c S
U središtu

Glavne sličnosti i razlike između prigovora uređenih Zakonom o općem upravnom postupku

17.12.2020 Analiziran je opći okvir regulacije prigovora po Zakonu o općem upravnom postupku, uz glavna razgraničenja između pojedinih vrsta prigovora.

Prigovor je, kao i žalba, redovit pravni lijek predviđen Zakonom o općem upravnom postupku („Narodne novine“, br. 47/09., dalje: ZUP). Za razliku od žalbe, prigovor je dopušten samo kada je to izrijekom propisano. Riječ je o pet situacija, uređenih odredbama članka 42., 154., 155., 156. te 157. i 158. ZUP-a. Općenito, „ZUP-ovski“ prigovori se odnose na materiju izvan upravnog postupka:

- bilo na situacije prije pokretanja postupka (članak 42. i 155.), ili

- na pitanja neobuhvaćena upravnim postupkom (članak 154., 156., te 157. i 158.).

Međutim, u svim se slučajevima odnose isključivo na materiju što ulazi u okvire upravnog prava.

Pritom odredbe članka 122. ZUP-a ne čine podlogu za definiranje dodatne, zasebne vrste prigovora, već supsidijarno reguliraju postupovna pitanja vezana uz prigovore uređene drugim odredbama ZUP-a.1

Svim nedostacima upravnog postupka može se prigovoriti žalbom protiv rješenja – gdje ima žalbe, nema prigovora.

Prigovor po ZUP-u, dakle, može biti podnesen:

- zbog neprihvaćanja inicijative za pokretanje postupka po službenoj dužnosti (članak 42.),

- kod upravnih ugovora, zbog neispunjavanja ugovornih obveza javnopravnog tijela (članak 154.),

- zbog neizdavanja pisane obavijesti o uvjetima ostvarivanja i zaštite prava (članak 155.),

- radi zaštite od drugih oblika postupanja javnopravnih tijela (članak 156.)2,

- radi zaštite od postupanja pružatelja javnih usluga (članak 157. i 158.)3.

Smisao i svrha prigovora iz članka 42. ZUP-a jest zaštita javnog interesa. Kod ostalih prigovora potrebna je konkretna veza s podnositeljem, propisana mjerodavnom odredbom ZUP-a.

Ostale usporedbe između pojedinih vrsta prigovora sistematiziramo u sljedećoj tablici:  

tablica


Između smisla i svrhe, regulacije te provedbe pojedinih vrsta prigovora nemale su razlike, o čemu je također potrebno voditi računa prilikom odlučivanja hoće li u konkretnom slučaju prigovor biti izjavljen, odnosno, na koji način će o prigovoru biti odlučeno. O svakome „ZUP-ovskom“ prigovoru potrebno je odlučiti rješenjem, čak i kada je riječ o nedopuštenome ili nepravodobnom prigovoru, ili, pak, o prigovoru podnesenom od strane neovlaštene osobe (kao što se rješenjem odlučuje i o svakoj žalbi - drugoj vrsti redovnoga pravnog lijeka po ZUP-u). Ni deset godina nakon stupanja ZUP-a na snagu uređenje prigovora nije do kraja „sjelo“ u praksi. To se najviše, premda ne isključivo, odnosi na prigovor iz članka 156. ZUP-a (koji je stipuliran najfluidnije). Zbog toga je uvijek u vidu potrebno imati da je prigovor redovan pravni lijek u odnosu na pojedina (konkretno određena) pitanja upravnog prava što ne ulaze u okvire upravnog postupka.

doc. dr. sc. Alen Rajko



^ 1 Ostale generalne odredbe mjerodavne za prigovor sadržane su u članku 3. stavak 2. i 3., članku 12. stavak 3., te članku 71. stavak 1. ZUP-a.

^ 2 Radi se o tzv. općoj supsidijarnoj zaštiti. Što je konkretno postupanje sličnije nezakonitoj radnji u okviru upravnog prava kojom se ograničava ili sprječava ostvarivanje nekog prava, u odnosu na koju ne postoji druga pravna zaštita, to je veća vjerojatnost da će se raditi o postupanju iz članka 156. ZUP-a.

^ 3 Vezano uz članak 3. stavak 3. ZUP-a.