Podnositeljev prijašnji odvjetnik je pokrenuo ovršni postupak protiv njega radi naplate odvjetničkih usluga. Nakon prigovora na rješenje o ovrsi, podnositelj je upućen u parnicu. U tom je postupku podnositelj prigovarao da ga je odvjetnik nestručno zastupao te da mu zato nije dužan podmiriti odvjetničke usluge. Kao jedan od primjera nestručnog zastupanja, podnositelj je naveo da je odvjetnik na jedno od ročišta poslao odvjetničku vježbenicu bez položenog pravosudnog ispita, što je protivno odredbama Zakona o parničnom postupku, jer je vrijednost predmeta spora premašila 50.000 kuna. Parnični postupak je okončan u korist odvjetnika.
Podnositelj je pred Europskim sudom prigovarao da niti jedan domaći sud nije dao izričit odgovor na njegov prigovor da nije dužan podmiriti trošak spornog ročišta te da je taj prigovor bio odlučujući za pravilno rješenje spora. Također je tvrdio da nije bio dužan platiti trošak tog ročišta, pa su mu domaći sudovi, naloživši mu da ga podmiri, povrijedili i pravo na mirno uživanje vlasništva.
U odnosu na te prigovore, Europski sud je prihvatio argument zastupnice da podnositeljev prigovor na zastupanje po odvjetničkoj vježbenici nije predstavljao odlučujući navod na koji su mu domaći sudovi bili dužni dati izričit odgovor, već se radilo samo o jednom od brojnih primjera koje je podnositelj naveo kako bi dokazao da ga je odvjetnik nestručno zastupao. Prema tome, odlučujuće pitanje u predmetu je bilo je li odvjetnik stručno zastupao podnositelja. Europski sud je ocijenio da su domaći sudovi u pogledu spornog pitanja dovoljno obrazložili svoje presude. Stoga činjenica da podnositelj nije dobio izričit odgovor u pogledu tog jednog ročišta nije imala utjecaj na poštenost postupka u cjelini.
Budući da su presude domaćih sudova bile dovoljno obrazložene i nisu bile očigledno nezakonite ili arbitrarne, Europski sud je ocijenio da je podnositeljev prigovor o povredi prava na mirno uživanje vlasništva očigledno neosnovan.
