Skelin-Hrvoj i Đuričić protiv Hrvatske - nemogućnost vlasnika stanova da koriste vlastite stanove odnosno ostvare odgovarajuću najamninu predstavlja povredu prava na mirno uživanje vlasništva
Dana 10. lipnja 2021. Europski sud za ljudska prava (dalje: Sud) objavio je presudu u predmetima Skelin-Hrvoj i Đuričić protiv Hrvatske u kojoj je utvrdio povredu prava na mirno uživanje vlasništva vlasnika stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci. Podnositelji su podnijeli tužbu Europskom sudu za ljudska prava jer dugi niz godina nisu mogli koristiti stanove koje imaju u vlasništvu niti dobiti tržišnu najamninu zbog toga što su njihovi stanovi dani na korištenje zaštićenim najmoprimcima. Odlučujući u ovim predmetima Sud je odbio sve formalne prigovore tužene države smatrajući da se radi o situaciji kontinuirane povrede prava vlasništva podnositelja. Sud je u presudi notirao izmjene Zakona o najmu stanova koje su stupile na snagu 2018. godine, koje je međutim Ustavni sud ukinuo svojom odlukom iz rujna 2020. godine.
Stoga je Sud primijetio da se ovi predmeti ni po čemu ne razlikuju od već presuđenog predmeta Statileo protiv Hrvatske s obzirom da nije došlo do zakonskih promjena u odnosu na prava vlasnika stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci, odnosno da i one promjene koje su učinjene nisu stupile na snagu jer su poništene odlukom Ustavnog suda. Sud je utvrdio da stoga nema razloga odstupiti od svog stajališta koji je zauzeo u presudi Statileo te je utvrdio da je i u ovim predmetima došlo do povrede prava na mirno uživanje vlasništva. Odlučujući o naknadi za povredu prava mirnog uživanja vlasništva zajamčenog Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Sud se pozvao na utvrđenja iz predmeta Bittó i drugi protiv Slovačke. Sud je procjenjujući odgovarajuću visinu najamnine, imao u vidu informacije o tržišnoj najamnini za slične stanove u relevantnom razdoblju i o zaštićenoj najamnini na koju su podnositelji kao vlasnici imali pravo. Na taj je način odredio naknadu uzimajući u obzir kvadraturu stanova. Sud je prvoj podnositeljici zahtjeva dosudio iznos od 54,200 EUR na ime materijalne štete, 5,000 EUR na ime nematerijalne štete te 1,245 EUR na ime troškova postupka. Drugom podnositelju Sud je dosudio iznos od 95,100 EUR na ime materijalne štete, 5,000 EUR na ime nematerijalne štete te 1,000 EUR na ime troškova postupka, te je presuda je konačna.
Pavić protiv Hrvatske i Odoran protiv Hrvatske
Sud je zahtjeve podnositelja u oba predmeta odbacio kao nedopuštene
Dana 10. lipnja 2021. Europski sud za ljudska prava (dalje: Sud) je u gore navedenim predmetima objavio odluke o nedopuštenosti zahtjeva podnositelja. U predmetu Pavić protiv Hrvatske, podnositelj zahtjeva prigovorio je da je dva puta osuđen za isto djelo, protivno čl. 4. Protokola br. 7. uz Konvenciju. Podnositelj je 2008. godine osuđen u prekršajnom postupku radi neovlaštenog posjedovanja opojne droge te mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 5.000 kuna, dok je 2011. godine proglašen krivim zajedno s drugim počiniteljem jer je neovlašteno prodavao i radi prodaje posjedovao opojnu drogu, zbog čega je osuđen na 3 godine i 7 mjeseci zatvora. Ispitujući predmet, Sud je uvažio navode zastupnice Republike Hrvatske pred Sudom da se optužba u kasnijem kaznenom postupku nije temeljila na „činjenicama koje su u svojoj biti iste“ kao one za koje je podnositelj zahtjeva već ranije osuđen u prekršajnom postupku. Naime, podnositelj je u prekršajnom postupku osuđen za jedan slučaj posjedovanja droge. Suprotno tome, u kaznenom postupku osuđen je jer je zajedno s drugom osobom, kroz duže razdoblje posjedovao drogu s namjerom njene prodaje. Stoga je Sud u cijelosti odbacio zahtjev kao nedopušten temeljem čl. 35. st. 1. Konvencije.
