S aspekta ustaljene prakse Suda EU-a, dežurstva radnika imaju se kvalificirati, s obzirom na međusobnu isključivost ta dva pojma, ili kao „radno vrijeme” ili kao „vrijeme odmora” u smislu Direktive 2003/88 (dalje u tekstu Direktiva), koja određuje (članak 2 stavak 1.) da je "radno vrijeme’ vremensko razdoblje u kojem radnik radi, stoji na raspolaganju poslodavcu i obavlja svoje poslove i zadatke u skladu s nacionalnim propisima i/ili praksom, a "vrijeme odmora’ vremensko razdoblje koje nije radno vrijeme,
Vrijeme tijekom kojeg radnik nije obavio nikakvu zadaću za svojeg poslodavca nije nužno „vrijeme odmora”, posebno kada radnik tijekom tog dežurstva ima obvezu ostati na svojem mjestu rada kod poslodavca, koje je različito od njegova domicila te s time u svezi tamo biti na raspolaganju poslodavcu. Takvo dežurstvo se, bez iznimke, uvijek mora s pravnog aspekta kvalificirati kao „radno vrijeme”. Takva pravna kvalifikacija - da je, bez iznimke, „radno vrijeme” također i vrijeme kada je radnik obvezan ostati na svojem mjestu rada kako bi bio na raspolaganju poslodavcu pa i ako tijekom tog vremena nije obavio nikakvu radnu zadaću, svoje opravdanje nalazi u činjenici da je kod obveznog boravka na mjestu rada radniku upravljanje njegovim vremenom znatno ograničeno, da je u potpunosti odvojen od svoje obitelji i društvenog okruženja te da postoji objektivna nemogućnost da se posveti svojim interesima.
Pretpostavka prisutnosti na mjestu koje odredi poslodavac kako bi se usluga radnika u slučaju potrebe poslodavca mogla pružiti neposredno, presudan je i odlučujući faktor pri određivanju da se vrijeme bez iznimke kvalificira kao „radno vrijeme”. Ujedno je, dakle, pri tome bitno ograničen stupanj slobode koju uživa radnik (zbog njegove nemogućnosti posvećivanja svojim interesima i obitelji).
Ako se radi o dežurstvima u stanju pripravnosti, kada radnik isto obavlja izvan mjesta rada (ili ako bi se mjesto rada i mjesto domicila poklapalo), one ne ulaze automatski u „radno vrijeme”,
U toj situaciji, kako bi se izveo zaključak ulazi li takvo dežurstvo u stanju pripravnosti u „radno vrijeme”, treba sagledati činjeničnu ukupnost pojedinog slučaja. Posebno treba sagledati prirodu ograničenja nametnutih radniku tijekom tih dežurstava, koliko ona objektivno utječu na mogućnost radnika da slobodno upravlja vremenom tijekom kojeg njegove profesionalne usluge nisu tražene te da se posveti svojim vlastitim interesima. Ako su ograničenja takva da obveza brze reakcije na poziv poslodavca za intervenciju u bitnome ograničavaju njegovu mogućnost da slobodno upravlja vremenom, tada dežurstvo u cijelosti ulazi u „radno vrijeme”, s obzirom na to da su „radno vrijeme” i „vrijeme odmora” u smislu Direktive međusobno isključivi. S druge strane, kada nema takvih ograničenja da u vrijeme pripravnosti u bitnome ograničavaju njegovu mogućnost da slobodno upravlja vremenom, tada samo ono vrijeme koje je vezano uz obavljanje radnih zadataka koji su izvršeni tijekom takvih dežurstava ulazi u „radno vrijeme”.
U vezi toga, iz ukupnosti činjeničnog utvrđenja svakog pojedinog slučaja nacionalni sud treba izvesti zaključak ulazi li dežurstvo u stanju pripravnosti u „radno vrijeme” (s obzirom na to da takva pravna kvalifikacija nije automatska kada ne postoji obveza radnika da ostane na radnom mjestu). Činjenica koje treba sagledati radi izvođenja takva zaključka jest, prvenstveno, vrijeme kojim raspolaže radnik od poziva poslodavca da pristupi izvršenju radnih zadataka (poziv na intervenciju) do stupanja na mjesto gdje treba izvršiti radni zadatak.
