Predizborni show i parlamentarni izbori su završili, a ono što nam sada slijedi jest postizborni show s raznim postizbornim kombinatorikama. Svemu tome birači su dali svoj iznimni obol. Možda su se i „okoristili“ pokupeći s prigodnih štandova pokoju kemijsku olovku ili upaljač s logotipom drage ili manje drage političke stranke ili drugi slični reklamni rekvizit.
U vrijeme trajanja izborne kampanje, dok sam šetao gradom, „uvališe“ mi nekakav PVC predmet s logotipom jedne političke stranke, a nakon moga upitnog pogleda, stranačka volonterka, barem tako pretpostavljam, objasni mi da je to „žetončić za kolica u trgovini“. Dakle, potrebni rekvizit za trgovinu sada imam te još samo preostaje da me trgovci svojim reklamnim alatima i „namame“ u trgovinu, baš kao što su to činili i kandidati sa, uglavnom, koalicijskih izbornih lista, pokušavajući dobiti moj glas.
Upravo me prethodna asocijacija potakla i na povlačenje paralele između odnosa trgovci-potrošači i odnosa kandidati-birači.
Naime, trgovci nas svakodnevno bombardiraju raznim reklamama kojima nas pozivaju da posjetimo upravo njihovu trgovinu odnosno da upravo kod njih kupimo određeni proizvod. Prema tome, valja istaknuti da potrošač na tržištu nastupa kao ekonomski inferiornija strana u odnosu na trgovca, posebno zbog toga što trgovac ima na raspolaganju razne modalitete poslovne prakse koji mogu znatno umanjiti sposobnosti potrošača da donese odluku utemeljenu na potpunoj obavijesti, što u konačnici može rezultirati time da potrošač donosi odluku o kupnji koju inače ne bi donio, a iz čega proizlazi zaključak da trgovac može imati važan utjecaj na ekonomsko ponašanje potrošača.
Isto tako, poučeni iskustvom znamo čime se kandidati u izbornoj kampanji koriste kako bi pridobili naklonost što većeg broja birača, posebno onih neodlučnih, i time si osigurali što bolje izborne rezultate: nerealnim obećanjima i programima, raznim ideologijama, populističkim smicalicama, preuveličavanjem svojih postignuća ili preuveličavanjem promašaja političke konkurencije itd., pri tome posebno koristeći sve vrste javnih medija i društvenih mreža.
Lako je zaključiti da u ovom izbornom procesu birači nastupaju kao inferiornija strana u odnosu na kandidate, zbog toga što kandidati (kandidacijske liste) imaju mogućnost korištenja raznih načina postupanja kojima mogu bitno umanjiti sposobnost birača da donesu odluku o glasovanju utemeljenu na potpunoj i korektnoj obavijesti, što u konačnici može rezultirati time da birač donese odluku o davanju glasa kandidatu (kandidacijskoj listi) kojemu inače ne bi dao svoj glas.
U takvim slučajevima onda dolazimo do pojma nepoštene prakse.
Ova problematika je ipak uređena u odnosu trgovci-potrošači i to kroz odredbe članka 32. do 42. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 19/22. i 59/23. – dalje: ZZP). ZZP, prije svega, propisuje da je nepoštena poslovna praksa zabranjena te da se nepoštenom poslovnom praksom posebno smatra zavaravajuća poslovna praksa i agresivna poslovna praksa.
Uz ostalo, poslovna praksa smatra se zavaravajućom ako sadrži netočne informacije, zbog čega je neistinita ili ako na neki drugi način, uključujući njezino cjelokupno predstavljanje, pa čak ako je informacija činjenično točna, zavarava ili je vjerojatno da će zavarati prosječnog potrošača u vezi s nekom od okolnosti navedenih u stavku 2. članka 35. ZZP-a (primjerice: priroda proizvoda, osnovna obilježja proizvoda, opseg obveza trgovca, cijena proizvoda, prava potrošača...), čime ga navodi ili je vjerojatno da će ga navesti da donese odluku o kupnji koju inače ne bi donio.
Prema ZZP-u poslovna praksa smatra se agresivnom ako u konkretnom slučaju, uzimajući u obzir sva obilježja i okolnosti slučaja korištenjem uznemiravanja, prisile, uključujući fizičku silu ili prijetnju te nedopušten utjecaj, u bitnoj mjeri umanjuje ili je vjerojatno da će umanjiti slobodu izbora ili postupanja prosječnog potrošača u vezi s proizvodom te ga time navede ili je vjerojatno da će ga navesti da donese odluku o kupnji koju inače ne bi donio.
Napominjem da je odredbom članka 149. stavka 1. točke 49. ZZP-a kao prekršaj propisano korištenje praksom koja je nepoštena u smislu članaka 34. do 40. ovoga Zakona (za trgovca-pravnu osobu zapriječena je novčana kazna u rasponu od 10.000,00 do 200.000,00 kuna, za odgovornu osobu u pravnoj osobi u rasponu od 10.000,00 do 15.000,00 kuna).1
Ne ulazeći u detaljniju analizu i tumačenje pojedinih odredbi ZZP-a koje se odnose na nepoštenu poslovnu praksu, mislim da ipak možemo glede ove problematike naći dodirne točke između odnosa trgovci-potrošači i odnosa kandidati-birači.
