Uslijed sve češćih vremenskih ekstrema i šteta koje oni, nažalost, uzrokuju, klimatske promjene postaju stvarnost koju više nitko ne može (i ne bi trebao) ignorirati. Klimatske promjene uzrokuju niz posljedica koje predstavljaju potencijalna kršenja ljudskih prava, od šteta na imovini, preko dostupnosti hrane i vode, do krajnjih posljedica poput ugroženosti zdravlja i života ljudi. Problem koji se, međutim, javlja već na prvom koraku prilikom pokušaja traženja sudske zaštite takvih povreda je – tko je (ako itko) pojedinačno odgovoran za te povrede? Naime, klimatske promjene su antropogeni fenomeni, dakle prirodne pojave potaknute ljudskim djelovanjem. Međutim, njihovi uzroci su vrlo složeni i teško ih je pripisati određenom pravnom subjektu, pa makar to bila i država. Radi se o izazovu koja se pojavljuje pred gotovo svim sudovima koji se nađu u situaciji da moraju odlučiti o eventualnim povredama ljudskih prava izazvanih klimatskim promjenama, odnosno o odgovornosti država u tom kontekstu.
Koncept ljudskih prava ima mnoge karakteristike koje pomažu nadvladavanju tih izazova. Naime, kao što je poznato, ljudska su prava univerzalna kategorija te države imaju obvezu osigurati zaštitu ljudskih prava svim osobama koje se nalaze pod njihovom jurisdikcijom. Naravno, koncept ljudskih prava i dalje podrazumijeva pravne kategorije i svojevrsni kazuistički pristup. Iako sva ljudska prava proizlaze iz temeljnog koncepta ljudskog dostojanstva, pred sudovima i drugim tijelima zaštita tog temeljnog koncepta ostvaruje se kroz zaštitu pojedinih ljudskih prava iz kataloga sadržanih u pravnim aktima. S druge stane, kategorije u kojima se štite ljudska prava (to su, zapravo, „pojedina“ prava sadržana u člancima relevantnog pravnog akta) same po sebi su relativno apstraktne. Što će pojedino pravo, primjerice pravo na život, obuhvaćati, odnosno u kojim će se konkretnim situacijama utvrditi njegova povreda, stvar je pravne interpretacije.
Klimatske promjene su jedna od situacija u kojima se postavlja upravo ovo pitanje. Nije dvojbeno kako negativne posljedice klimatskih promjena predstavljaju prijetnju uživanju ljudskih prava, to su, uostalom, potvrdila brojna tijela u čijoj je nadležnosti interpretacija ugovora iz područja ljudskih prava (Vijeće za prava čovjeka, Odbor za prava čovjeka, ostala „ugovorna tijela“, Međuamerički sud za ljudska prava). Međutim, u situacijama u kojima je bilo potrebno utvrditi odgovornost konkretnih država za konkretne navodne povrede uzorkovane klimatskim promjenama, neka od tih tijela bila su ipak suzdržanija (v. primjerice, odluke Odbora za prava čovjeka u predmetu Teitiota protiv Novog Zelanda ili Odbora za prava djeteta u predmetu Sacchi protiv Argentine). Europski sud za ljudska prava, kao sudski organ Vijeća Europe, koji je za pojedinačne zahtjeve iz Republike Hrvatske ipak daleko najčešća i stoga najrelevantnija međunarodna „adresa“, nije ostao izvan tog očitog trenda povezivanja ljudskih prava i klimatskih promjena u međunarodnom pravosuđu.
