U prethodnom nastavku ove kolumne bavili smo se nekim aspektima odnosa klimatskih promjena i Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u svjetlu aktualnih postupaka pred Europskim sudom za ljudska prava. Ovaj će nastavak ostati u području odnosa između međunarodnog prava i klimatskih promjena, no uz fokus na drugi aspekt – migracije uzrokovane nepogodama čiji se uzrok vezuje uz klimatske promjene.
Sve češći vremenski ekstremi različitom snagom pogađaju razne dijelove svijeta. Iako klimatske promjene osjećaju svi, neki su zaštićeniji, dok život drugima postaje vrlo težak, čak i nemoguć. Podizanje razine mora jedan je od najpoznatijih fenomena uzrokovanih klimatskim promjenama koji ugrožava brojna nisko položena, često gusto naseljena, obalna i otočna područja. Stanovništvo koje živi na tim i takvim područjima mora se prilagoditi. U načine prilagodbe, svakako, ulazi i selidba, migracija, koja je na neki način i posljednji mogući način adaptacije, onaj koji preostaje kada područje uz more, uslijed njegova podizanja, stvarno više nije pogodno za bilo kakav nastavak života. No migracije se mogu događati i događaju se mnogo prije nego što nastupi taj trenutak.
Migracijski tokovi, kao što je poznato osobito u europskim državama koje se nalaze na rutama kojima migranti prolaze i, izgledno je, prolazit će i u budućnosti, složeni su skup fenomena. Često podložni promjenama, ali i nerazumijevanju, jedan su od značajnih izazova suvremenog društva, a onda i pravnog sustava. U međunarodnom pravu, (ograničeni) pravni subjektivitet pojedinca već je dugo činjenica. Izražava se primarno kroz zaštitu ljudskih prava, a u podlozi koje je, kao temeljni princip, ljudsko dostojanstvo. Načelno, ljudska prava, ona pojedinačna, sadržana u univerzalnim (prvenstveno Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima) te regionalnim ugovorima (u Europi, dakako, najvažnija je Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda) pripadaju svakoj osobi neovisno o njezinom porijeklu, rasi, nacionalnosti ili bilo kojoj drugoj osnovi.
Kada se spominju migracije, zasigurno je jedan od prvih pravnih pojmova na koji ćemo pomisliti: izbjeglice. Pravna zaštita koju međunarodno pravo pruža izbjeglicama, međutim, u mnogočemu se razlikuje od opće zaštite ljudskih prava, iako im je konačni cilj sličan – zaštita ljudskog dostojanstva osobe, u ovom slučaju izbjeglice. Naime, temeljna je razlika u tome što Konvencija o pravnom položaju izbjeglica iz 1951. i Protokol kojim je izmijenjena i dopunjena 1967. obvezuju države da pruže zaštitu samo osobama definiranima kao izbjeglice u skladu s definicijom sadržanom u članku 1. Konvencije iz 1951. i izmijenjenom Protokolom iz 1967. Izbjeglica je temeljem definicije osoba koja „se uslijed osnovanog straha od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini, ili zbog političkog mišljenja, ne može, ili zbog tog straha, ne želi prihvatiti zaštitu dotične zemlje; ili osoba bez državljanstva koja se zbog gore navedenih okolnosti nalazi izvan zemlje prethodnog uobičajenog boravišta, a koja se ne može ili se zbog straha ne želi u nju vratiti“. Lista je enumerativna; samo oni koji su bili primorani napustiti državu svog državljanstva ili uobičajenog boravišta iz nekog od u definiciji navedenih razloga smatrat će se izbjeglicama u smislu Konvencije iz 1951. i Protokola iz 1967. U tu se definiciju teško mogu uklopiti osobe koje su se na migraciju odlučile iz čisto ekonomskih razloga. Slično je i s osobama koje su na migraciju primorane utjecajima klimatskih promjena. Strah koji te osobe navodi na migraciju i, posljedično, traženje zaštite od države prihvata je drukčiji od onih navedenih u definiciji iz Konvencije jer proizlazi iz štetnih učinaka prirodnih pojava, koje, iako uzrokovane ljudskim aktivnostima, ne odgovaraju ni jednom od razloga iz Konvencijske definicije. S obzirom na tu činjenicu, bilo je više prijedloga, čak i nacrta nove konvencije koja bi regulirala klimatske migracije, no za sada nijedan od tih prijedloga nije prihvaćen od strane država i pretočen u međunarodni ugovor, a pitanje je i koliko bi takav ugovor bio efikasan u odgovoru na stvarne potrebe osoba čije su migracije uzrokovane klimatskim promjenama.
