U pravnim sustavima pojedinih država jamstvo obvezatnosti i izvršenja sudskih odluka je postojanje najviše vlasti koja posjeduje monopol sile. Riječ je o vertikalnoj organizaciji odnosa, u kojima je jasno kako je upravo država, odnosno njezini organi, ta koja će osigurati da se odluke koje izriču sudovi zaista i izvršavaju. U međunarodnoj zajednici takva organizacija najviše vlasti koja sukladno svojoj poziciji posjeduje i monopol sile te može osigurati efikasno izvršenje sudskih odluka, ne postoji. Sustav međunarodnog prava je horizontalno organiziran, što znači da ga čini niz u načelu jednakih subjekata (primarno država) koji su istovremeno stvaratelji prava, ali i oni na koje se pravo primjenjuje. Izvršenje presuda međunarodnih sudova stoga je kompleksniji zadatak, unatoč tome što su odluke koje ti sudovi donesu obvezujuće za (države) stranke u sporu.
Razmišljanje iz prethodnog odlomka ima i konkretan povod. Međunarodni sud je u sporu koji je Ukrajina pokrenula protiv Ruske Federacije, 16. ožujka 2022. donio rješenje kojim je, prihvativši u osnovi ukrajinske zahtjeve, naložio privremene mjere u vezi sa sukobom koji je u to vrijeme već bjesnio u istočnoj Ukrajini. Najvažnija od tih mjera svakako je nalog Ruskoj Federaciji da zaustavi vojne operacije koje je 24. veljače iste godine započela u Ukrajini. Ishod, međutim, znamo. Ruska Federacija ne samo da je nastavila s vojnim operacijama, oglušivši se u potpunosti na nalog Međunarodnoga suda, nego se operacijama ni u trenutku pisanja ovog teksta, više od godinu dana od donošenja privremenih mjera, ne nazire kraj.
(Ne)izvršenje spomenute odluke otvara nekoliko međunarodnopravnih pitanja. Prvo pitanje je specifična narav privremenih mjera i njihove obvezatnosti za stranke u sporu, što onda, dakako, uvjetuje i mogućnosti izvršenja. Drugo, povezano s prvim, je ono o načinu na koji se odluke Međunarodnog suda kao najvažnijeg sudskog mehanizma suvremene međunarodne zajednice i glavnog organa Ujedinjenih naroda mogu izvršiti? No, prije svega, posvetimo se nakratko kontekstu spora koji je povod ovome tekstu.
Tek nekoliko dana nakon što je svijet ostao zapanjen snimkama i fotografijama početka oružanog sukoba u Ukrajini, 27. veljače 2022. Ukrajina je pred Međunarodnim sudom pokrenula postupak protiv Ruske Federacije. Ukrajina je tužbu utemeljila na Konvenciji o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948., čiji članak 9. određuje da će se svaki spor o tumačenju, primjeni i izvršenju Konvencije (uključujući sporove o navodnoj odgovornosti države stranke za genocid) iznijeti pred Međunarodni sud na traženje jedne od stranaka u sporu. Načelno, navedena odredba daje temelj za nadležnost Međunarodnoga suda u sporovima koji se tiču Konvencije. Ipak, kao i drugi sudovi, Međunarodni je sud ovlašten odlučiti o svojoj nadležnosti. U ovom sporu Međunarodni sud to još nije učinio.
Ako znamo da Međunarodni sud nije još odlučio o svojoj nadležnosti, što je, dakle, temelj izricanja privremenih mjera? Formalno, odgovor se nalazi u članku 41. Statuta Međunarodnoga suda koji određuje da je Sud, „ako drži da to zahtijevaju prilike“, ovlašten „naznačiti koje mjere treba privremeno poduzeti da se sačuva pravo svake stranke“. To Međunarodni sud, sukladno ustaljenoj praksi, može učiniti na vlastitu (rjeđe) ili inicijativu neke od stranaka u sporu (češće). U potonjem slučaju Sud nije vezan zahtjevima stranaka, može ih prihvatiti djelomično ili naznačiti privremene mjere drukčije od traženih. Uostalom, to potvrđuje i rješenje o privremenim mjerama u slučaju koji je pokrenula Ukrajina protiv Ruske Federacije, gdje je sud djelomično prihvatio tražene mjere, i to u donekle izmijenjenom obliku. Međutim, prvi uvjet koji mora biti zadovoljen kako bi se uopće počelo raspravljati o sadržaju privremenih mjera, je da Međunarodni sud utvrdi kako ima nadležnost prima facie u konkretnom sporu. Već smo ustvrdili kako Sud u sporu Ukrajine protiv Rusije nije još odlučio o svojoj nadležnosti. Što je onda prima facie nadležnost?