U predmetu Odoran protiv Hrvatske, podnositeljica zahtjeva prigovorila je da joj je povrijeđeno pravo na pristup sudu jer je njezina tužba radi nedopuštenosti otkaza odbačena kao nepravovremena zbog nedosljedne sudske prakse. Podnositeljica je rok od petnaest dana, u kojem se poslodavac mora očitovati o zahtjevu za zaštitu prava, računala od dana kad je poslodavac zaprimio njezin zahtjev poslan preporučenom pošiljkom, dok je Vrhovni sud ocijenio da se taj rok računa od dana kad radnik zahtjev preda na poštu. U odnosu na taj prigovor, Sud je ocijenio da su postojale određene razlike u tumačenju prava, koje su razriješene u studenome 2015. godine, kad je građanski odjel Vrhovnog suda zauzeo stajalište da se naprijed navedeni rok ima računati od dana kad je poslodavac zaprimio zahtjev za zaštitu prava. Iako je rješenje Vrhovnog suda u predmetu podnositeljice doneseno u travnju 2015., dok su još postojale razlike u tumačenju prava, Sud nije smatrao da je time povrijeđeno načelo pravne sigurnosti i predvidljivosti prava. Stoga je smatrao da je podnositeljici trebao biti predvidljiv način na koji su domaći sudovi računali rok u njezinom predmetu te je u cijelosti odbacio zahtjev kao nedopušten temeljem čl. 35. st. 1. Konvencije.
Kraljević Gudelj i dr. protiv Hrvatske
Povreda prava na pošteno suđenje u kaznenim postupcima zbog nepozivanja okrivljenika na sjednice žalbenih vijeća i nedostavljanja podneska državnog odvjetništva na očitovanje okrivljeniku
Europski sud za ljudska prava je 10. lipnja 2021. godine donio jedinstvenu presudu prethodno spojivši odlučivanje o zahtjevima (tužbama) podnositelja u tri predmeta Kraljević Gudelj, Kašinec i Vukšić. Podnositelji su prigovarali zbog nepozivanja na sjednice drugostupanjskog vijeća i nedostavljanje podneska suprotne strane (državnog odvjetništva) okrivljeniku u žalbenom postupku. Pozivajući se na već dobro utvrđenu praksu, Europski sud je smatrao da činjenica što je prema podnositeljima primijenjena uvjetna kazna i neovisno o diskreciji žalbenog suda da odluči hoće li im omogućiti prisustvovanje sjednici žalbenog vijeća, te neovisno o tome što podnositelji nisu zatražili da osobno prisustvuju sjednici, trebalo im je radi poštenosti postupka omogućiti saslušanje i iznošenje obrane pred drugostupanjskim sudom.
Stoga je Europski sud utvrdio povrede čl. 6. st. 1. i 3. (c) Konvencije podnositeljima Kraljević Gudelj i Vukšiću. Također, Europski sud je ponovio stajalište da nedostavljanje podneska koji sadrži obrazloženo mišljenje nadležnog državnog odvjetništva okrivljeniku u žalbenom postupku predstavlja povredu prava na jednakost stranaka i kontradiktornost postupka. Imajući u vidu raniju sudsku praksu, utvrdio je povredu čl. 6. st. 1 Konvencije u odnosu na podnositelja Kašinca. Europski sud je dosudio po 1.500 eura naknade za neimovinsku štetu svakom podnositelju, uvećano za troškove postupka.
Jurišić i dr. protiv Hrvatske
Europski sud za ljudska prava je 10. lipnja 2021. objavio odluku o nedopuštenosti zahtjeva (tužbe) u predmetu Jurišić i dr. protiv Hrvatske jer podnositelji nisu u skladu sa čl. 35. Konvencije iscrpili dostupno i učinkovito domaće pravno sredstvo. Podnositelji su podnijeli zahtjev Europskom sudu prigovarajući temeljem čl. 2. Konvencije navodeći da je istraga ubojstva njihovog bliskog srodnika (oca i supruga) koji je ubijen 1994. godine bila neučinkovita. Prije podnošenja zahtjeva, obratili su se Ustavnom sudu koji je svoju odluku donio tijekom 2018., odnosno u razdoblju prije nego je ustavna tužba postala učinkovito pravno sredstvo u odnosu na istrage ratnih zločina.
Sud je prihvatio argumentaciju zastupnice Republike Hrvatske pred tim Sudom da je kazneni postupak radi ubojstva bliskog srodnika podnositelja još uvijek u tijeku pred domaćim sudom, te su stoga podnositelji prije eventualnog ponovnog podnošenja zahtjeva Europskom sudu obvezni prethodno podnijeti ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske. Naime, Europski sud je već ranije (u predmetima Kušić protiv Hrvatske i Marić protiv Hrvatske) utvrdio da je ustavna tužba učinkovito pravno sredstvo za prigovore koje su podnositelji iznijeli pred taj Sud.
