U praksi je često slučaj da postoje oporučni ili zakonski nasljednici, no oni su se odrekli nasljedstva zbog dugovanja ostavitelja, pa takva ostavina, uključujući i dugove prelazi na općinu odnosno gradove koji pak nemaju prava na odricanje od nasljedstva. Ova situacija je dosta nepovoljna za općinu odnosno grad koji nemaju izbora i moraju prihvatiti pravne posljedice koje za nasljednike nastaju u vezi odgovornosti za ostaviteljeve dugove jer stjecatelj ošasne imovine ima poziciju zakonskog nasljednika.
To znači da općina odnosno grad odgovaraju za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine, cijelom svojom imovinom, jednako kako bi odgovarali i drugi nasljednici da su se prihvatili nasljedstva. Zbog prijašnjeg pravnog uređenja u kojima su ostaviteljevi vjerovnici ostvarivali svoje tražbine na cjelokupnoj imovini općine, odnosno grada, učestalo se događalo da su pojedine općine, odnosno gradovi na koje je prešla ošasna imovina i ostaviteljevi dugovi bili u težem položaju nego što su bili prije nasljeđivanja takve imovine. Ova nepovoljna situacija je donekle riješena Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" br. 127/13.) koji je stupio na snagu 26. listopada 2013. godine.
Člankom 139. stavkom 6. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" br. 48/03., 163/03., 35/05., 127/13., 33/15. i 14/19. - dalje: ZN), propisano je da ostaviteljevi vjerovnici mogu protiv općine odnosno grada prisilno ostvariti tražbine samo na stvarima i pravima koja su sastavni dio ostavine. Na taj način se donekle štiti općine i gradove koji se ne mogu odreći nasljednog prava. Iznimno, u skladu sa stavkom 7. članka 139. ZN-a prethodno navedena odredba ne primjenjuje se ako je stvar ili pravo koje je sastavni dio ostavine otuđeno prije podnošenja ovršnog prijedloga, odnosno prijedloga za osiguranje. U tom bi se slučaju za ostvarenje tražbina ostaviteljevih vjerovnika prema općini, odnosno gradu primjenjivalo opće uređenje propisano pravilima ovršnog prava. Ovim stavkom se izbjegavaju situacije u kojima bi općina, odnosno grad otuđenjem imovine koja je sastavni dio ostavine spriječili namirenje vjerovnika.
Člankom 20. Zakona o nasljeđivanju propisano je da ostaviteljeve nekretnine i s njima izjednačena prava prelaze na općinu, odnosno grad na čijem se području nalaze, dok pokretnine i s njima izjednačena prava prelaze na općinu, odnosno grad gdje je ostavitelj u trenutku smrti imao prebivalište na području Republike Hrvatske. Ako ostavitelj u trenutku smrti nije imao prebivalište na području Republike Hrvatske, a imao je boravište, pokretnine i s njima izjednačena prava prelaze na općinu, odnosno grad gdje je ostavitelj u trenutku smrti imao boravište na području Republike Hrvatske. Međutim, ako ostavitelj u trenutku smrti na području Republike Hrvatske nije imao ni prebivalište niti boravište, pokretnine i s njima izjednačena prava prelaze na općinu, odnosno grad gdje je ostavitelj u trenutku smrti bio upisan u knjigu državljana Republike Hrvatske.
Ovim člankom su razriješene ranije dvojbe u kojima je bilo sporno na koga točno prelazi ošasna (kaduktna) imovina, to jest, prelazi li na općinu, odnosno grad ili na Republiku Hrvatsku, je li općina nasljednik odnosno sveopći pravni sljednik ili novi vlasnik i slično.