Najjednostavnije, radi se o tome da se sudu mora činiti da u konkretnom sporu, za koji se traži naznačivanje privremenih mjera, ima nadležnost. Sud, dakle, na temelju činjenica koje su mu stranke iznijele i primjenjivih pravnih normi, mora imati dojam da nadležnost postoji, a pitanje postoji li onda definitivno ili ne odgađa se za kasniju fazu postupka. Standard za donošenje privremenih mjera je stoga niži nego za donošenje odluke o nadležnosti za odlučivanje o suštini spora. U konkretnom je slučaju Međunarodni sud utvrdio kako između stranaka postoji spor te kako su obje stranke u njemu ujedno i stranke Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida. Dodatno, sud je utvrdio kako činjenice koje su mu podnesene prima facie upućuju da se neslaganje tvrdnji i zahtjeva stranaka odnose na Konvenciju i dovoljno su jasne za primjenu njezinog članka IX. Sve to bilo je dovoljno da utvrdi kako prima facie nadležnost postoji.
Toliko o uvjetima za naznačivanje privremenih mjera. Jednom kada one budu određene i sud donese rješenje, postavlja se sljedeće, u sporu između Ukrajine i Ruske Federacije trenutno važnije pitanje – njihove obvezatnosti i izvršenja. Što se tiče obvezatnosti, Statut Međunarodnog suda, u kojem se navodi kako Sud privremene mjere može „naznačiti“ (eng. indicate, fr. indiquer) a ne, primjerice „odrediti“, ostavlja prostora za različite interpretacije. Uvidjevši problem, Međunarodni je sud sam, u obrazloženju rješenja kojim je naznačio privremene mjere u slučaju LaGrand (radilo se o sporu Njemačke i SAD-a, u kojem je u potonjima njemačkom državljaninu prijetila smrtna kazna), odredio kako su privremene mjere obvezujuće za stranke u sporu. Navedeni stav podupiru i odredbe same povelje, koja u članku 94. stavku 1. propisuje kako su „odluke“ (a ne samo presude) Međunarodnoga suda obvezne za stranke u sporu.
Ostaje, dakle, pitanje izvršenja. Iz ranije spomenutog razloga, nepostojanja vertikalne organizacije vlasti u međunarodnoj zajednici, ono je kompleksno i mnogo više ovisi o strankama u sporu nego što je to slučaj s presudama državnih sudova. Međunarodni sud je jedan od glavnih organa Ujedinjenih naroda, uz Vijeće sigurnosti jedini koji je ovlašten donositi obvezujuće odluke. No, Sud nema instrumenata kojima bi stranke u sporu mogao prisiliti na izvršenje rješenja i presuda koje donosi. Jedini organ u sustavu UN-a koji te instrumente ima je Vijeće sigurnosti, na što eksplicitno ukazuje članak 94. stavak 2. Povelje UN-a. Ono može dati preporuke (po glavi VI. Povelje) ili, u slučaju da procijeni da je došlo do prijetnje miru, narušenja mira ili čina agresije može poduzeti, prema glavi VII. Povelje UN-a, kolektivne (prisilne) mjere čiji opseg može sezati sve do poduzimanja vojne akcije protiv države prekršitelja. Naravno, poduzimanje takve akcije ovisi o suglasnosti članica Vijeća sigurnosti, uključujući odsutnost protivnog glasa bilo koje od pet stalnih članica.
Zaključno, rješenje kojim se u sporu između Ukrajine i Rusije naznačuju privremene mjere nije izvršeno na način kakvom bismo se nadali. No, to ga ne čini mrtvim slovom na papiru. Ono ukazuje na to da oružani sukob i agresija u suvremenom međunarodnom pravu nisu prihvatljivo sredstvo rješavanja sporova između država te se, prvenstveno zbog svojih teških humanitarnih posljedica, trebaju zaustaviti što prije. Također, države, unatoč blokadi u Vijeću sigurnosti zbog sigurnog protivnog glasa jedne od stalnih članica, ne bi trebale posustati u korištenju međunarodnim pravom dopuštenih sredstava, poput diplomatskih nastojanja i sankcija.
Stavovi izneseni u kolumnama osobni su stavovi autora i ne predstavljaju nužno stav organizacije u kojoj su zaposleni ili uredništva portala IUS-INFO.
