c S
U središtu
Slučaj “Teran” 16.09.2020 Opći sud Europske unije je odbio tužbu Republike Slovenije protiv Europske komisije za poništenje delegirane uredbe temeljem koje se naziv „Teran” može navesti kao sorta vinove loze na etiketama hrvatskih vina.

Presudom1 donesenom dana 09. rujna 2020. u postupku koji se vodio  pred četvrtim proširenim vijećem Općeg suda2 pod brojem T-626/16 između Republike Slovenije u svojstvu tužitelja protiv Europske komisije u svojstvu tuženika, poduprte od strane Republike  Hrvatske u svojstvu intervenijenta,  odbijena je tužba Republike Slovenije za poništenje Delegirane uredbe Komisije (EU) 2017/1353 od 19. svibnja 2017. o izmjeni Uredbe (EZ) br. 607/2009 u pogledu sorti vinove loze i njihovih sinonima koji se mogu navesti na etiketi vina (u daljnjem tekstu: pobijana uredba). 

Republika Slovenija je tužbom podnesenom dana 15. rujna 2017. tajništvu Općeg suda protiv Europske komisije pokrenula postupak zahtijevajući poništenje pobijane uredbe. U prilog svojoj tužbi, Republika Slovenija je istaknula ukupno osam tužbenih razloga koji su svi odbijeni kao neosnovani, slijedom čega je i sama tužba odbijena. Presudom je Republici Sloveniji naloženo snositi osim vlastitih, i troškove Europske komisije, dok je Republika Hrvatska kao intervenijent na strani Europske komisije obvezna snositi vlastite troškove postupka.

Pobijana uredba koja je predmetom ovog spora, stupila je na snagu dana 21. srpnja 2017. godine i primjenjuje se s retroaktivnim učinkom od 01. srpnja 2013. godine, dakle od dana pristupanja Republike Hrvatske u punopravno članstvo Europske unije. Njezin cilj bio je omogućiti hrvatskim proizvođačima vina označavanje vina sa zaštićenom oznakom izvornosti3 „Hrvatska Istra“ (PDO-HR-A1652) nazivom sorte „Teran“ i to isključivo pod uvjetom poštivanja preciznih uvjeta označavanja. Spomenuti uvjeti označavanja propisivali su da se naziv sorte „Teran“ može  upotrebljavati, dakle, isključivo za vina sa zaštićenom oznakom izvornosti „Hrvatska Istra“, pod uvjetom da se oznake „Hrvatska Istra“ i„Teran“ nalaze u istom vidnom polju i da je naziv „Teran“ ispisan manjim slovima od naziva „Hrvatska Istra“. Nadalje, pobijanom uredbom propisano je i dodatno odstupanje za postojeće zalihe vina sa zaštićenom oznakom izvornosti „Hrvatska Istra“, na temelju kojeg se vina sa zaštićenom oznakom izvornosti „Hrvatska Istra” proizvedena prije datuma stupanja na snagu predmetne pobijane uredbe mogu u skladu s primjenjivim zakonodavstvom stavljati na tržište dok iscrpljenja postojećih zaliha, usprkos tome što ne ispunjavaju navedene propisane uvjete označivanja.

Što se tiče bitnih okolnosti spora, valja istaknuti kako se predmetni naziv “Teran” od pristupanja Republike Slovenije Europskoj uniji  01. svibnja 2004. godine mogao nalaziti na oznakama određenih slovenskih vina. Ponajprije se koristio kao dodatni tradicionalni izraz povezan s vinom s područja Krasa kao „kvalitetnim vinom proizvedenim u određenim regijama” (prvotno se označavao kao  „Kras, teran”, a zatim kao „Teran, Kras”), budući da je kao takav bio uvršten na popis izraza koji se tradicionalno upotrebljavaju za opis vina u državama članicama proizvođačima. Potom se slovenski naziv „Teran”  upotrebljavao kao zaštićena oznaka izvornosti, budući da je Republika Slovenija nakon pristupanja u Europsku uniju naziv vina „Teran” zaštitila kao zaštićenu oznake izvornosti u smislu članka 118.b Uredbe Vijeća (EZ) br. 1234/2007 od 22. listopada 2007. o uspostavljanju zajedničke organizacije poljoprivrednih tržišta i o posebnim odredbama za određene poljoprivredne proizvode (Uredba o jedinstvenom ZOT-u; Uredba br. 1234/2007).