Sudska praksa
U nastavku teksta donosimo pregled recentne sudske prakse u kojoj se radilo o ošasnoj imovini. Tako se primjerice, u Rješenju Županijskog suda u Dubrovniku, broj: Gž 322/2019-2 od 03. lipnja 2020., navodi da je sud dužan ispitati i provjeriti navode i drugih osoba, koje nisu zakonski niti oporučni nasljednici o tome je li ostavitelj imao zakonske nasljednike. To znači da je sud dužan utvrditi rodoslovlje ostavitelja tako da se provjere svi navodi o srodstvu ostavitelja, bez obzira od koga su došli, pa tek onda kada se sud uvjeri da ostavitelj nije imao zakonskih niti oporučnih nasljednika ovlašten je donijeti rješenje kojim će se ošasna nepokretna imovina uručiti jedinici lokalne samouprave na čijem se području ta imovina nalazi.
U Rješenju Županijskog suda u Karlovcu, broj: Gž 2/2018-2 od 11. prosinca 2019. godine, navodi se da kada ostavitelj umre bez zakonskih ili oporučnih nasljednika, ili se svi nasljednici odreknu nasljedstva, tada će tu ošasnu imovinu - pokretnine ostavitelja, naslijediti općina ili grad u kojoj je ostavitelj imao prebivalište, a eventualno naknadno pronađena imovina ostavitelja će se uručiti općini ili gradu, bez pozivanja nasljednika koji su se odrekli nasljedstva na ponovno davanje nasljedničke izjave. Naravno, grad ili općina ne mogu odbiti primitak tog nasljedstva, a posljedično niti obveze koje imaju prema ostaviteljevim vjerovnicima.
Rješenjem Županijskog suda u Varaždinu, broj: Gž 886/2019-2 od 22. srpnja 2019. istaknuto je da dospjelo neisplaćeno novčano primanje s osnove neisplaćene mirovine koje čini ošasnu imovinu iza ostavitelja pripada Republici Hrvatskoj:
„Prigovor Grada Z. da je javni bilježnik pogrešno utvrdio da u vlasništvo Grada Z. prelazi potraživanje prema Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje s naslova neisplaćene mirovine, prvostupanjski sud je ocijenio osnovanim, pozivajući se na odredbu čl. 4. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju (''Narodne novine'' br. 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18. i 62/18. - dalje ZMO), kojom je propisano da su prava iz mirovinskog osiguranja neotuđiva osobna materijalna prava koja se ne mogu prenijeti na drugoga niti se mogu naslijediti, te da se dospjela novčana primanja koja nisu isplaćena do smrti korisnika mogu nasljeđivati, a da novčana primanja nakon smrti korisnika koji nema nasljednika iznimno od propisa o nasljeđivanju pripadaju Republici Hrvatskoj, odnosno državnom proračunu, te je primjenom odredbe čl. 187. st. 2. i 3. Zakona o nasljeđivanju (''Narodne novine'' broj: 48/03., 163/03., 35/05. i 23/10., dalje: ZN) ukinuo rješenje javnog bilježnika poslovni broj …. od 12. travnja 2018. u dijelu točke II. izreke kojim je utvrđeno da u vlasništvo Grada Z. prelazi ostavinska imovina koja se sastoji od potraživanja prema Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje s naslova neisplaćene mirovine u neutvrđenom iznosu te utvrdio da navedena imovina pripada Republici Hrvatskoj odnosno državnom proračunu.“
Inače, u skladu sa člankom 20. ZN-a ošasna imovina se može uručiti samo općini ili gradu, ali ne i Republici Hrvatskoj. Isto je navedeno u Rješenju Županijskog suda u Varaždinu broj: Gž 998/2020-2 od 14. srpnja 2020.
Ovrha na ošasnoj imovini/odgovornost nasljednika za ostaviteljeve dugove
Kao što smo ranije istaknuli, u skladu sa člankom 139. stavkom 6. ZN-a, predmet ovrhe radi ostvarenja tražbine vjerovnika ostavitelja prema općini, odnosno gradu na koji je prešla ošasna imovina mogu biti samo stvari ili prava koja su sastavni dio ostavine (Rješenje Županijskog suda u Varaždinu - Stalna služba u Koprivnici, broj: Gž Ovr 991/2018-2 od 30. listopada 2018.). U takvoj situaciji je nebitno koji iznos tražbine je određen rješenjem o ovrsi jer ovrhovoditelj ima pravo naplatiti svoju tražbinu samo do iznosa dobivenog prodajom predmetne nekretnine (Rješenje Županijskog suda u Varaždinu- Stalna služba u Koprivnici, broj: Gž Ovr 156/2019-2 od 19. ožujka 2019.).