Daljnje činjenice koje treba uzeti u obzir jesu druga ograničenja koja su nametnuta radniku, čime postaje moguće da u jednoj situaciji kraće vrijeme potrebe takvog dolaska ne dovodi do njegove kvalifikacije kao „radnog vremena”, dok u drugoj situaciji dulje vrijeme dovodi do toga. Na primjer, je li potrebno da ima sa sobom posebnu opremu ili, s druge strane, ima li određene pogodnosti koje mu je poslodavac dao u svrhu postupanja po pozivu na intervenciju (primjerice, stavljanje na raspolaganje službenog vozila za koja vrijede propisom određena odstupanja od pravila u cestovnom prometu). Posebno treba sagledati i prosječnu učestalost intervencija koje je radnik odradio tijekom svojih dežurstava, gledajući u određenim periodima.
Kada radnik raspolaže vremenom od poziva poslodavca da pristupi izvršenju radnih zadataka iz dežurstva u pripravnosti (poziv na intervenciju), ograničenjem se ne smatra činjenica da radnik treba imati dom unutar područja iz kojeg može stići na poziv, s obzirom na to da se presumira da je radnik zaposlenjem kod određenog poslodavca i pristao da bude u istom vidu ograničenja kao i radnik koji ima domicil u mjestu blizu mjesta rada. Primjerice zahtjev poslodavca da radnik u osam minuta od poziva na intervenciju mora pristupiti na mjesto izvršenja radnog zadatka pretpostavlja da će tako kratak rok uvijek dovesti do kvalifikacije takvog dežurstva u stanju pripravnosti kao „radnog vremena”, neovisno gdje je primarni domicil radnika. S druge strane, ako je zahtjev poslodavca da radnik, primjerice, u dvadeset minuta od poziva na intervenciju mora pristupiti na mjesto izvršenja radnog zadatka, tada ukupnost pojedine situacije može dovesti do zaključka da takav zadatak nije otežan za radnika koji ima domicil unutar područja poslodavca. Posljedično, u skladu s načelom jednakosti, to se vrijeme ne kvalificira kao „radno vrijeme” niti za drugog radnika, ako on, jer ima domicil u mjestu prema kojem ne može izvršiti takav zadatak u dvadeset minuta, mora mijenjati svoj domicil kako bi zadatak mogao pravovremeno izvršiti.
U mišljenju nezavisne odvjetnice pred Sudom EU-a, Eleanor Sharpston od 26. srpnja 2017, predmet C-518/15, (Ville de Nivelles protiv Rudyja Matzaka) (posebno t. 45, t. 46, t. 52, t. 53, t. 57.) posebno je obrazloženo to da su „radno vrijeme” i „vrijeme odmora” s obzirom na Direktivu međusobno isključivi pojmovi, da se u slučaju dežurstva kada radnik ima obvezu ostati na svojem mjestu rada koje je različito od njegova domicila te biti na raspolaganju poslodavcu vrijeme automatski mora kvalificirati kao „radno vrijeme”, a s druge strane, da dežurstva u stanju pripravnosti ne ulaze automatski u „radno vrijeme” ako se radi o stanju pripravnosti, a radnik to obavlja izvan mjesta rada.
Ova se razmatranja odnose i na pitanje suda koji je uputio zahtjev s pitanjem treba li definiciju pojma „radno vrijeme” iz članka 2. stavka 1. Direktive 2003/88 tumačiti na način da obuhvaća radnike poput R. Matzaka, koji rade u pripravnosti, od kojih se očekuje da se odazovu na poziv poslodavca u kratkom vremenu (konkretnom slučaju osam minuta), a da istodobno ne moraju biti fizički prisutni u prostorijama poslodavca i čije mogućnosti obavljanja drugih aktivnosti u dotičnom razdoblju mogu, slijedom toga, biti ograničene. Nezavisna odvjetnica uvodno napominje da sud koji upućuje zahtjev postavlja svoje pitanje na temelju pretpostavke da je dežurstvo vrijeme „provedeno u domu radnika”, no da se zahtjev u predmetu povodom kojeg se upućuje zahtjev za prethodnu odluku ne sastoji u tome da se vrijeme provodi na mjestu rada, kod poslodavca, nego da radnik mora doći do svojeg mjesta rada u roku od osam minuta od poziva poslodavca za intervenciju. Tako se u praksi može dogoditi da radnici provode vrijeme u svojem domu u vrijeme pripravnosti te da moraju, kao neposredna posljedica tog zahtjeva, imati dom unutar područja koje to ograničenje nameće.
