Taj pojam nije nov, a navodno potječe od francuskog teoretičara Pierrea Bourdieua koji je bio veliki kritičar neoliberalizma. Opisao je prekarijat kao „novi način dominacije“ koji je rezultat restrukturirane ekonomije koja je „prisilia radnike na podčinjenost“. Smatrao je da je globalizacija i fragmentacija tržišta rada radnike dovela do permanentnog stanja nesigurnosti.
Osnovna značajka prekarnog rada je nesigurnost, posebice financijska, koju prati nestabilnost pozicije odnosno radnog mjesta prekarnog radnika i to bez obzira koje su radnici struke, koliko su stari i koja im je razina obrazovanja.
Prekarnim radnikom, u isto vrijeme, mogu se smatrati i inženjer računarstva koji radi kao freelancer, blagajnica u trgovačkom centru, osoba na stručnom osposobljavanju u tijelu državne uprave pa čak i osobe s dugogodišnjim upravljačkim iskustvom koje sudjeluju kao voditelji vremenski ograničenih projekata. Svima njima zajednička je neizvjesnost koja proizlazi iz radnog mjesta kojeg obavljaju, loših uvjeta rada ili velikog broja radnih mjesta koja moraju promijeniti tijekom svoga životnog vijeka.
Kada govorimo o prekarijatu kao fenomenu današnjice, moramo ustvrditi da su ljudi koji se nalaze unutar tog zasebnog društvenog sloja, ili bolje rečeno, međusloja, prilično socijalno izolirani. Zbog nestabilnosti i neizvjesnosti radnog mjesta gube radnički identitet te su lišeni osjećaja da svojim djelovanjem napreduju i doprinose društvu.
Negativni efekti prekarnog rada posebice pogađaju mlađu populaciju. Stabilnost im je potrebna da bi dugoročno mogli donositi bitne životne odluke - vjenčati se, imati djecu ili kupiti stan. Izumiruća Europa, a s njom i Hrvatska, mora uzeti u obzir nepobitnu činjenicu da njezina stabilnost zavisi od stabilnosti njezinih građana.
Porazna je brojka mladih koji danas u razvijenoj Europi ne mogu pronaći posao. U razdoblju od 2008. do 2010. godine nezaposlenost mladih u EU skočila je sa 15 na 21 posto. Prva u Europi je, bez konkurencije, Španjolska sa zastrašujućih 45 posto nezaposlenosti mladih u tom istom razdoblju.
Još od početka osamdesetih godina uočena je tendencija povećanja broja prekarnih radnika. Usporedo s globalizacijom koja je „jahala“ na neoliberalnim ekonomskim teorijama i učenjima Miltona Friedmana, razvili su se različiti, neuobičajeni oblici rada koji su iskakali iz uobičajenog oblika europske socijalne države. Osmosatno radno vrijeme, sindikalnu zaštitu, plaćeni godišnji odmor i potpuno zdravstveno osiguranje zamijenili su: rad na određeno vrijeme, privremeni ili sezonski rad, agencijski rad, niske plaće te smanjena prava radnika.
Globalna financijska kriza koja je započela 2007. godine samo je ubrzala negativne trendove. Umjesto da se „neoliberalna“ doktrina, koja je putem svojih „preporuka“ i dovela do problema, pospremi u ropotarnicu povijesti kao neuspjeli eksperiment, već početkom krize dalo se naslutiti da je ekonomisti i političari žele riješiti koristeći iste neoliberalne preporuke.
Pritom svjesno zaboravljaju da je jedna od preporuka američkih ekonomista još u sedamdesetim godinama bila da tržište mora postati fleksibilnije jer će kapital otići u zemlje s nižim troškovima radne snage.
Tržište rada je, po preporuci, postalo fleksibilnije, a tvornice su ipak preseljene u zemlje s nižom cijenom rada.
Takva „ekonomija pohlepe“ koja je proizašla iz neoliberalizma, prevladala je nad „ekvilibrijem“ i učenjima Johna Maynarda Keynesa. U Americi je uvedena u doba Carterove administracije, ali je postala mainstream za vrijeme Ronalda Regana. Uz Regana, najveća zagovornica neoliberalizma bila je britanska premijerka Margaret Thatcher.
Njihovu vladavinu obilježavaju: rezanje poreza bogatima, deregulacija, privatizacija, outsourcing, fleksibilizacija radnog zakonodavstva, slabljenje sindikata i kolektivnog pregovaranja, što je sve u konačnici rezultiralo smanjenjem prava radnika i dovelo do povećanja broja prekarnih radnika i nezaposlenosti.
Iako je prilično jasno da takav ekonomski sustav dugoročno nije održiv, još uvijek svako malo i hrvatskim političkim prostorom prostruji ideja „dobronamjernih ekonomista“ o „fleksibilizaciji“ i „liberalizaciji“ tržišta rada i radnog zakonodavstva.
Koliko su takve ideje promašene dokazuju podaci Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH). Prema njima se više od 17 posto odnosno 250 000 radnika u Hrvatskoj smatra prekarnim radnicima, a u proteklih 10 godina za 36 posto povećan je oblik prekarnog zapošljavanja u Hrvatskoj dok je u svijetu od ukupnog broja čak 60 posto takvih ugovora. Ako se tim brojkama doda i vojska nezaposlenih, te radnika koji službeno rade, ali ne dobivaju plaću, možemo slobodno reći da je sazrelo vrijeme za hrabre, prije svega političke korake, koji moraju dovesti do povećanja zaposlenosti u cijelosti, smanjenja rada na određeno te jačanja radničkih kolektiva.
Neven Brkić, dipl. iur.