Dakle, ovrha protiv nasljednika ošasne imovine, tj. protiv jedinica lokalne samouprave može se provesti samo na naslijeđenim stvarima i pravima. No, takav nasljednik kao univerzalni sukcesor ostavitelja, mora prihvatiti procesno pravnu sukcesiju u prekinutim ovršnim predmetima, odnosno mora prihvatiti ulogu novog ovršenika umjesto ostavitelja.
"Odredbom čl. 4. st.1. ZN-a je propisano da umrlu fizičku osobu nasljeđuje onaj koji je njezinom smrću stekao nasljedno pravo (nasljednik), a odredbom čl. 5. st.1. istog zakona je propisano da onaj tko je naslijedio neku osobu, njezin je sveopći pravni slijednik. Prema tome, polazeći od nesporne činjenice da je žalitelj nasljednik ošasne imovine ovršenice, te polazeći od naprijed navedenih zakonskih odredbi, žalitelj se, kao univerzalni sukcesor ovršenice, ne može protiviti procesno pravnoj sukcesiji u ovom ovršnom postupku - odnosno ne može se s uspjehom protiviti nastavku predmetnog ovršnog postupka protiv njega kao ovršenika.“ (Rješenje Županijskog suda u Bjelovaru, broj: Gž Ovr 383/2021-2 od 29. lipnja 2021.).
Iako je navedeno da jedinice lokalne samouprave odnosno gradovi i općine odgovaraju za dugove ostavitelja do visine vrijednosti stečene ošasne imovine te odgovaraju ostavitelju upravo tom ošasnom imovinom, u slučaju spora isti su dužni dokazati kako nisu raspolagali s ošasnom imovinom, jer će u protivnom odgovarati cjelokupnom svojom imovinom. To znači da će vjerovnici ostavitelja svoje tražbine moći naplatiti i s računa jedinice lokalne samouprave (Rješenje Županijskog suda u Slavonskom Brodu, broj Gž Ovr 53/2021-2 od 04. veljače 2021.).
Završno
Ostavina se sastoji od svega što je bilo ostaviteljevo u trenutku njegove smrti, osim onoga što se ne može naslijediti po zakonu ili zbog svoje pravne naravi. Kako u praksi postoji i ostavina koja nema nasljednika (ošasna ostavina), Zakonom o nasljeđivanju ta pravna situacija je riješena na način da je propisan postupak koji se provodi u slučaju kada nije poznato ima li nasljednika, a s ciljem utvrđivanja činjenice tko su nasljednici. Dakle, u slučaju da su nasljednici nepoznati, ostavinski sud ili javni bilježnik kao povjerenik suda provodi ostavinski postupak na način da oglasom objavljenim u „Narodnim novinama“, a i na drugi prikladan način, pozove osobe koje polažu pravo na nasljedstvo da se prijave sudu. Ako se u roku od šest mjeseci od objave oglasa u „Narodnim novinama“ ne javi nijedan nasljednik, utvrđuje se da je ostavina prešla u vlasništvo općine, odnosno grada.
Napominjemo da ovime nasljednik koji bi se eventualno kasnije javio ne gubi svoje nasljedno pravo niti pravo zahtijevati ostavinu. U skladu sa člankom 138. ZN-a, pravo zahtijevati ostavinu kao ostaviteljev nasljednik prema poštenom posjedniku koji također tvrdi da na nju ima pravo kao nasljednik zastarijeva za godinu dana od kada je nasljednik saznao za svoje pravo i za posjednika ostavine, a najkasnije za deset godina računajući od ostaviteljeve smrti za zakonskog nasljednika, a za oporučnog nasljednika od proglašenja oporuke. Prema nepoštenu posjedniku ovo pravo zastarijeva za dvadeset godina.
Marina Turković