Nezavisna se odvjetnica u mišljenju pozvala na presudu Simap, u kojoj je Sud EU-a po prvi put imao priliku tumačiti te pretpostavke. Predmet se odnosio na dežurstvo liječnika u timovima primarne zaštite koji su bili zaposleni u zdravstvenom centru. Dio tog vremena morali su biti na svojem mjestu rada dok su u preostalo vrijeme samo morali biti pripravni odazvati se pozivu. Sud je smatrao da između njih postoji bitna razlika. Što se tiče prvog dijela, iako se aktivnost koju obavljaju može razlikovati ovisno o okolnostima, činjenica da su liječnici morali biti prisutni i dostupni na svojim mjestima rada zbog pružanja profesionalnih usluga znači da su obavljali svoje zadatke. Stoga su pretpostavke iz članka 2. stavka 1. Direktive ispunjene. Međutim, što se tiče drugog dijela, liječnici su mogli upravljati svojim vremenom uz manje ograničenja i posvetiti se svojim interesima iako su stajali na raspolaganju svojim poslodavcima u mjeri u kojoj su morali biti pripravni odazvati se pozivu. Stoga to vrijeme se okvalificiralo kao vrijeme koje potpada pod kategoriju „vrijeme odmora”.
S druge strane, presuda Suda EU-a Jaeger odnosila se na liječnika u bolnici koji je bio obvezan provoditi vrijeme tijekom obveze pripravnosti u prostorijama svojeg poslodavca. Bio je smješten u sobu s krevetom, u kojoj je mogao spavati kad njegove usluge nisu bile potrebne. Sud je ponovio svoja stajališta iz presude Simap. Isto je naglasio da, kada je radnik obvezan biti za vrijeme dežurstva u prostorijama svojeg poslodavca, okolnost da tijekom dežurstva može odmarati ili spavati u prostorijama svojeg poslodavca nije relevantna. Odlučujući faktor je činjenica da je radnik obvezan biti prisutan na mjestu koje odredi poslodavac i stajati na raspolaganju poslodavcu kako bi mogao, po potrebi, odmah pružati svoje usluge. Iz toga proizlazi da se za radnika u tim razdobljima ne može reći da je na „odmoru”. Sud je u svojem odgovoru nacionalnom sudu jasno naznačio da se ta presuda odnosi na situacije u kojima je radnik „obvezan biti fizički prisutan u bolnici”. Dotičnim radnicima bilo je upravljanje njihovim vremenom znatno ograničeno i bili su odvojeni od svojih obitelji i društvenog okruženja.
Dakle, pretpostavka obvezatne prisutnosti na mjestu koje odredi poslodavac kako bi se usluga mogla pružiti neposredno je odlučujući faktor pri određivanju onoga što jest i što nije radno vrijeme. Činjenica da radnik cijelo to vrijeme možda neće provesti radno, izvršavanjem konkretnih radnih zadataka, nije bila relevantna.
Kao u presudama Simap i Jaeger, isto je stajalište Suda EU-a u presudi Grigore, u kojoj je Sud posebno naglasio stupanj slobode koju uživa radnik. Bit ovih presuda je u obvezi radnika da bude na mjestu koje odredi poslodavac kako bi se usluga mogla pružiti neposredno, pri čemu je kvaliteta vremena koje radnik provodi tijekom pripravnosti u bitome ograničena, čak i ako pri tome ne izvršava neposredne radne zadatke jer, primjerice, intervencija nije bila potrebna (kvaliteta je ograničena zbog, primjerice, njegove nemogućnosti posvećivanja svojim interesima i obitelji).
U skladu s mišljenjem u tom predmetu donijeta je presuda Suda EU-a C-518/15 (Ville de Nivelles protiv Rudyja Matzaka) od 21. veljače 2018, posebno t. 55 - t. 66.
Prvo, Sud podsjeća da se o pitanju kvalifikacije dežurstva koje obavlja radnik obuhvaćen područjem primjene Direktive kao „radnog vremena” odnosno „vremena odmora” već izjasnio (prethodno navedene presude na kojima je i bazirano mišljenje nezavisne odvjetnice).
Nadalje, Sud navodi:
"55 S tim u vezi, Sud je najprije pojasnio da se pojmovi „radno vrijeme” i „vrijeme odmora” međusobno se isključuju (vidjeti u tom smislu presude od 3. listopada 2000., Simap, C-303/98, EU:C:2000:528, t. 47. i od 10. rujna 2015., Federación de Servicios Privados del sindicato Comisiones obreras, C-266/14, EU:C:2015:578, t. 26.). Prema tome, valja utvrditi da se u sadašnjem stanju prava Unije dežurstvo koje obavi radnik u okviru aktivnosti što ih je odredio njegov poslodavac treba kvalificirati ili kao „radno vrijeme” ili kao „vrijeme odmora”.
