Europski sud za ljudska prava je 16. prosinca 2021. objavio presudu kojom je utvrdio da je g. Jovanu Budimiru (dalje: ''podnositelj'') povrijeđeno pravo na privatni život jer mu je Ministarstvo unutarnjih poslova (dalje: ''MUP'') oduzelo licencu za obavljanje poslova tehničkih pregleda vozila zbog čega u razdoblju od pet godina nije mogao raditi na tim poslovima.
Podnositelj je bio zaposlen u Centru za vozila Hrvatske gdje je potvrdio tehničku ispravnost traktora kojim je devet dana kasnije vlasnik tog traktora prouzročio prometnu nesreću i to zbog neispravnih kočnica. MUP je podnositelju oduzeo licencu za obavljanje poslova tehničkog pregleda. Protiv te odluke podnositelj je podnio upravnu tužbu. Budući da pokretanje upravnog spora nije imalo utjecaj na izvršenje rješenja o oduzimanju licence, podnositelj je dobio otkaz.
Upravni sud je nekoliko puta ukinuo rješenje MUP-a zbog proceduralnih pogrešaka u upravnom postupku. U međuvremenu, podnositelj je u kaznenom postupku oslobođen optužbe da je krivotvorio zapisnik o tehničkom pregledu traktora zbog nedovoljno dokaza. MUP je u konačnici podnositelju vratio licencu za rad. Podnositelj je zatim pokrenuo građanski postupak radi naknade štete koja mu je nastala nezakonitim oduzimanjem licence. Domaći sudovi su odbili njegov tužbeni zahtjev utvrdivši da nije postojao nezakoniti rad nadležnih tijela, a time niti odgovornost države za naknadu štete.
Podnositelj je pred Europskim sudom prigovorio da su mu sudovi odbili dosuditi naknadu štete kao posljedicu nezakonitog oduzimanja licence za rad zbog čega je izgubio posao i dulje vremensko razdoblje nije mogao raditi i zarađivati.
Europski sud je utvrdio da domaći pravni okvir nije predvidio način postupanja u konkretnoj situaciji. Naime, zakon ne uređuje pitanje individualne ocjene konkretnih okolnosti ni pitanje nastavka rada do konačnog utvrđenja povrede profesionalne dužnosti uzevši u obzir činjenicu da upravna tužba nema suspenzivni učinak, već se oduzimanje licence za rad odmah izvršava, što je rezultiralo otkazom podnositelja. Domaće zakonodavstvo nije predvidjelo mogućnost privremene suspenzije s posla ili eventualnu mogućnost djelomične naknade za osobu koja se nađe u situaciji kao podnositelj. Dodatno, parnični sudovi u postupku naknade štete propustili su identificirati ovu situaciju kao moguću povredu prava na privatni život podnositelja i nisu pokušali uspostaviti pravičnu ravnotežu tog prava sa javnim interesom.
Stoga je Europski sud zaključio da su državne vlasti propustile ispuniti svoje pozitivne obveze koje proizlaze iz članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda jer nisu za podnositelja predvidjele privremeno rješenje do utvrđivanja njegove odgovornosti, a nije postojao niti učinkoviti pravni okvir za naknadu štete koja mu je nastala uslijed oduzimanja licence za rad.
Sud je podnositelju dosudio iznos od 2.000 EUR na ime troškova. Odbio je njegov zahtjev za naknadu imovinske štete jer ne postoji uzročno posljedična veza između zatražene naknade i utvrđene povrede konvencijskog prava.
Ova presuda još nije konačna. Postat će konačna ukoliko niti jedna od strana u postupku u roku od tri mjeseca od dana njezine objave ne podnese zahtjev za preispitivanje presude pred Velikim vijećem.