Dakle, tijekom izborne kampanje kandidati pokazuju poseban interes za potrebe i mišljenja glasača, sve da bi u konačnici pridobili njihovu naklonost, a time i glas, baš kao što i trgovci raznim akcijama (primjerice „3+1 gratis“), sezonskim sniženjima, rasprodajama i drugim oblicima prodaje pokušavaju navesti potrošače na kupnju određenog proizvoda, no po završetku izbora u pravilu „zaborave“ na svoja predizborna obećanja, pa tako i na same birače, koji su im svojim glasom i omogućili zastupničku poziciju.
Primjerice, svoj preferirani glas damo određenom kandidatu na listi, pri tome, dakako, vodeći računa da se isti kandidat nalazi upravo na listi političke stranke koju inače simpatiziramo, no nakon izbora na kojima je izabran, taj kandidat se prikloni (primjerice kao „žetončić“) nekoj drugoj političkoj stranci ili koaliciji, koja nam je manje simpatična i za koju nikako ne bi dali svoj glas. Zatim, svoj glas damo određenoj predizbornoj koaliciji, vodeći posebno računa o tome da su odbijali suradnju s političkom strankom koju inače ne simpatiziramo, no nakon izbora toj koaliciji se prikloni upravo ta političkih stranaka (postizborna koalicija), pa na taj način dobijemo još jednu „gratis“ stranku, bez da smo za nju glasali (čitaj: „3+1 gratis“). Zar ovakve i slične situacije ne asociraju upravo na nepoštena postupanja trgovaca u odnosu prema potrošačima?
Međutim, kako smo to ranije i naveli za zaštitu potrošača od nepoštenih postupanja trgovaca postoji zakonodavni okvir, prvenstveno kroz ZZP. K tome, ovih dana je posebno aktualna i potreba zaštite Ustava, zaštita demokracije, zaštita pojedinih državnih institucija, pa se onda u cjelokupnom tom kontekstu nameće pitanje kako zaštiti birače od nepoštenog postupanja tijekom izborne promidžbe kandidata (kandidacijskih lista), odnosno je li potrebno i birače zaštiti po uzoru na ZZP.
S tim u vezi ističemo da postoji i jedna bitna razlika, a koja se ogleda u tome da uslijed materijalnog nedostatka na kupljenom proizvodu potrošač može, ovisno o određenim okolnostima, zahtijevati od trgovca uklanjanje nedostatka, predaju druge stvari bez nedostatka, razmjerno sniženje cijene te izjaviti da raskida ugovor, dok u slučaju davanja glasa na izborima birač nema takve mogućnosti, odnosno svoje nezadovoljstvo „proizvodom“ može praktično realizirati tek na slijedećim izborima.
Zbog toga na načelnoj razini i postavljamo retoričko pitanje – Treba li nam zakon o zaštiti birača?
Dakako, teško je zamisliti da bi zastupnici u Saboru te time, u većini i budući kandidati, mogli donijeti propis koji bi od njih samih zaštitio birače.2 Prema tome, za sada se birači mogu zaštititi jedino time da kandidate (kandidacijske liste) zbog nepoštene prakse tijekom izborne kampanje „sankcioniraju“ na nekim slijedećim izborima.
Međutim, s obzirom na to da se još uvijek nalazimo u mjesecu travnju, možda bi bilo preporučljivo da se ova moja teza gleda kroz prizmu „prvoaprilske šale“, te da u tom smislu zaključimo da bi možda bilo dobro da su tijekom izborne kampanje na štandovima podijelili, uz ostale reklamne rekvizite, i pokoji pojas za spašavanje s obzirom na najavu da stanovite „rijeke dolaze“, pa ako se kojim slučajem izliju iz korita, bilo bi tako oportuno spremiti se „za sve izazove“.
Na kraju, budući da se nalazimo i u „superizbornoj godini“ i da slijedi još izbora ove godine, to možemo samo završiti ovo promišljanje općepoznatom poštapalicom „show must go on“, bez obzira na zaštitu birača od eventualne nepoštene prakse u ovakvoj „političkoj areni“.
^ 1 Kazneni zakon u članku 333. (Povreda slobode odlučivanja birača) propisuje:
„Tko silom, ozbiljnom prijetnjom, podmićivanjem ili na drugi protuzakonit način utječe na birača da na izborima glasuje na određeni način ili da ne glasuje,
kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.“
^ 2 Podsjećamo da još uvijek nisu izmijenili Zakon o političkim strankama, i to u dijelu u kojemu su novčane kazne, propisane za prekršaje političkih stranaka, izražene u njemačkim markama (DEM).
Stavovi izneseni u kolumnama osobni su stavovi autora i ne predstavljaju nužno stav organizacije u kojoj su zaposleni ili uredništva portala IUS-INFO.