56 Nadalje, među značajkama pojma „radno vrijeme“, u smislu članka 2. Direktive nisu intenzitet posla koji obavlja radnik ni njegova učinkovitost (vidjeti u tom smislu presudu od 1. prosinca 2005., Dellas i dr., C-14/04, EU:C:2005:728, t. 43.).
[...]
58 Naime, Kada bi se u određenoj situaciji dežurstvo isključilo iz pojma „radno vrijeme” neovisno o obveznoj fizičkoj prisutnosti na mjestu rada, ugrozio bi se cilj zaštite sigurnosti i zdravlja radnika, kojima se osiguravaju minimalna razdoblja odmora i odgovarajuće stanke.
59 K tome, iz sudske prakse Suda proizlazi da je za kvalifikaciju „radnog vremena”, u smislu Direktive, odlučujući čimbenik taj da je poslodavac radnika obvezao na fizičku prisutnost u određenom mjestu i dostupnost u slučaju potrebe hitnog pružanja odgovarajućih usluga. Naime, te obveze - koje dotičnim radnicima onemogućuju odabir mjesta boravka u razdoblju dežurstva - treba smatrati dijelom izvršavanja njihovih dužnosti.
60 Naposljetku, valja istaknuti da nije isti slučaj u situaciji u kojoj radnik obavlja dežurstvo u okviru sustava raspoloživosti u kojemu mora biti stalno dostupan, ali ne mora biti na mjestu rada. Naime, iako je radnik u toj situaciji na raspolaganju svojem poslodavcu na način da mora biti dostupan, on može upravljati svojim vremenom uz manje ograničenja te se može posvetiti osobnim interesima. [...]
61 Kada je riječ o glavnom postupku, a prema informacijama kojima raspolaže Sud, što je na sudu koji je uputio zahtjev za provjeri, obveze R. Matzaka nisu se sastojale samo u tome da mora biti dostupan tijekom dežurstva. On je, s jedne strane, bio dužan odgovoriti na poziv svojeg poslodavca u roku od osam minuta i, s druge strane, je bio obvezan na fizičku prisutnost na mjestu koje odredi poslodavac. Međutim, to mjesto bilo je dom R. Matzaka, a ne – kao što je to slučaj u predmetima u kojima je razvijena sudska praksa navedena u točkama 57. do 59. ove presude – njegovo mjesto rada.
[...]
63 Obveza fizičke prisutnosti na određenom mjestu koju je nametnuo poslodavac kao i ograničenje koje, u zemljopisnom i vremenskom smislu, proizlazi iz nužnosti dolaska na mjesto rada u roku od 8 minuta, takve su naravi da objektivno ograničavaju mogućnost radnika koji se nalazi u situaciji poput one R. Matzaka da se posveti svojim osobnim i društvenim interesima. U tim okolnostima, pojam „radno vrijeme” iz članka 2. Direktive treba tumačiti na način da se primjenjuje na situaciju u kojoj je radnik obvezan provesti dežurstvo u svojem domu, biti na raspolaganju poslodavcu i moći doći na mjesto rada u roku od osam minuta."
Sud u svojoj odluci nalazi da takvo dežurstvo u stanju pripravnosti treba kvalificirati kao „radno vrijeme” iz članka 2. Direktive; da članak 17. stavak 3. točku (c) podtočku iii. Direktive treba tumačiti na način da države članice ne mogu odstupiti od obveza koje proizlaze iz te Direktive, uključujući njezin članak 2. koji definira, među ostalim, pojmove „radno vrijeme” i „vrijeme odmora” te da članak 15. Direktive treba tumačiti na način da ne dopušta državama članicama zadržavanje ili donošenje manje ograničavajuće definicije pojma „radno vrijeme” od one navedene u članku 2. te Direktive.
Od iznesenog stajališta Sud nije odstupio niti u presudi C-344/19 (D.J./Radiotelevizija Slovenija), koja se odnosi na situaciju kada je radnik osim dvanaest sati svojeg redovnog posla, obavljao i dežurstva u trajanju od šest sati dnevno u stanju pripravnosti. Tijekom tih dežurstava nije bio obvezan ostati na mjestu rada (u odašiljačkom centru) nego je morao biti dostupan na telefon i u slučaju potrebe moći se tamo vratiti u roku od sat vremena. On je, uzimajući u obzir zemljopisni položaj odašiljačkih centara koji su teško dostupni, de facto bio primoran tamo boraviti za vrijeme svojih dežurstava, u smještaju za zaposlenike koji mu je stavio na raspolaganje njegov poslodavac.