S druge strane, naziv sorte vinove loze „Teran” upotrebljavao se ne samo u Sloveniji, već i u Republici Hrvatskoj. Imajući na umu dodijeljenu zaštitu  slovenskom nazivu,  Republika Hrvatska je već u okviru pregovaračkih postupaka za primanje u punopravno članstvo Europske unije  u više navrata izražavala zabrinutost u pogledu mogućnosti daljnje uporabe naziva “Teran”. Usprkos tome što je Republika Hrvatska podnijela izričit zahtjev za uvrštavanje naziva vinove loze „Teran” na popis iz članka 62. stavka 3. Uredbe Komisije (EZ) br. 607/2009 od 14. srpnja 2009. o utvrđivanju određenih detaljnih pravila za provedbu Uredbe Vijeća (EZ) br. 479/2008 u pogledu zaštićenih oznaka izvornosti i oznaka zemljopisnog podrijetla, tradicionalnih izraza, označavanja i prezentiranja određenih proizvoda u sektoru vina (Uredba br. 607/2009), nesporna je činjenica da je Republika Hrvatska zatražila intervenciju Europske komisije kako bi pronašla kompromisno rješenje u pogledu mogućnosti uporabe naziva „Teran” za označavanje svojih vina.

Unatoč svim naporima i pokušajima pronalaska kompromisnog rješenja između dvije suprotstavljene zemlje uz istaknutu medijatorsku ulogu Europske komisije, takvo rješenje nije bilo moguće postići. 

Slijedom navedenog, gotovo četiri godine nakon pristupanja Republike Hrvatske u punopravno članstvo Europske unije, Europska komisija je upotrijebila svoje ovlaštenje za donošenje delegiranih akata te tako odobrila odstupanje u području označivanja kako bi se omogućilo mirno supostojanje zaštićene oznake izvornosti i postojećih postupaka označivanja od trenutka kada je zaštićena oznaka izvornosti registrirana ili se primjenjuje te je donijela pobijanu uredbu. Na taj je način naziv „Teran” uvršten na popis iz Priloga XV. Uredbi br. 607/2009, a na kojem popisu se nalaze nazivi sorti vinove loze koji se sastoje od zaštićene oznake izvornosti ili zaštićene oznake zemljopisnog podrijetla ili koji ih sadržavaju, a koji se na temelju odstupanja mogu navesti na etiketi vina. Kao što je već prethodno elaborirano, pobijana uredba je omogućila navođenje naziva, „Teran”  kao sorte vinove loze na etiketi vina proizvedenih u Republici Hrvatskoj, ali samo za oznaku izvornosti „Hrvatska Istra” te pod precizno propisanim pretpostavkama.

Zahtijevajući poništenje predmetne uredbe, Republika Slovenija je, kao što je uvodno navedeno,  istaknula ukupno osam tužbenih osnova, a veliki pravni prijepor među strankama upravo je izazvalo pitanje opravdanosti dodjele retroaktivnog učinka pobijanoj uredbi.

S tim u vezi, Opći sud je utvrdio kako je Europska komisija doista retroaktivno primijenila članak 100. stavak 3. drugi podstavak Uredbe (EU) br. 1308/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. prosinca 2013. o uspostavljanju zajedničke organizacije tržišta poljoprivrednih proizvoda i stavljanju izvan snage uredbi Vijeća (EEZ) br. 922/72, (EEZ) br. 234/79, (EZ) br. 1037/2001 i (EZ) br. 1234/2007 (Uredba br. 1308/2013), što zakonodavac nije bio predvidio. No, usprkos tome, trebalo je ispitati ima li pobijana uredba zbog te retroaktivne primjene bitan nedostatak. U tom pogledu Opći sud je zaključio da Europska komisija nije upotrijebila novo ovlaštenje kad je riječ o razdoblju između 1. srpnja 2013. i 1. siječnja 2014., budući da  članak 100. stavak 3. drugi podstavak predstavlja neprekinuti slijed slične odredbe Uredbe br. 1234/2007, koja je bila na snazi i primjenjiva na dan pristupanja Republike Hrvatske Uniji. 

