Hrvatski sabor je 16. prosinca 2022. godine donio Zakon o dodatnom porezu na dobit kojim je propisao dodatni porez na osnovicu u visini od 33 %. Porezni obveznik je obveznik poreza na dobit koji je ostvario prihode veće od 300.000.000,00 kuna (nešto manje od 40.000.000 eura).
Dodatni porez na dobit plaća se na utvrđenu poreznu osnovicu koju čini pozitivna razlika između oporezive dobiti poreznog razdoblja i prosječne oporezive dobiti prethodnih poreznih razdoblja uvećane za 20 %. Prethodna porezna razdoblja su porezna razdoblja 2018., 2019., 2020. i 2021. godine.
Pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske su određeni subjekti podnijeli prijedlog za ocjenu suglasnosti navedenog zakona s Ustavom Republike Hrvatske. Kao jedan od prigovora se u medijima pojavilo pitanje činjenice da je obuhvat zakona bitno širi u odnosu na sadržaj Uredbe Vijeća (EU) 2022/1854 od 06. listopada 2022. godine o hitnoj intervenciji za rješavanje pitanja visokih cijena energije. Ta činjenica sama po sebi ne bi mogla predstavljati povredu Ustava.
Naime, Hrvatski sabor je po Ustavu Republike Hrvatske ovlašten uređivati gospodarske odnose u Republici Hrvatskoj, a porezni se sustav mora temeljiti na načelima jednakosti i pravednosti.
Osim navedenog prigovora, spominje se kako je navedeni zakon retroaktivan jer povratno djeluje na vremensko razdoblje i odnose koji su nastali prije njegovog stupanja na snagu. Ustav Republike Hrvatske u odredbi iz članka 90. stavak 4. propisuje zabranu povratnog djelovanja pravnih propisa (zakona i drugih propisa državnih tijela i tijela koja imaju javne ovlasti), ali u odredbi iz stavka 5. istoga članka propisuje i moguću iznimku od te načelne zabrane. Ta iznimka se odnosi na mogućnost da samo pojedine odredbe zakona mogu imati povratno djelovanje iz posebno opravdanih razloga.
Kod retroaktivnog (povratnog) djelovanja zakona valja razlikovati dvije vrste retroaktivnosti. Prva je prava o kojoj se radi kada se pravnom normom reguliraju društveni odnosi koji su započeli i završili prije stupanja na snagu propisa, a neprava se odnosi na situacije koje su započele i traju u vrijeme stupanja na snagu novog propisa. Uvažavanje ove razlike kada je u pitanju načelo zabrane retroaktivnosti prisutno je u praksi Ustavnog suda Republike Hrvatske (npr. Rješenje U-I-4455/2015. od 04. travnja 2017. u točki 13. Osim navedenoga, u tom rješenju Ustavnog suda se jasno navodi kako je iznimna povratna primjena zakonske odredbe opravdana ukoliko za to postoji neki konkretan javni interes, odnosno ukoliko se takvom povratnom primjenom zakonske odredbe ostvaruje cilj/ciljevi koji imaju veći društveni značaj od pravne sigurnosti.
Izgledno je i realno za pretpostaviti da će Ustavni sud Republike Hrvatske, a to je inače praksa u postupanju, uzeti u obzir ranije zauzeta stajališta o pitanju retroaktivnosti prilikom odlučivanja o suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske.
Naime, odredbe Zakona o dodatnom porezu na dobit su stupile na snagu tijekom godine za koju se određuje taj posebni dodatni porez pa smo bliže stajalištu da se u konkretnom slučaju radi o nepravoj retroaktivnosti.
Daljnji mogući prigovor na odredbe Zakona o dodatnom porezu na dobit je i navodni diskriminatorni učinak. Činjenica jest da u tekstu navedenog zakona postoje određene iznimke, odnosno izuzeci na koje se on ne primjenjuje. Izuzimanje iz primjene porezne obveze koja se nameće svima može imati diskriminatoran učinak.
Naime, diskriminacijom se smatra stavljanje u nepovoljniji položaj nekoga u odnosu na druge. Hrvatski pravni sustav poznaje dopuštene izuzetke od zabrane diskriminacije koje se odnose na postizavanje mjera socijalne politike. Ovdje je svakako bitno akcentirati kako je Republike Hrvatska po ustavnoj definiciji jedinstvena, nedjeljiva, demokratska i socijalna država i kako je socijalna pravda jedna od najviših vrednota ustavnog poretka.
Nastavno je bitno uzeti u obzir i ustavnu odredbu iz članka 51. stavak 1. prema kojoj je svatko dužan sudjelovati u podmirenju javnih troškova sukladno svojim gospodarskim mogućnostima. Odredbe navedenog zakona se odnose na najsnažnije gospodarske subjekte kojima se nameće dodatna porezna obveza. Nedvojbeno je kako su njihove gospodarske mogućnosti najveće.
Tu se posljedično otvara i pitanje razmjernosti takve mjere u okviru porezne politike Vlade Republike Hrvatske. To ustavno načelo implicira provođenje testa prikladnosti, opravdanosti i nužnosti takve mjere u konkretnoj situaciji. U prijedlogu Zakona o dodatnom porezu na dobit se navodi kako je dodatni porez na dobit mjera preraspodjele kako bi se osiguralo da porezni obveznici poduzetnici koju su ostvarili dodatnu dobit proporcionalno doprinose ublažavanju negativnih okolnosti kod najugroženijih građana. U kontekstu proporcionalnosti valja naglasiti kako je uvođenje tog novog poreza jednokratna, privremena mjera.
Načelno gledano Ustavni sud, a sukladno ranije zauzetim stajalištima u pogledu nadzora ustavnosti poreznih propisa (primjerice Odluka U-I-5294/2013. i dr. od 18. lipnja 2014.), nije ovlašten ocjenjivati opravdanost i svrhovitost nekog poreznog rješenja. Zakonodavac je samostalan u odabiru poreznih mjera, ali je dužan poštivati načela pravednosti i jednakosti. To znači da porezne obveze moraju biti utvrđene i raspoređene na sve porezne obveznike na način da budu razmjerne ekonomskoj snazi poreznih obveznika, odnosno u skladu s zahtjevom ravnomjerne raspodjele poreznog tereta.
To su stajališta kojima će se Ustavni sud Republike Hrvatske voditi u postupku ocjene suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske Zakona o dodatnom porezu na dobit. Kakvu će odluku Ustavni sud donijeti je uvijek u određenoj mjeri rizičan i nezahvalan zadatak. Isto vrijedi i u odnosu na navedeni zakon.Stavovi izneseni u kolumnama osobni su stavovi autora i ne predstavljaju nužno stav organizacije u kojoj su zaposleni ili uredništva portala IUS-INFO.
