U ovoj odluci Europski sud za ljudska prava je prvi puta opisao odnos između čl. 33. i 34. Konvencije te je jasno utvrdio da se međudržavni zahtjev temeljem čl. 33. Konvencije ne može koristiti za zaobilaženje pojedinačnog zahtjeva na temelju čl. 34. Konvencije. Naime, međudržavni zahtjev, isto kao i pojedinačni, može se koristiti samo za zaštitu fizičkih ili pravnih osoba koje uživaju temeljna ljudska prava i slobode zajamčene Konvencijom. Drugim riječima, članak 33. Konvencije ne dopušta državi podnositeljici zahtjeva da brani ljudska prava pravne osobe koja se ne bi mogla smatrati „nevladinom organizacijom“ i stoga ne bi imala pravo podnijeti pojedinačni zahtjev u skladu s čl. 34. Konvencije.
Europski sud za ljudska prava je zaključio da Ljubljanska banka ne uživa dovoljnu institucionalnu i poslovnu neovisnost od države te ju se stoga ne može smatrati „nevladinom organizacijom“ u smislu čl. 34. Konvencije. Sukladno tome, čl. 33. Konvencije ne ovlašćuje Europski sud da ispita međudržavni zahtjev u kojem se navodi povreda bilo kojeg prava iz Konvencije u odnosu na Ljubljansku banku.