Opći je sud zatim istaknuo to da odredba koja čini pravnu osnovu akta i koja ovlašćuje instituciju Europske unije na donošenje akta o kojem je riječ mora biti na snazi u vrijeme njegova donošenja. Stoga je jedina pravna osnova na koju se Europska komisija mogla osloniti za donošenje pobijane uredbe bio upravo članak 100. stavak 3. drugi podstavak Uredbe br. 1308/2013. Pored navedene, predmetne odredbe Uredbe br. 1234/2007 i Uredbe br. 1308/2013 nisu predviđale nikakvo vremensko ograničenje djelovanja Europske komisije. 

Konačno je Opći sud utvrdio, iako nije mogla donijeti pobijanu uredbu prije pristupanja Hrvatske Europskoj uniji jer za donošenje takve uredbe prije tog datuma nije bila teritorijalno nadležna, da je Europska komisija djelovala u skladu sa strukturom i tekstom predmetnih odredbi. 

S druge strane, što se tiče tužbenih navoda Republike Slovenije o tome da je Europska komisija priznavanjem retroaktivnog učinka pobijanoj uredbi povrijedila načela pravne sigurnosti, poštovanja stečenih prava i zaštite legitimnih očekivanja, Opći sud je u svom obrazloženju predmetne presude naveo da iznimke od zabrane dodjeljivanja retroaktivnog učinka  aktima Europske unije (budući da je takvo retroaktivno djelovanje u suprotnosti s načelom pravne sigurnosti), postoje u određenim situacijama i to ako sam cilj pobijanog akta zahtijeva da mu se dodijeli retroaktivan učinak i kada su legitimna očekivanja zainteresiranih osoba bila uredno poštovana.  S tim u vezi, analizirajući cilj pobijane uredbe, Opći sud je utvrdio da je njezin cilj zaštititi zakonite postupke označavanja koji su u Republici Hrvatskoj postojali 30. lipnja 2013. godine i riješiti sukob između tih postupaka i zaštite slovenske zaštićene oznake izvornosti „Teran”. Stoga je pobijanom uredbom Europska komisija slijedila cilj u općem interesu koji je zahtijevao da se pobijanoj uredbi prizna retroaktivan učinak. 

Naime, Europska komisija nije mogla donijeti pobijanu uredbu prije datuma pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji te je, kako bi ocijenila postoje li posebni postupci označavanja, u obzir morala uzeti stanje kakvo je postojalo u trenutku predmetnog datuma pristupanja. Nadalje, s obzirom na osjetljivost pitanja, Europska komisija je legitimno mogla pokušati doći do zajedničkog rješenja između dviju država. Zaključno, Opći sud je istaknuo da je takav retroaktivni učinak bio potreban zbog nužnosti kontinuiteta zakonitih postupaka u području označivanja. 

Nadalje, u pogledu drugog razloga koji opravdava primjenu retroaktivnog učinka pobijane uredbe, Opći sud je utvrđivao je li Europska komisija kod slovenskih proizvođača vina stvorila legitimna očekivanja prema kojima se Republici Hrvatskoj neće odobriti nikakvo odstupanje s retroaktivnim učinkom kad je riječ o navođenju naziva „Teran” na etiketi vina proizvedenih na njezinu državnom području. U tom smislu, Opći sud je došao do utvrđenja kako se iz svih okolnosti ovog spora ne može izvesti zaključak da je Europska komisija u Republici Sloveniji stvorila legitimna očekivanja prema kojima se Republici Hrvatskoj neće odobriti nikakvo odstupanje s retroaktivnim učinkom kad je riječ o navođenju naziva „Teran” na etiketama vina proizvedenih na njezinu državnom području tako da su ovlašteni i pouzdani izvori dali u tom smislu bilo kakva jamstva, odnosno precizne, bezuvjetne i dosljedne informacije i to neovisno o obliku u kojem su iste priopćene .