Nacionalni sud Republike Slovenije koji je uputio zahtjev pitao je Sud EU-a treba li članak 2. Direktive tumačiti na način da se u okolnostima poput onih iz predmetnog postupka radnim vremenom mora smatrati dežurstvo u stanju pripravnosti tijekom kojeg radnik koji radi u televizijskom odašiljačkom centru mora u vrijeme kad je slobodan (kada nije nužna njegova fizička prisutnost na mjestu rada) biti dostupan na telefon te u slučaju potrebe vratiti se na mjesto rada u roku od sat vremena.
Sud EU-a u toj presudi (posebno t. 44, t. 45., t. 47, t. 48, t.49, t.52, t. 66), prvo iznosi da, kada zbog same prirode mjesta rada radnik u praksi ne raspolaže mogućnošću da napusti to mjesto nakon što je ispunio svoje radno vrijeme, samo razdoblja tijekom kojih se na njega primjenjuju objektivna i vrlo značajna ograničenja, kao što je obveza da bude trenutačno dostupan poslodavcu, moraju se automatski kvalificirati kao „radno vrijeme” u smislu Direktive.
Kada se zbog nepostojanja obveze ostajanja na mjestu rada dežurstvo ne može automatski kvalificirati kao „radno vrijeme” u smislu Direktive, na nacionalnim je sudovima da provjere treba li ga ipak tako kvalificirati zbog posljedica svih ograničenja nametnutih radnikovoj mogućnosti da tijekom tog razdoblja slobodno upravlja vremenom tijekom kojeg njegove profesionalne usluge nisu tražene i posveti se svojim interesima.
Stoga, kao prvo, kako je to u bitnome iznio nezavisni odvjetnik u svom mišljenju, nacionalni sudovi moraju uzeti u obzir posljedice koje na radnikovu mogućnost slobodnog upravljanja svojim vremenom ima kratkoća roka u kojem se, u slučaju potrebne intervencije, mora vratiti na posao, što mu u pravilu nalaže da se vrati na svoje mjesto rada.
U tom pogledu, važno je naglasiti da dežurstvo tijekom kojeg radnik može, s obzirom na razuman rok koji mu je dan kako bi se vratio obavljanju profesionalnih aktivnosti, planirati svoje osobne i društvene aktivnosti ne predstavlja a priori „radno vrijeme” u smislu Direktive. Naprotiv, dežurstvo tijekom kojeg je rok koji je nametnut radniku kako bi se vratio na posao ograničen na nekoliko minuta mora se načelno smatrati u cijelosti kao „radno vrijeme” u smislu te Direktive, pri čemu je radnik u tom slučaju u praksi snažno odvraćen od planiranja bilo kakve, makar i kratke rekreacije.
Ipak, utjecaj takvog roka u kojem se treba odazvati na poziv mora se ocijeniti na temelju konkretne procjene, kojom se, prema potrebi, uzimaju u obzir druga ograničenja koja su nametnuta radniku tijekom dežurstva, kao i pogodnosti koje su mu dane u tom razdoblju.
Naime, kad se radnika tijekom dežurstva u prosjeku više puta poziva da obavi intervenciju, on raspolaže manjom slobodom upravljanja svojim vremenom tijekom neradnog vremena, s obzirom na to da se ono često prekida. To osobito vrijedi kada intervencije koje se uobičajeno zahtijevaju od radnika tijekom njegova dežurstva nisu zanemariva.
Sud u svojoj odluci zaključno nalazi da s obzirom na sva prethodna razmatranja proizlazi da na postavljena pitanja valja odgovoriti tako da članak 2. točku 1. Direktive treba tumačiti na način da dežurstvo u stanju pripravnosti, tijekom kojeg radnik mora samo biti dostupan na telefon i u mogućnosti, u slučaju potrebe, doći na svoje mjesto rada u roku od sat vremena, pri čemu može, ali nije dužan boraviti u smještaju za zaposlenike koji mu je poslodavac stavio na raspolaganje na tom mjestu rada, ne čini u cijelosti radno vrijeme u smislu te odredbe, osim ako iz sveobuhvatne procjene svih okolnosti slučaja, osobito posljedica takvog roka i, prema potrebi, prosječne učestalosti intervencija tijekom tog dežurstva, proizlazi da su ograničenja nametnuta tom radniku tijekom tog dežurstva takva da objektivno i u velikoj mjeri utječu na njegovu mogućnost da u tom razdoblju slobodno upravlja vremenom tijekom kojeg njegove profesionalne usluge nisu tražene i posveti to vrijeme svojim interesima. Nedostatak rekreativnih aktivnosti u neposrednoj blizini tog mjesta nije relevantan u svrhu takve procjene.
