c S
Kolumna

Dvaput optuženi za isto kazneno djelo – ne bis in idem?

doc. dr. sc. Mato Palić Predsjednik Katedre za ustavno i europsko pravo na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Osijeku
11.07.2023

Općinsko državno odvjetništvo u Osijeku je 28. lipnja 2023. godine podiglo pred Općinskim sudom u Osijeku dvije optužnice zbog počinjenih kaznenih djela davanja lažnog iskaza iz članka 305. stavak 1. Kaznenog zakona. Podignute optužnice se odnose na hrvatske reprezentativce Luku Modrića i Dejana Lovrena.

Bitno je naglasiti kako je protiv Modrića i Lovrena već bila podignuta optužnica koju je Općinski kazneni sud u Zagrebu odbacio kao neosnovanu rješenjem i to rješenje je, a postupajući po žalbi državnog odvjetnika, potvrdio Županijski sud u Zagrebu odbivši žalbu kao neosnovanu. Ključni argument za odbacivanje optužnice, a temeljem odredbe iz članka 355. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku, je činjenica da se u vrijeme njezina podizanja još nije pravomoćno dovršio kazneni postupak u kojem su Modrić i Lovren dali iskaze pa je zato optužnica preuranjena. Takav stav Općinskog kaznenog suda u Zagrebu je potvrdio i Županijski sud u Zagrebu.

Jedno od ustavnopravnih i kaznenopravnih pitanja na koje će se u predstojećem postupanju svakako morati dati odgovor je pitanje – mogu li se iste osobe ponovo optužiti za ista kaznena djela ukoliko je optužnica jednom već bila odbačena? Predstavlja li ranija odluka o osnovanosti optužnice takvu odluku na koju se može i treba primijeniti zabrana dvostrukog suđenja o istom što bi za posljedicu imalo i odbacivanje nove optužnice ili to nije tako?

Ustav Republike Hrvatske u odredbi iz članka 31. stavak 2. propisuje ˝Nikome se ne može ponovno suditi niti ga se može kazniti u kaznenom postupku za kazneno djelo za koje je već pravomoćno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom.˝ Protokol 7. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odredbi iz članka 4. kaže ˝Nikome se ne može ponovo suditi niti ga se može kazniti u kaznenom postupku iste države za kazneno djelo za koje je već pravomoćno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom i kaznenim postupka te države.˝ Zakon o kaznenom postupku u odredbi iz članka 12. stavak 1. kaže ˝Nitko ne može biti kazneno progonjen za djelo za koje je već bio suđen i za koje je donesena pravomoćna sudska presuda.˝ Zabrana dvostrukog suđenja predstavlja ustavno, konvencijsko i zakonsko pravo svake osobe.

U odgovoru na ranije postavljeno pitanje potrebno je naglasiti kako temeljem odredbe iz članka 17. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku počinje potvrđivanjem optužnice kada se radi o kaznenom djelu davanja lažnog iskaza. Nije sporno da prva optužnica koja je podnesena protiv Modrića i Lovrena nije potvrđena. Iz navedenog proizlazi logički zaključak da protiv njih nije započeo kazneni postupak. Iz navedenoga proizlazi kako će kazneni postupak za kaznena djela koja im se stavljaju na teret (davanje lažnog iskaza) prvi puta započeti samo pod uvjetom da nova optužnica bude pravomoćno potvrđena. Kakav će stav o novoj optužnici zauzeti Općinski sud u Osijeku nije tema ove analize. Ukoliko je nedvojbeno utvrđeno da postupak protiv hrvatskih reprezentativaca, a temeljem prve optužnice koja je pravomoćno odbačena, uopće nije bio vođen kazneno postupak postavlja se pitanje može li se na takvu činjeničnu i pravnu situaciju primijeniti ranije navedene ustavne, konvencijske i zakonske odredbe. Te odredbe impliciraju da je postojao prvi postupak u kojem je neka osoba pravomoćno oslobođena ili osuđena. Ukoliko, a to nedvojbeno proizlazi, nije bilo prvog postupka nejasno je kako bi se mogla primijeniti odredba koja zabranjuje dvostruko suđenje.

Pravomoćnim rješenjem Općinskog kaznenog suda u Zagrebu kojim je odbačena optužnica taj sud se nije izjasnio o krivnji hrvatski reprezentativaca za kazneno djelo davanja lažnog iskaza koje im je početkom 2019. godine optužnicom Općinskog državnog odvjetništva stavljeno na teret. Pravomoćno rješenje o odbačaju optužnice se nikakvim pravnim tumačenjem ne bi moglo izjednačiti s presudom (osuđujućom ili oslobađajućom). Radi se o formalnoj, ali ne i meritornoj odluci. U prilog navedenoj tvrdnji o pravnoj prirodi rješenja o odbačaju optužnice ide i stajalište koje je o njoj iskazao i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj I Kž-Us 24/2019-37 na stranici 44. u obrazloženju kaže ˝prema tome, nije u pitanju pravomoćna sudska odluka kojom je meritorno odlučeno je li okrivljena osoba počinila ili nije kazneno djelo, već se radi o formalnoj odluci kojom kazneni postupak zbog nedostatka nije niti započeo.˝ Iz svih ranije navedenih tvrdnji nesporno proizlazi kako se, s čisto logičkog aspekta, ne može ponoviti nešto što nije niti počelo.

Ovdje se, a vezano uz ponovno podizanje optužnice bitno osvrnuti i na jednu posebnu okolnost. Naime, ključni razlog za odbačaj prvi optužnice je bila preuranjenost, odnosno činjenica da u vrijeme njezinog podizanja još nije bio pravomoćno okončan kazneni postupak u kojem se prema navodima Općinskog državnog odvjetništva u Osijeku dogodilo kazneno djelo davanja lažnog iskaza. Ukoliko je to tako, a upravo to proizlazi iz rješenja Županijskog suda u Zagrebu kojim je kao neosnovana odbijena žalba Općinskog državnog odvjetništva postavlja se pitanje koji su razlozi postojali da Općinsko državno odvjetništvo u Osijeku punih dvije godine od pravomoćnog dovršetka  kaznenog postupka čeka s podizanjem optužnice. Na ovo pitanje odnosno činjenicu bi upravo državno odvjetništvo trebalo dati neki suvisli odgovor.


Stavovi izneseni u kolumnama osobni su stavovi autora i ne predstavljaju nužno stav organizacije u kojoj su zaposleni ili uredništva portala IUS-INFO.