Još jednom je Opći sud utvrdio kako je priznavanje retroaktivnog učinka pobijanoj uredbi bilo nužno s obzirom na okolnosti slučaja. Prema mišljenju Općeg suda, Republika Slovenija nije dokazala da su opseg i način uređenja retroaktivnog učinka pobijane uredbe ugrozili legitimna očekivanja slovenskih proizvođača vina.

Na koncu, treba istaknuti kako je protiv predmetne presude Općeg suda dopuštena žalba Sudu. Žalba se podnosi u propisanom roku od dva mjeseca. Pritom je važno napomenuti kako se žalba može odnositi isključivo na pravna pitanja, ne i činjenična.

Maja Bilić Paulić, mag. iur.



^ 1 Privremena verzija teksta presude T-6262/17 u prijevodu na hrvatski jezik je dostupna na sljedećoj poveznici.

^ 2 Opći sud  donosi odluke u postupcima pokrenutim od strane fizičkih ili pravnih osoba (u nekim slučajevima čak i vlada država članica Europske unije), bilo radi poništenja akata institucija, tijela, ureda ili agencija Europske unije upućenih tim osobama ili se na njih izravno i osobno odnose, bilo radi poništenja regulatornih akata koji se izravno odnose na te osobe. Naime, Ugovorom o funkcioniranju Europske unije (u daljnjem tekstu: UFEU) utvrđeno je da je Opći sud nadležan za vođenje prvostupanjskih postupaka o kojima je riječ u člancima 263., 265., 268., 270. i 272. UFEU-a, posebice u dolje navedenim područjima, osim u slučaju kada ih pokreće država članica, institucija Europske unije ili Europska središnja banka, u kojem slučaju isključivu nadležnosti ima Sud (članak 51. Statuta Suda Europske unije). Predmetni postupci su:

  • postupci za poništenje akata institucija, tijela, ureda ili agencija Europske unije ili postupci zbog propuštanja djelovanja koje pojedinci ili pravne osobe pokreću protiv institucija (članci 263. i 265. UFEU-a),
  • postupci koje država članica pokreće protiv Europske komisije,
  • postupci za naknadu štete koju su nanijeli institucije, tijela, uredi ili agencije Europske unije ili njihovo osoblje (članak 268. UFEU-a),
  • sporovi o ugovorima sklopljenima od strane Europske unije ili u njezino ime u kojima se nadležnost izričito dodjeljuje Općem sudu (članak 272. UFEU-a),
  • postupci koji se odnose na intelektualno vlasništvo i koji se pokreću protiv Ureda Europske unije za intelektualno vlasništvo, odnosno protiv Ureda Zajednice za biljne sorte,
  • sporovi između Europske unije i njezinih službenika, uključujući sporove između svih institucija i svih tijela, ureda ili agencija, s jedne strane, i njihovih službenika s druge strane,

^ 3 Zaštićena oznaka izvornosti jest oblik intelektualnog vlasništva u Republici Hrvatskoj reguliran prvenstveno Zakonom o  oznakama zemljopisnog podrijetla i oznakama izvornosti proizvoda i usluga (Nar. nov. br. 173/03., 186/03., 54/05., 76/07., 49/11., 46/18.), kao zakonskim aktom te Pravilnikom o oznakama zemljopisnog podrijetla i oznakama izvornosti proizvoda i usluga (Nar. nov. br. 72/04., 117/07., 66/11., 43/17.), kao podzakonskim aktom  te kao takav definiran kao naziv područja, određenog mjesta ili, u posebnim slučajevima, zemlje koji se rabi za označavanje proizvoda ili usluga koji potječu iz tog područja, određenog mjesta ili te zemlje i čija je kakvoća ili čija su svojstva bitno ili isključivo nastala pod utjecajem posebnih prirodnih i ljudskih čimbenika određene zemljopisne sredine i njezina se proizvodnja, prerada i priprema u cijelosti odvija u tom zemljopisnom području.  Nadalje, zaštićenom oznakom izvornosti smatra se i naziv koji nije administrativni zemljopisni naziv određene zemlje, regije ili mjesta, a koji je dugotrajnom upotrebom u gospodarskom prometu postao općepoznat kao naziv proizvoda koji potječe iz tog područja, ako ispunjava  prethodnom stavku navedene uvjete.