojam, pri čemu se može zapaziti nekoliko važnih karakteristika tako određenog pojma. Prema Komisiji, nije važno je li katastrofa uzrokovana prirodnim pojavama ili ljudskim djelovanjem (ili se radi o kombinaciji ta dva uzroka). Bitno je, međutim, da se ne radi o izoliranom događaju koji nije poprimio razmjere u definiciji navedenih velikih šteta, gubitaka i patnji. U odgovoru na tako određene katastrofe, Nacrt članaka predviđa da država u kojoj se katastrofa dogodila ima primarnu obvezu pružanja pomoći pogođenim osobama (članak 10.). Ipak, integracija načela suradnje očituje se u više članaka (članci 7., 8., 11.-15.) čime je, mogli bismo tvrditi, upravo ovo načelo učinjeno temeljnim u koncepciji Nacrta članaka. Suradnja u slučaju katastrofa može se očitovati u različitim oblicima pomoći, od klasične humanitarne pomoći, slanja spasilačkih timova, i sličnog, do koordinacije i organizacije pomoći (članak 8.).
Zadržimo se još malo na Nacrtu članaka. Druga važna dimenzija koju sadrži taj dokument je ona da odgovor na katastrofe mora biti usmjeren na zaštitu ljudskog dostojanstva i ljudskih prava pogođenih osoba. To potvrđuju članci 2. te 4.-6., u kojima se višestruko poziva na zaštitu ljudskih prava u situacijama katastrofa i odgovora na njih. I zaista, taj se odnos ljudskih prava i katastrofa nameće kao presudan. Katastrofe, same po sebi, ne mogu biti odgovorne za kršenja ljudskih prava. Međutim, odgovorne mogu biti države (bilo one u kojima se katastrofa dogodila, bilo one koje su pružile pomoć u odgovoru na katastrofu ili to nisu učinile).
Naime, kao što je, vjerujem, dobro poznato, zaštita ljudskih prava ne uključuje samo takozvane negativne dužnosti država, već i one pozitivne. Konkretno, u situacijama prirodnih katastrofa, kao i situacijama kada države znaju kako se na njihovom državnom području nalaze određena prirodna obilježja, građevine ili slično koji sadrže opasne sile, a čijim bi se nekontroliranim djelovanjem mogla izazvati katastrofa, države imaju obvezu poduzimati djelotvorne mjere kako bi te katastrofe spriječile, ali i obavijestile stanovništvo o mjerama poduzetima za zaštitu njihovih prava u slučaju da do katastrofe dođe (primjerice, mjerama evakuacije). Na regionalnom planu, ovu je obvezu više puta potvrdio Europski sud za ljudska prava (vidjeti, primjerice, najpoznatije presude Öneryldiz protiv Turske i Budajeva i ostali protiv Rusije).
Nažalost, ne čini se da će katastrofe posustati, a njihov se utjecaj na živote, zdravlje i imovinu ljudi smanjiti. Klimatske promjene, imperativ gospodarskog razvoja koji često dovodi do zanemarivanja sigurnosnih standarda i povrede ljudskih prava, ali i neadekvatnost pripreme i odgovora država na katastrofe jednom kada do njih zaista i dođe – sve su to faktori koji upućuju na takav zaključak. U tom kontekstu, dobro je podsjetiti kako katastrofe nisu samo problem države u kojoj su se dogodile, već i međunarodno pitanje, koje obvezuje države na međusobnu suradnju. Usto, u planiranju i realizaciji odgovora na prirodne katastrofe potrebno je uvijek u središte staviti ljudska prava pogođenih osoba.
Stavovi izneseni u kolumnama osobni su stavovi autora i ne predstavljaju nužno stav organizacije u kojoj su zaposleni ili uredništva portala IUS-INFO.
