U predmetu Tomac i dr. protiv RH podnositelji su prigovarali propustu domaćih sudova da odluče o njihovom zahtjevu za upis prava vlasništva u zemljišne knjige, što je dovelo do nepravilne uknjižbe založnog prava u korist države na spornoj nekretnini, čime su smatrali da su im povrijeđena prava na pošteno suđenje, učinkovito pravno sredstvo i na mirno uživanje svog vlasništva.
Tužena država je prigovorila da podnositelji nisu iscrpili sva dopuštena pravna sredstva, konkretnije reviziju protiv pravomoćne presude i tužbu radi naknade štete protiv države zbog propusta zemljišnoknjižnog referenta. Europski sud je utvrdio da je Zakon o zemljišnim knjigama jasno popisivao odgovornost države za štetu nastalu propustima poput ovog. Smatrao da nisu postojali razlozi koji bi opravdali propust podnositelja koji nisu iscrpili dostupno pravno sredstvo, pa je stoga njihov zahtjev odbacio na temelju čl. 35. Konvencije.
U odluci Horvatin protiv RH podnositelj je prigovorio prekomjernoj duljini trajanja postupka radi zaštite prava vlasništva. Tražio je uklanjanje piezometra s njegovog zemljišta, te je ustrajao u vlasničkoj tužbi iako je u međuvremenu treća osoba stekla vlasništvo nad podnositeljevim zemljištem. Europski sud je utvrdio da se postupak kojem podnositelj prigovara više ne odnosi na utvrđenje njegovih građanskih prava i obveza iz čl. 6. st. 1. Konvencije, te stoga, čl. 6. st. 1. Konvencije nije bio primjenjiv na podnositeljev predmet u razdoblju koje je razmatrao Sud.
Nadalje, Europski sud je utvrdio da su zahtjevi u predmetima Matozan i Tarabarić koji se odnose na navodne povrede prava na pošteno suđenje u postupcima u kojima im nisu priznata prava na obiteljsku mirovinu odnosno osobnu invalidninu nedopušteni jer su očigledno neosnovani.
Naime, podnositelji su prigovarali da je došlo do povrede čl. 6. Konvencije jer im nije omogućeno učinkovito osporavati nalaze i mišljenja vještaka pribavljenih u upravnim postupcima na temelju kojih su donesene meritorne odluke u njihovim predmetima. Primijenivši načela iz presude Letinčić protiv Hrvatske Sud je utvrdio da su podnositelji bili upoznati sa rezultatima vještačenja te da im je dana prilika da iste ospore pred nadležnim upravnim tijelima. Štoviše, drugostupanjska upravna tijela su zatražila dodatna vještačenja radi ispitivanja prigovora podnositelja, koja su oni mogli osporiti i pred nadležnim upravnim sudovima. Stoga, Europski sud nije utvrdio da bi postupci u kojima je meritorno odlučeno o zahtjevima podnositelja bili nepošteni.
Europski sud je u predmetu Urukalo protiv Hrvatske utvrdio povredu prava na suđenje u razumnom roku, dok nije došlo do povrede prava na privatni život.
Dana 22. listopada 2020. godine Europski sud donio je presudu u predmetu Urukalo protiv Hrvatske u kojem je podnositelj zahtjeva prigovarao prekomjernoj duljini trajanja postupka radi naknade štete u kojem je tužio zdravstvenu ustanovu radi liječničkog nemara, kao i propustu države da ispuni pozitivne obveze u vezi s njegovim navodima o liječničkom nemaru.
Europski sud je primijetio da su domaći postupci trajali više od 13 godina na četiri razine nadležnosti, te da je bilo duljih razdoblja neaktivnosti domaćih sudova. Ponovio svoja ranija utvrđenja da odgovornost za kašnjenja sudskih vještaka u konačnici leži na državi. Imajući u vidu odluku Županijskog suda u Zagrebu o prekomjernoj duljini trajanja ovog postupka pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, Europski sud je smatrao da duljina postupka nije bila razumna, pa je stoga došlo do povrede čl. 6. st. 1. Konvencije. Stoga je podnositelju na ime neimovinske štete dosudio 2.600 EUR, te 2.000.EUR na ime troškova postupka.
Nadalje, razmatrajući podnositeljev prigovor na temelju čl. 8. Konvencije, Europski sud je primijetio da je domaći sud pribavio dva nalaza i mišljenja u kojima su vještaci iznijeli svoje zaključke da nije bilo liječničkog nemara, te da odbijanje daljnjih dokaza na tu okolnost nije sporno. Nadalje, utvrdio je da podnositelj nije dovodio u pitanje neovisnost i stručnost vještaka, a da je hrvatski pravni sustav imao zaštitne mjere radi osiguranja pouzdanosti vještaka (vidi presudu Jurica/RH). Prvostupanjski sud ispitao je vještaka uz prisutnost stranaka, te je na temelju dosljednih nalaza i mišljenja odbio tužbeni zahtjev podnositelja.
Slijedom navedenog, Europski sud je smatrao da je podnositelj zahtjeva imao dostatnu postupovnu mogućnost dokazivati da su njegovi zdravstveni problemi bili rezultat liječničkog nemara, a činjenica da nije bio zadovoljan ishodom postupka ne znači da je država postupila suprotno pozitivnim obvezama prema članku 8. Konvencije. Stoga je ovaj dio prigovora ocijenio očigledno neosnovanim i odbacio taj dio zahtjeva u skladu sa čl. 35. Konvencije.