Također, u presudi Suda EU-a C-580/19 (RJ/Stadt Offenbach am Main) radnik je uz svoju redovitu službu morao redovito obavljati dežurstva u stanju pripravnosti. On tijekom tih dežurstava nije morao biti prisutan na mjestu koje je odredio njegov poslodavac nego biti dostupan i, u slučaju poziva na intervenciju (uzbune), biti u mogućnosti doći do mjesta rada (granice grada) u roku od 20 minuta.
Nacionalni sud (Upravni sud u Darmstadtu, Njemačka) koji je uputio zahtjev pitao je Sud EU-a treba li članak 2. Direktive tumačiti na način da dežurstva tijekom kojih je radnik obvezan doći do granice grada u kojem se nalazi mjesto njegova zaposlenja u intervencijskoj odjeći i interventnom vozilu u roku od dvadeset minuta valja smatrati radnim vremenom, iako poslodavac radniku nije odredio mjesto na kojem je dužan biti fizički prisutan, ali je radnik unatoč tomu znatno ograničen u pogledu odabira tog mjesta i mogućnosti da se posveti osobnim i društvenim interesima te mora li se, prilikom definiranja pojma radnog vremena, također uzeti u obzir pitanje treba li radnik, i u kojoj mjeri, načelno očekivati poziv na intervenciju tijekom dežurstva koje se obavlja u mjestu koje nije odredio poslodavac.
Sud u svojoj odluci zaključno nalazi da s obzirom na sva prethodna razmatranja (temeljena na postavkama i stajalištima prethodno iznesenim kod odluka Suda EU-a C-303/98 (Simap), C-151/02(Jaeger), C-266/14 (Federación de Servicios Privados del sindicato Comisiones obreras), C-518/15 (Ville de Nivelles protiv Rudyja Matzaka), C-344/19 (D. J. protiv Radiotelevizija), da članak 2. točku 1. Direktive treba tumačiti na način da dežurstvo u stanju pripravnosti tijekom kojeg radnik mora biti u mogućnosti doći do granice grada u kojem se nalazi mjesto njegova zaposlenja u roku od 20 minuta, u intervencijskoj odjeći i interventnom vozilu koje mu je na raspolaganje stavio njegov poslodavac, uz primjenu posebnih prava u cestovnom prometu i prava prednosti prolaska povezanih s upotrebom tog vozila, predstavlja u cijelosti „radno vrijeme” u smislu te odredbe samo ako iz ukupne ocjene svih okolnosti slučaja, osobito posljedica takvog roka i, prema potrebi, prosječne učestalosti intervencija u tom razdoblju, proizlazi da su ograničenja kojima je taj radnik u navedenom razdoblju podvrgnut takva da objektivno i u velikoj mjeri utječu na njegovu mogućnost da u tom razdoblju slobodno upravlja vremenom tijekom kojeg njegove profesionalne usluge nisu tražene i posveti to vrijeme vlastitim interesima.
Dakle, kada je vrijeme koje je raspoloživo radniku da dođe kod poslodavca iznosi dvadeset minuta uzimajući u obziri posebne pogodnosti koje radnik ima, Sud EU-a je stajališta da se ono tretira kao "radno vrijeme", ovisno o potrebama prosječne učestalosti intervencija u određenom razdoblju. Ovim podacima Sud EU-a nije raspolagao, s obzirom na to da te činjenice nisu iznesene u zahtjevu za prethodnu odluku pa je na nacionalnom sudu da to provjeri. Može se zaključiti da bi, sagledavajući podatke iz glavnog postupka kojima je Sud EU-a u tom predmetu raspolagao, konačna odluka nacionalnog suda u konkretnom postupku, kada je vrijeme koje je raspoloživo radniku da dođe kod poslodavca u roku od dvadeset minuta, prvenstveno trebala ovisiti o potrebi prosječne učestalosti intervencija.
Marina Cvitko Tomić
