Povreda prava na pošteno suđenje košarkašu i povreda prava djeteta na obiteljski život
U presudi Gogić protiv RH, Europski sud je utvrdio da je podnositelju g. Ivanu Gogiću povrijeđeno pravo na pošteno suđenje jer nije meritorno odlučeno o njegovom zahtjevu za isplatu naknade za igranje košarke.
Naime, Hrvatski košarkaški savez (dalje u tekstu: HKS) je donio odluku o raskidu ugovora o igranju košarke između podnositelja i njegovog košarkaškog kluba (dalje u tekstu: Klub) i naložio Klubu da isplati podnositelju naknadu za igranje u iznosu od 14.500 EUR.
U naknadnim sudskim postupcima koje je podnositelj pokrenuo, Županijski sud u Zagrebu je odbacio njegovu tužbu radi isplate naknade za igranje jer je smatrao da već postoji odluka HKS-a koja je arbitražni pravorijek i koju je podnositelj trebao ovršiti. Međutim, Vrhovni sud RH je ukinuo rješenje o ovrsi jer je smatrao da odluka HKS-a nije ovršna isprava već da je podnositelj trebao u parničnom postupku radi isplate, ishoditi meritornu sudsku odluku.
Europski sud je utvrdio da je podnositelju povrijeđeno pravo na pristup sudu jer nije meritorno odlučeno o njegovom zahtjevu da mu Klub isplati naknadu za igranje košarke. Naveo je da su domaći sudovi napravili niz propusta i stvorili pravnu nesigurnost te da podnositelj ne može snositi posljedice zbog takvih sudskih pogrešaka.
Sud nije posebno ispitivao prigovor podnositelja da mu je povrijeđeno pravo na mirno uživanje vlasništva budući je taj prigovor ispitivao u okviru povrede čl. 6.1. Konvencije.
Budući je Sud utvrdio da je došlo do povrede čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda dosudio je podnositelju zahtjeva iznos od 16.555,62 EUR na ime imovinske štete, iznos od 6.000,00 EUR na ime neimovinske štete kao i iznos od 6.560,60 EUR na ime troškova.
U presudi C protiv RH, Europski sud je utvrdio da je djetetu povrijeđeno pravo na poštovanje njegovog obiteljskog života u postupku odlučivanja o roditeljskoj skrbi i naknadnoj ovrsi.
Zahtjev Europskom sudu je podnijela djetetova majka u njegovo ime. Prigovarala je da su domaći sudovi bez prijelaznog razdoblja adaptacije i protivno najboljem interesu djeteta, izmijenili odluku o roditeljskoj skrbi na način da će ono živjeti sa ocem iako je od svog rođenja živjelo sa majkom.
Europski sud je utvrdio da, protivno važećim domaćim propisima i međunarodnim pravnim standardima, tijekom sudskog postupka djetetu nije imenovan posebni skrbnik radi zaštite njegovih interesa te da dijete nikada nije saslušano pred nadležnim tijelima. Budući su takvi propusti nepovratno potkopali postupak donošenje sudske odluke, Europski sud je utvrdio da je djetetu povrijeđeno njegovo pravo na poštiovanje obiteljskog života.
Sud je utvrdivši povredu čl. 8. Konvencije podnositelju zahtjeva dosudio iznos od 7.500,00 EUR na ime neimovinske štete kao i iznos od 2.080,00 EUR na ime troškova.
U presudi Puljić protiv RH, Sud je utvrdio da je povrijeđeno pravo podnositelja zahtjeva g. Puljića na pošteno suđenje, jer tijekom kaznenog postupka koji se vodio protiv njega nije imao mogućnost ispitati svjedoka optužbe.
Naime, nakon što je državno odvjetništvo odustalo od prijedloga za saslušanjem svjedoka, podnositelj zahtjeva zatražio je da se isti ispita, međutim domaći sud njegov je prijedlog odbio.
Sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije pružio dobar razlog za ne pozivanje svjedoka na raspravu, iako njegov iskaz tijekom postupka nije predstavljao odlučujući dokaz. Obzirom da podnositelj zahtjeva ni njegov branitelj tijekom niti jedne faze postupka nisu imali mogućnost ispitati predmetnog svjedoka, iako se tog prava nisu odrekli, a uzimajući u obzir važnost iskaza tog svjedoka, Sud je zaključio da nije bilo dovoljno uravnotežujućih čimbenika koji bi kompenzirali nedostatke s kojima se obrana susrela tijekom postupka.
Stoga je Sud utvrdio da je došlo do povrede prava podnositelja na pošteno suđenje, te mu je dosudio 1.500,00 EUR na ime nematerijalne štete i 2.920,00 EUR na ime troškova.
Presuda Puljić protiv RH je konačna, dok presude Gogić protiv RH i C protiv RH nisu konačne.
Vođenjem prekršajnog i kaznenog postupka nije došlo do povrede principa ne bis in idem
Europski sud za ljudska prava (dalje: Sud) je dana 8. listopada 2020. donio presudu kojom je utvrdio da g. Bajčiću nije povrijeđeno pravo da ne bude dva puta suđen ili kažnjen u istoj stvari (čl. 4. Protokola br. 7).
Podnositelj zahtjeva, upravljajući osobnim automobilom brzinom većom od dopuštene, izgubio je nadzor nad vozilom i udario pješakinju. Ona je od ozljeda zadobivenih u toj prometnoj nesreći preminula. Protiv podnositelja zahtjeva vođen je prekršajni postupak u kojem je proglašen krivim za vožnju brzinom većom od dopuštene, neispravnost vozila i napuštanje mjesta prometne nesreće, te mu je izrečena novčana kazna od ukupno 4.100,00 kuna i zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom u trajanju od 6 mjeseci. Protiv podnositelja zahtjeva vođen je i kazneni postupak zbog kaznenog djela izazivanja prometne nesreće, u kojem je proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 godine i 6 mjeseci.
Sud je najprije utvrdio da oba postupka vođena protiv podnositelja zahtjeva predstavljaju „kazneni“ postupak u smislu autonomnog značenja članka 4. Protokola br. 7. Potom je Sud usporedio činjenice na kojima se temeljila njegova osuda u postupcima i zaključio da je njihovo preklapanje bilo samo djelomično i to u odnosu na vožnju brzinom većom od dopuštene, te da osuda za navedeni prekršaj nije uključivala izazivanje prometne nesreće sa smrtnom posljedicom. Zaključno je Sud naveo da su ciljevi kažnjavanja, u odnosu na različite aspekte istog ponašanja, ostvareni kroz dva predvidiva komplementarna postupka, te da zbog izrečenih kazne podnositelj nije snosio prekomjeran teret.
Slijedom navedenog Sud je utvrdio da nije došlo do povrede članka 4. Protokola br. 7.
Ova presuda nije konačna.