Skrenuo bih ovdje pozornost čitatelja na nekoliko predmeta koji su još uvijek u tijeku pred Europskim sudom za ljudska prava, točnije njegovim Velikim vijećem. To su predmeti Carême protiv Francuske, Duarte Agostinho protiv Portugala i drugih te Verein KlimaSeniorinnen i drugi protiv Švicarske. Sva tri predmeta dijele mnoge sličnosti. Predmet Câreme protiv Francuske započeo je kao zahtjev u okviru francuskog sustava upravnog sudovanja, a podnositelj zahtjeva je bivši gradonačelnik grada Grande-Synthe, koji se nalazi na samom sjeverozapadu Francuske (u regiji Nord-Pas de Calais). Podnositelj je svoj zahtjev utemeljio na štetama od poplava, suša i nestašica u opskrbi vodom koje prijete njegovom gradu i njemu osobno. Smatrao je da su te opasnosti izravna posljedica nedovoljnog činjenja francuske države u smanjivanju stakleničkih plinova u kontekstu obveza koja proizlaze iz Sporazuma o klimatskim promjema zaključenog u Parizu 2015. Francusko Državno vijeće, zanimljivo, nakon provedenog postupka prihvatilo je zahtjev i presudilo u korist Grada Grande-Synthe, ali ne i u korist podnositelja kao privatne osobe. Razlozi za to leže u činjenici kako je Državno vijeće g. Carêmu osporilo pravni interes, odnosno njegovu tvrdnju kako mu se dom nalazi u području koje bi moglo biti poplavljeno do 2040. ocijenilo je nedovoljnom za utvrđivanje kako postoji pravni interes. Upravo je na toj činjenici, osporavanju pravnog interesa podnositelja kao pojedinca, utemeljen zahtjev Europskom sudu za ljudska prava, u kojem g. Carême tvrdi kako su mu povrijeđena prava iz članka 2. (pravo na život) i 8. (zaštita privatnog i obiteljskog života) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Predmeti Duarte Agostinho i Verein KlimaSeniorinnen oslanjaju se na također, između ostalog, na članak 2. i članak 8. Konvencije. U predmetu Duarte Agostinho radi se o skupini mladih iz Portugala, koji su iskusili negativne posljedice učestalih šumskih požara u Portugalu. Smatrajući kako su požari izravno uzrokovani globalnim zatopljenjem, podnijeli su zahtjev protiv svih država članica Vijeća Europe tvrdeći kako one kolektivno ne poduzimaju dovoljno u sprječavanju globalnog zatopljenja i posljedica koje ono donosi. Predmet Verein KlimaSeniorinnen, pak, zahtjev je udruge starijih žena iz Švicarske, koje tvrde kako im rastuće temperature ugrožavaju život i zdravlje.
Iz kratkog pregleda u prethodnim odlomcima vidljivo je kako se pred Europskim sudom za ljudska prava postavljaju najmanje tri pitanja. Prvo se tiče statusa žrtve. Europski sud za ljudska prava ima jasno postavljenu praksu odbijanja zahtjeva koji bi se mogli svesti na actio popularis. Svi navedeni zahtjevi u opasnosti su da budu proglašeni upravo takvima, odnosno da Sud utvrdi kako podnositelji nisu pojedinačno pogođeni posljedicama klimatskih promjena. Drugo pitanje povezano je s prvim, a može se svesti na dvojbu oko (ne)postojanja uzročne veze između država protiv kojih su zahtjevi podneseni i klimatskih promjena. Upravo je tu argumentaciju Švicarska koristila u raspravi u predmetu Verein KlimaSeniorinnen, tvrdeći kako su klimatske promjene globalni fenomen koji se ne može pripisati samo jednoj državi. S druge strane, neki su nacionalni sudovi potvrdili kako obveze država u smislu borbe protiv klimatskih promjena postoje upravo u kontekstu zaštite ljudskih prava (poznati su predmeti u Nizozemskoj i Njemačkoj, a posredno je to učinilo i francusko Državno vijeće u ovdje spomenutom predmetu). U konačnici, treće pitanje koje se nameće je, ako na prva dva i bude odgovoreno afirmativno, koje su to mjere koje bi država ili države trebale poduzeti kako bi se zaista pružila zaštita podnositeljima zahtjeva.
Sud Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda već desetljećima interpretira kao „živući instrument“, uvažavajući razvoj i stupanj zaštite ljudskih prava, odnosno promjene u tom razvoju koje se događaju u državama članicama Vijeća Europe. Ovdje spomenuti slučajevi pokazuju kako su klimatske promjene, kao nedvojbeno jedna od najvećih prijetnji suvremenom društvu i načinu života, jedno od područja u kojem će se doktrina „živućeg instrumenta“ naći na svojevrsnom raskrižju. Ishodi će, čini se, biti poznati uskoro. Do tada, na pitanje iz naslova moguće je sasvim sigurno odgovoriti potvrdno.
Stavovi izneseni u kolumnama osobni su stavovi autora i ne predstavljaju nužno stav organizacije u kojoj su zaposleni ili uredništva portala IUS-INFO.
