Dana 25. studenog 2021. Europski sud za ljudska prava (dalje: Sud) je u predmetu Baljak i drugi protiv Hrvatske donio presudu u kojoj je utvrdio povredu prava na pošteno suđenje zbog toga što su domaći sudovi očito proizvoljno donijeli zaključak o nepostojanju odgovornosti države za smrt bliskog člana obitelji podnositelja.
Bliski srodnik podnositelja je nestao 5. kolovoza 1995. nakon što ga je zarobila Hrvatska vojska, a njegovo tijelo je pronađeno 7 godina nakon tog događaja. Kaznena istraga o okolnostima nestanka osobe nikada nije pokrenuta. Podnositelji su protiv države podnijeli tužbu radi naknade štete, temeljeći potraživanje na Zakonu o odgovornosti RH za štetu uzrokovanu od strane pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga za vrijeme Domovinskog rata. Domaći sudovi su pravomoćno odbili tužbeni zahtjev podnositelja smatrajući da podnositelji nisu dokazali da su hrvatski vojnici ubili njihovog bliskog rođaka. Ustavni sud je većinom glasova odbio ustavnu tužbu, ocijenivši da zaključak domaćih sudova nije bio proizvoljan, dok su četiri suca tog suda imala izdvojeno suprotstavljeno mišljenje.
Europski sud je pozivajući se na svoju dobro utvrđenu praksu naglasio da u situacijama u kojima su nestale osobe u trenutku nestanka bile pod kontrolom „agenata države“, a kasnije su pronađene mrtve, teret dokaza leži na državi. Država je dužna da za taj nestanak i ono što se dogodilo s tom osobom pružiti zadovoljavajuće i uvjerljivo objašnjenje. Primijetio je i da domaća sudska praksa upućuje da se u takvim slučajevima teret dokazivanja prebacuje na državu koja je dužna dokazati da je žrtva preživjela ili umrla u drugačijim okolnostima.
Premda su državna tijela bila obaviještena o okolnostima nestanka i smrti srodnika podnositelja, kaznena istraga u tom pogledu nije provedena, iako je to bila obveza domaćih tijela. Europski sud je utvrdio da je nedvojbeno kako je srodnik podnositelja nestao dok je bio pod kontrolom hrvatskih vojnika, te da o njemu nije bilo nikakvih informacija sve dok njegovo tijelo nije pronađeno u masovnoj grobnici s prostrijelnom ranom na glavi. Stoga je prema članku 2. Konvencije u ovim okolnostima postojala snažna pretpostavka uzročnosti između nestanka i ubojstva, a teret dokaza da tome nije bilo tako, bio je na državi. Slijedom svega navedenog, zaključak domaćih sudova da podnositelji nisu dokazali da su hrvatski vojnici ubili njihovog bliskog srodnika, te da njegovo ubojstvo nije predstavljalo ratnu štetu, je bio očigledno nerazuman.
Prema tome, došlo je do povrede prava na pristup sudu protivno članku 6. stavku 1. Konvencije, te je podnositeljima dosuđeno 3.000 eura za nematerijalnu štetu i 1.300 eura za troškove postupka.
Nadalje, Europski sud je prigovor podnositelja u odnosu na prekomjerne troškove parničnog postupka ocijenio preuranjenim s obzirom na mogućnost ponavljanja tog postupka pred domaćim sudovima povodom ove presude Suda.
Ova presuda nije konačna. Ista će postati konačna ako niti jedna od strana u postupku u roku od tri mjeseca od dana njezine objave ne podnese zahtjev za preispitivanje presude pred Velikim vijećem.
