Nakon što je Hamas iz pojasa Gaze, kojim upravlja, uspio na području Izraela izvesti niz terorističkih čina u kojima je poginuo velik broj ljudi, Izrael je odgovorio vojnom operacijom protiv pojasa Gaze, koja još uvijek traje. Nesporno je da se radi o situaciji koja ugrožava međunarodni mir i sigurnost. Stoga ću se u ovom tekstu osvrnuti na djelovanje Ujedinjenih naroda, organizacije kojoj je jedan od temeljnih ciljeva „održavati međunarodni mir i sigurnost i u tu svrhu poduzimati djelotvorne kolektivne mjere radi sprječavanja i otklanjanja prijetnji miru i radi suzbijanja čina agresije ili drugih narušenja mira“ (članak 1. stavak 1. Povelje Ujedinjenih naroda, temeljnog, „ustavnog“ akta ove međunarodne organizacije).
Prema Povelji Ujedinjenih naroda, Vijeće sigurnosti je glavni organ koji je prvi pozvan djelovati u ovakvoj situaciji. Konkretno, glava VII. Povelje (naslovljena „Djelovanje u slučaju prijetnje miru, narušenja mira ili čina agresije“) daje Vijeću sigurnosti ovlast da u takvim situacijama donosi odluke koje su za države članice Ujedinjenih naroda obvezujuće, a sve s ciljem uređenja ili rješenja tog pitanja i prestanka čina koji dovode do prijetnje miru, narušenja mira ili čina agresije. Upravo su to „kolektivne mjere“ spomenute u članku 1. Povelje, kao najvažnije i najdjelotvornije sredstvo u suzbijanju ovakvih situacija.
Kao što je općepoznato, Vijeće sigurnosti često je blokirano u izvršavanju svojih funkcija na opisan način. To je zato što je, kako je također široko poznato, za donošenje odluka u Vijeću sigurnosti potrebna jednoglasnost stalnih članova. Tih je članova pet (Sjedinjene Američke Države, Ujedinjena Kraljevina, Francuska Republika, Narodna Republika Kina (do 1971. Republika Kina) te Ruska Federacija (do 1991. Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika)). Negativan glas bilo kojeg od njih onemogućit će donošenje odluke u Vijeću sigurnosti te se kolektivna akcija neće moći poduzeti u skladu s Poveljom. Iako postoje tzv. proceduralne odluke u Vijeću sigurnosti koje se mogu usvojiti i bez obzira na negativan glas stalnog člana, jednostavnom većinom bilo kojih, stalnih ili nestalnih članova (tih je država deset i biraju se u Općoj skupštini na dvogodišnje razdoblje), odluke o primjeni kolektivnih mjera iz glave VII. uvijek će u Vijeću sigurnosti biti okarakterizirane kao meritorne. To znači da se primjenjuje članak 27. stavak 3. Povelje, koji govori o „potvrdnim glasovima devetorice članova, uključujući glasove svih stalnih članova“. Ta je odredba kasnije izmijenjena običajnim pravom te se, u skladu s načelom „živuće Povelje“ (eng. living Charter), smatra kako i suzdržavanje od glasanja stalnog člana ne znači da odluka u Vijeću sigurnosti ne može biti donesena; dovoljno je da ni jedan stalni član ne glasa protiv ili, kolokvijalno, ne „uloži veto“.
Vratimo li se na aktualni slučaj, upravo se na ovim pravilima, kao i mnogo puta do sada, dogodila blokada rada Vijeća sigurnosti. Naime, nakon što nije usvojen prijedlog rezolucije s pozivom na primirje i humanitarni prekid vatre, a koji nije spominjao Hamas niti izravno osuđivao njegove aktivnosti i to zbog negativnog glasa Sjedinjenih Američkih Država, ni u narednim pokušajima nije se uspjelo u Vijeću sigurnosti usvojiti bilo kakav stav, jer su drugi članovi, na čelu s Rusijom i Kinom, bili protiv bilo koje verzije koja ne poziva jasno na primirje. Ukratko, Vijeće sigurnosti nije usvojilo nikakav usuglašeni stav te se nije ni približilo trenutku u kojem bi uopće moglo početi razmatrati poduzimanje kolektivnih mjera, iako su uvjeti iz Povelje za to nesumnjivo ispunjeni. Nije to ni prvi, a nažalost, vjerojatno ni zadnji puta da se takvo što događa.
U situacijama kada je Vijeće sigurnosti blokirano, inicijativu vrlo često preuzima Opća skupština, ustrojena na znatno drukčijem principu koji se naziva načelom suverene jednakosti država. Načelo se očituje u primjeni principa jedna država-jedan glas, bez razlike u veličini, gospodarskoj ili političkoj snazi država. Međutim, Opća skupština nema ovlast donositi odluke koje bi bile obvezujuće za države članice. Eventualno, neki akti Opće skupštine mogu odražavati međunarodno običajno pravo, pa i stvarati ga, no to će redovito biti akti druge vrste, a ne oni koji se odnose na aktualne događaje i međunarodne odnose. Tako je u okviru svog desetog hitnog izvanrednog zasjedanja posvećenog upravo različitim iteracijama ovog sukoba, a koje s prekidima traje od 1997., 26. listopada 2023. Opća skupština velikom većinom usvojila rezoluciju A/ES-10/L.25. Ta rezolucija poziva, između ostalog, na humanitarno primirje, oslobađanje civila, humanitarnu pomoć ugroženima. Upravo je taj dokument u Hrvatskoj izazvao značajnu pozornost s obzirom da je Hrvatska bila jedan od četrnaest članova Opće skupštine koji je glasao protiv rezolucije.
