Kriteriji su uspostavljeni u običajnom pravu te su dobro poznati. Kako bi se neki entitet smatrao državom, on mora imati teritorij, stalno stanovništvo i neovisnu vlast. Ovi su kriteriji kodificirani u Konvenciji o pravima i dužnostima država, zaključenoj u Montevideu 1933., koja je, iako formalno tek akt regionalnog međunarodnog prava, dakle relativno malog i ograničenog broja stranaka, ostala jedina apstraktna kodifikacija obilježja država kao pravnih kategorija. Trima običajnopravnim kriterijima Konvencija iz Montevidea priključuje i sposobnost stupanja u odnose s drugim državama, što je u osnovi odlika neovisne vlasti, koja je istovremeno suveren nad teritorijem i stanovništvom te neovisno nastupa u međunarodnim odnosima s drugim državama. Svi ovi kriteriji moraju biti kumulativno ispunjeni kako bi se subjekt mogao smatrati državom. Sukladno tome, u trenutku u kojem bilo koji od kriterija prestane postojati, država prestaje biti državom (ne nužno i subjektom međunarodnog prava, jer postoje i drugi oblici subjektiviteta, koji nisu jednaki državi).
Navedeno u prethodnom odlomku je, dakako, definirano u teoriji. U praksi su prisutne varijacije i često je teško razlučiti točan trenutak u kojemu je neka država stekla ili izgubila odlike državnosti. Ponekad se radi o državama koje iz različitih okolnosti izgube odlike državnosti na neko vrijeme, no međunarodno im pravo priznaje kontinuitet, poput, primjerice, slučajeva vlada u izgnanstvu uslijed ratne okupacije (primjerice, Čehoslovačka ili Jugoslavija tijekom Drugog svjetskog rata). No, ponekad se radi o mnogo jednostavnijim, pomalo i zabavnim slučajevima, no koji se, iz različitih, svakako ne pravnih razloga, u medijima nazivaju državama. Jedan takav, nazvan Liberland, osvanuo je prije otprilike osam godina na području od oko sedam kvadratnih kilometara uz Dunav, na granici Hrvatske i Srbije.
Priča o nastanku Liberlanda lako se može pronaći u medijima, no ipak ćemo ju ukratko ponoviti. Češki političar i aktivist Vít Jedlička 2015. je proglasio novu državu Liberland na području koje se ponegdje naziva Gornja Siga. Nalazi se uz tok Dunava, na hrvatskoj obali rijeke, u Baranji. Jedlička je ustvrdio kako ni jedna država ne polaže pravo na to područje i ne ostvaruje suverenost nad njim te se stoga radi o ničijem području (terra nullius). Ničije se područje u međunarodnom pravu, zaista, može steći, odnosno nad njime uspostaviti suverenost okupacijom. To znači da se područje, koje do tada nije bilo pod suverenošću nijedne države, a pogodno je za okupaciju (nije, primjerice, podvrgnuto nekom međunarodnom režimu, poput otvorenog mora ili zone međunarodnog podmorja), može steći na način da država izrazi volju da uspostavi suverenost (animus) i stvarno zaposjedne to područje (corpus). Takvo je stjecanje originarno, što znači da nema prednice, države koja je prethodno bila suverena na tom području, pa stoga ni sukcesije. Jedlička je tvrdio kako je Liberland nastao upravo na opisan način. Problem je, međutim, u činjenici da Liberland (ili Siga) nije terra nullius.
Granice država često nisu sasvim određene. Slučajeva je u svijetu mnogo i neki izazivaju značajne političke prijepore, dok s drugima susjedne države žive bez gotovo ikakvih tenzija, iako sami sporovi nisu definitivno okončani. Činjenica da granica država nije u potpunosti određena ne utječe na njihovo postojanje kao država u međunarodnom pravu. Bitno je da država ima barem neki teritorij koji neprijeporno drži pod svojom suverenošću. U trenutku raspada Jugoslavije granice konstitutivnih republika, tada novonastalih država, u mnogim pojedinostima nisu bile u potpunosti određene. Hrvatska tako i danas ima otvorena pitanja granice sa svim svojim susjednim bivšim jugoslavenskim republikama. Kod granice sa Srbijom na Dunavu postoji takvo otvoreno pitanje, koje se u osnovi svodi na dvojbu treba li se granica prostirati sredinom toka Dunava ili granicama katastarskih općina, koje na nizu mjesta (pa tako i na prostoru Sige) zanemaruju današnji tok rijeke. Posljedica potonjeg bila bi da postoje dijelovi hrvatskog teritorija na lijevoj i srpskog na desnoj obali Dunava, jedan od kojih bi bila i Siga. S obzirom na to da Hrvatska načelno, kao osnovu za budući sporazum ili odluku organa kojemu države povjere uređenje granice (arbitraža, međunarodni sud), uzima gledište da granica treba pratiti granice katastarskih općina, a Srbija gledište da granica treba pratiti sredinu toka Dunava, Jedlička je ustvrdio kako nitko ne polaže pravo na Sigu, pa je to područje slobodno za okupaciju i uspostavu Liberlanda.
To je s pravnog stajališta pogrešno jer se ne radi o području koje je slobodno, ničije, već o području koje je sporno. Sporno je zbog divergentnih gledišta država o točnom smjeru pružanja granice, što je spor koji mogu riješiti jedino same države, bilo sporazumom, bilo povjeravanjem rješenja nekom međunarodnom (sudskom ili izvansudskom) forumu. Područje će, u konačnici, izgledno biti pod suverenošću jedne od graničnih država. Iz svega toga jasno je kako sedam kvadratnih kilometara uz Dunav, unatoč činjenici da se radi o određenom teritoriju, nije ničije, već sporno područje, pa stoga i nije područje slobodno za okupaciju. Jedlička i drugi „Liberlanđani“ nisu ga stoga ni mogli pravovaljano steći okupacijom.
Iako bi već to bilo dovoljno da se razriješi problem navodne državnosti Liberlanda, ukratko ćemo se posvetiti i stanovništvu i drugim aspektima neovisne vlasti. Na području uz Dunav gdje se navodno smjestio Liberland, nitko ne živi. Unatoč sporadičnim pokušajima „državljana“ Liberlanda da posjete teritorij svoje „države“, ona nema stalno stanovništvo, pa stoga ne zadovoljava ni ovaj kriterij.
Neovisna vlast, inače u slučajevima ozbiljnih država najsporniji kriterij i onaj oko kojeg se najčešće javljaju dvojbe, u slučaju Liberlanda također nije prisutna. Niti „vlasti“ Liberlanda mogu suvereno raspolagati „svojim“ teritorijem, niti mogu jamčiti bilo kakva prava svojem „stanovništvu“ niti mogu neovisno nastupati u međunarodnim odnosima. Tako Liberland ne zadovoljava ni ovaj kriterij.
Liberland nije prvi a vjerojatno ni zadnji pokušaj da se „stvori“ država iz privatne inicijative. Primjerice, u Sjevernom moru još je uvijek aktualan slučaj Sealanda, „države“ navodno osnovane na napuštenoj platformi nedaleko od obale Ujedinjene Kraljevine. Svi ovi slučajevi mogu biti (nekome) zabavni i zanimljivi, dobre priče koje prodaju novine, podižu gledanost i povećavaju broj klikova, no ne mogu se smatrati državama, barem ne u smislu međunarodnoga prava.
Stavovi izneseni u kolumnama osobni su stavovi autora i ne predstavljaju nužno stav organizacije u kojoj su zaposleni ili uredništva portala IUS-INFO.
