Zaštita nacionalnih manjina od velikog je značaja za demokratski sustav zemlje, ali isto tako i za opstojnost nacionalnih manjina. Stoga je Hrvatski sabor donio Ustavni zakon o izmjenama i dopunama Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina (u nastavku: Izmjene i dopune), a osnovu za donošenje ovih izmjena i dopuna nalazimo u
članku 15. stavak 3. Ustava Republike Hrvatske.
Prava i slobode nacionalnih manjina uređeni su
Ustavom u Glavi III. „Zaštita ljudskih prava i temeljnih sloboda“, gdje je
člankom 15. propisano da se pripadnicima svih nacionalnih manjina jamči ravnopravnost (stavak 1.), da se ravnopravnost i zaštita prava nacionalnih manjina uređuje ustavnim zakonom koji se donosi po postupku za donošenje organskih zakona (stavak 2.), da se pripadnicima nacionalnih manjina, pored općeg biračkog prava, može osigurati i posebno pravo da biraju svoje zastupnike u Hrvatski sabor (stavak 3.) i da se pripadnicima svih nacionalnih manjina jamči sloboda izražavanja nacionalne pripadnosti, slobodno služenje svojim jezikom i pismom i kulturna autonomija (stavak 4.).
Zaštita nacionalnih manjina, te prava i slobode pripadnika nacionalnih manjina uređeni su i međunarodnim ugovorima kojih je stranka Republika Hrvatska (npr. Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina, Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i protokoli uz ovu Konvenciju i Europska povelja o regionalnim ili manjinskim jezicima), Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina (u nastavku: Ustavni zakon), nizom posebnih zakona i bilateralnim međunarodnim ugovorima.
Izmjenama i dopunama uvode se dva modela pozitivne diskriminacije za nacionalne manjine (
članak 19.). Razlikujemo manjine čiji pripadnici sudjeluju u stanovništvu Republike Hrvatske s više od 1,5% i one s manje od 1,5%.
Pripadnici nacionalnih manjina koji na dan stupanja Izmjena i dopuna (6. srpnja 2010.) u stanovništvu Republike Hrvatske sudjeluju s više od 1,5% stanovnika, svoje pravo na zastupljenost u Hrvatskom saboru, i to od najmanje tri, a moguće i više zastupnika, ostvarit će posredstvom općeg biračkog prava, sukladno zakonu kojim se uređuje izbor zastupnika u Hrvatski sabor (važećom odredbom članka 19. stavak 3. jamči se najmanje jedno, a najviše tri zastupnička mjesta pripadnika navedene nacionalne manjine).
Pripadnici nacionalnih manjina koji u ukupnom stanovništvu Republike Hrvatske sudjeluju s manje od 1,5% stanovnika, pravo na svoju zastupljenost u Hrvatskom saboru, prema Izmjenama i dopunama, ostvarit će posredstvom općeg i posebnog biračkog prava, koje im se osigurava novom odredbom
članka 19. stavak 3. Dakle, pored općeg biračkog prava, imaju i posebno biračko pravo, temeljem kojeg imaju pravo izabrati pet zastupnika pripadnika nacionalnih manjina, u posebnim izbornim jedinicama (za razliku od dosadašnjeg uređenja prema kojem su imali pravo izabrati najmanje četiri zastupnika pripadnika nacionalnih manjina).
Članak 20. stavak 7. Ustavnog zakona mijenja se radi ujednačavanja načina određivanja zastupljenosti pripadnika nacionalnih manjina u predstavničkim tijelima područne (regionalne) samouprave i u vijećima nacionalnih manjina i to tako da je za određivanje broja pripadnika nacionalnih manjina mjerodavan popis stanovništva korigiran (uvećan ili umanjen) za onaj broj birača koji su upisani ili brisani iz popisa birača od popisa stanovništva do posljednjeg potvrđenog popisa birača (s primjenom od narednih redovnih lokalnih izbora nakon stupanja na snagu Izmjena i dopuna).
Nadalje,
članak 22. stavak 2. i 3. Ustavnog zakona mijenjaju se na način da se propisuje da se pripadnicima nacionalnih manjina osigurava zastupljenost u tijelima državne uprave, pravosudnim tijelima i tijelima uprave jedinica samouprave, sukladno mogućnostima i sukladno odredbama posebnih zakona i drugih akata o politici zapošljavanja u tim tijelima.
Zaključno, izmjenama
članka 33. propisuje se da je Koordinacija vijeća nacionalnih manjina za područje Republike Hrvatske neprofitna pravna osoba, a svojstvo pravne osobe stječe upisom u registar kojeg vodi ministarstvo nadležno za poslove opće uprave, te da Srpsko narodno vijeće djeluje kao Koordinacija vijeća srpske nacionalne manjine za područje Republike Hrvatske i da ima pravnu osobnost.
Uvođenje gore spomenutih modela pozitivne diskriminacije predstavlja velik pomak u daljnjem razvitku demokratskog sustava Republike Hrvatske i konkretizaciju pozitivnih mjera proklamiranih na načelnoj razini u
članku 3. stavak 1. Ustavnog zakona. Novouvedeni modeli pozitivne diskriminacije nacionalnih manjina slijede i temeljnu odrednicu iz
članka 4. stavak 6. Ustavnog zakona prema kojoj je ovim Ustavnim zakonom ili posebnim zakonom moguće utvrditi ostvarivanje određenih prava i sloboda ovisno o brojčanoj zastupljenosti pripadnika nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj, a i pridonose zaštiti iznimno važnih demokratskih vrijednosti.