Hitno izvanredno zasjedanje Opće skupštine institut je uveden rezolucijom A/RES/377 kao izravan odgovor na situacije u kojima je Vijeće sigurnosti, „zbog nesloge stalnih članica, onemogućeno obavljati svoju funkciju održavanja međunarodnog mira i sigurnosti“. Usvojena 1950. ta je rezolucija, poznata pod nazivom „Ujedinjeni za mir“ (eng. Uniting for peace), bila izravno potaknuta neslogom Vijeća sigurnosti i posljedičnom blokadom poduzimanja kolektivne akcije u odgovoru na Korejski rat. Rezolucija predviđa sustav u kojem Opća skupština može svojim članovima preporučiti uporabu oružanih snaga u slučajevima u kojima je to potrebno u svrhu održavanja međunarodnog mira i sigurnosti, a Vijeće sigurnosti to nije učinilo zbog nesloge stalnih članica. Iako je taj sustav propitivan, u početku i vrlo snažno, kao paralelan Povelji i u suprotnosti s ulogom i nadležnostima koje je Povelja dodijelila Općoj skupštini, ipak je opstao i danas se koristi.
Rezolucija A/ES-10/L.25 ne ide tako daleko i ne koristi sve mogućnosti iz rezolucije „Ujedinjeni za mir“, što je razumljivo sa stajališta prema kojem bi bilo kakva uporaba stranih oružanih snaga (osim, eventualno, u slučaju jedinstva međunarodne zajednice, a koje ne postoji, što se vidjelo već u Vijeću sigurnosti) u ovom sukobu izazvala više štete nego koristi. Rezolucije Opće skupštine su, kako smo ustvrdili, neobvezujuće. Stoga se može potpuno opravdano zaključiti kako rezolucija A/ES-10/L.25 nije mnogo postigla, osim načelne osude situacije oružanog sukoba i humanitarne katastrofe u pojasu Gaze. Političke posljedice, koje će svaka država iz nje izvlačiti, već su drugi „par rukava“.
Na kraju, opisano (ne)djelovanje glavnih organa Ujedinjenih naroda (ponovno) nas je podsjetilo na ograničenja ove središnje univerzalne međunarodne organizacije. Osnovana u razdoblju neposrednog poraća Drugog svjetskog rata, kada su geopolitički odnosi izgledali znatno drukčije nego danas, Ujedinjeni narodi ne mogu djelovati kako je to zamišljeno Poveljom, prvenstveno zbog ograničenja vlastitih mehanizama djelovanja na kojima se onda prelamaju geopolitički odnosi. Nije to nikakva novost; već nekoliko godina po završetku Drugog svjetskog rata bilo je jasno kako sustav kolektivnih mjera neće zaživjeti na način osmišljen u Povelji. Sustav koji je trebao biti djelotvoran jamac osiguranja međunarodnog mira i sigurnosti kako se nikada ne bi ponovile, s jedne strane, strahote svjetskih ratova, a s druge, neučinkovitost Lige naroda u sprječavanju izbijanja Drugog svjetskog rata. Stoga se s vremena na vrijeme, što u međunarodnoj zajednici, što u znanstvenoj i stručnoj javnosti, pojavljuju manje ili više osmišljeni prijedlozi reforme sustava Ujedinjenih naroda. Istovremeno, sporove i situacije koji narušavaju ili ugrožavaju međunarodni mir i sigurnost države sve češće rješavaju izvan Ujedinjenih naroda. Za provedbu takve reforme (ako ona uopće barem djelomično želi zadržati postojeći sustav Ujedinjenih naroda, jer postoje i radikalniji prijedlozi), gotovo sigurno bi bila nužna izmjena Povelje, a za koju je opet potrebna suglasnost svih pet stalnih članova Vijeća sigurnosti. Stoga je upitno hoće li se uopće i kada takva reforma ostvariti. Do tada, Ujedinjeni narodi ipak nastavljaju raditi i na niz načina, uključivo djelovanjem Tajništva i organizacijom humanitarnih inicijativa, pridonositi da situacije koje narušavaju ili ugrožavaju međunarodni mir i sigurnost ipak budu donekle ublažene. To se događa i u slučaju najnovije eskalacije sukoba u pojasu Gaze, unatoč činjenici da nam je taj sukob još jednom, po tko zna koji put, pokazao kako sustav međunarodnog mira i sigurnosti kako je zamišljen u Povelji, nije profunkcionirao i ostvario svoju svrhu.
Stavovi izneseni u kolumnama osobni su stavovi autora i ne predstavljaju nužno stav organizacije u kojoj su zaposleni ili uredništva portala IUS-INFO.