Prije osvrta na pitanje koje opcije preostaju osobama koje će morati promijeniti mjesto svog uobičajenog boravišta uslijed posljedica klimatskih promjena, potrebno je uvesti još jednu distinkciju. Naime, mnoge migracije uzrokovane klimatskim promjenama neće biti prekogranične, već će se odvijati unutar iste države. Tradicionalno, migracije unutar iste države nisu bile od interesa za međunarodno pravo, no i to se u novije doba promijenilo. Kako se radi o ipak mnogo recentnijim promišljanjima od onih koja su dovela do Konvencije iz 1951. i Protokola iz 1967., u njima se našlo mjesta za migracije uzrokovane klimatskim promjenama, no to ćemo, eventualno, ostaviti za neki naredni nastavak ove kolumne.
Vratimo se, dakle, na prekogranične migracije uzrokovane klimatskim promjenama. Preostaje opća zaštita ljudskih prava. Na univerzalnoj razini, ona je prvenstveno i najvažnije sadržana u dva Pakta (o građanskim i političkim te o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima). Uz oba Pakta, kao svojevrsna kvazi-sudska nadzorna tijela, osnovani su Odbori (za prava čovjeka i za ekonomska, socijalna i kulturna prava). Oba odbora, pod određenim uvjetima, imaju nadležnost primati, razmatrati i odlučivati o pojedinačnim prigovorima osoba koje tvrde kako su im povrijeđena prava. I zaista, niz ljudskih prava zaštićenih Paktovima ugrožen je osobama koje ostaju na područjima izloženima utjecaju klimatskih promjena, među kojima je i podizanje razine mora.
Pravo na život nije samo temeljno ljudsko pravo o čijem poštovanju ovisi uživanje svih drugih prava, već i pravo izravno ugroženo podizanjem razine mora uslijed klimatskih promjena. Područja u kojima se podizanje razine mora najjasnije osjeća, a to su prvenstveno niski, mali otoci u Pacifiku, ne samo što će, ako razina mora nastavi rasti, s vremenom biti fizički njime prekrivena, već život na njima postaje težak, ako ne i nemoguć mnogo ranije uslijed nedostatka pitke vode i obradivog zemljišta. Pravo na život zaštićeno je člankom 6. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Odbor za prava čovjeka ima ekstenzivnu praksu u vezi s ovim pravom. Načelno, svaka država obvezna je poštovati ovo pravo, kao i druga ljudska prava, u slučajevima kada ima vlast nad bilo kojom osobom. Međutim, u praksi Odbora za prava čovjeka poznata je i s njom povezana obveza, a to je da se osobe pod vlašću države ne vraćaju u druge države u kojima postoji značajan rizik od ugrožavanja prava na život. Radi se o takozvanoj non-refoulment obvezi države (koja je poznata i u izbjegličkom pravu). Upravo je ova obveza, a u vezi prava na život kako je sadržano u članku 6. Pakta o građanskim i političkim pravima, bila središnje pitanje u postupku u predmetu Ioane Teitiota protiv Novog Zelanda, vođenim pred Odborom za prava čovjeka.
Podnositelj zahtjeva, Ioane Teitiota, državljanin Republike Kiribati zatražio je zaštitu od novozelandskih vlasti tvrdeći kako bi povratak na Kiribate ugrožavao njegov život i život njegove obitelji. Zahtjev su novozelandska (upravna i sudska) tijela odbila, pozivajući se prvenstveno na mjere koje je Vlada Republike Kiribati poduzela ili namjerava poduzeti u prilagodbi i jačanju otpornosti na klimatske promjene. Odbor za prava čovjeka, uz izdvojena mišljenja, u svojoj je odluci ostao pri sličnom stavu, zaključujući kako je potrebna neposredno prijeteća opasnost za život kako bi Novi Zeland imao obvezu pružiti zaštitu i suzdržati se od vraćanja podnositelja u njegovu državu. Iako je ovaj, od odluke objavljene 2020., u teoriji mnogo raspravljan i publiciran slučaj, završio nepovoljno za podnositelja zahtjeva, ipak je značajan za prepoznavanje migracija uzrokovanih klimatskim promjenama u međunarodnopravnom okviru zaštite ljudskih prava. Naime, iz odluke Odbora jasno je kako pravo na život može biti ugroženo posljedicama klimatskih promjena, što, pak, može biti razlog za obvezu države da osobu ne vraća u drugu državu u kojoj bi joj to pravo neposredno bilo ugroženo.
Zaključno, suvremeno međunarodno pravo suočeno je s problemom migracija uzrokovanih klimatskim promjenama i na njega aktivno odgovara, dakako uz ograničenja i postupno razumijevanje i prilagodbu. Radi se o vrlo aktualnom problemu koji će, sudeći prema tempu klimatskih promjena kojem svjedočimo, postajati sve akutniji.
Stavovi izneseni u kolumnama osobni su stavovi autora i ne predstavljaju nužno stav organizacije u kojoj su zaposleni ili uredništva portala IUS-INFO.
