Uvodno ističemo da je zastara jedan od značajnijih instituta u raznim granama prava, pa tako i u prekršajnom pravu. Dakle, zastara je institut prekršajnog prava prema kojem zbog proteka vremena prestaje pravo države na primjenu prekršajnopravnog zakonodavstva na počinitelja prekršaja, odnosno zastara predstavlja smetnju za vođenje prekršajnog postupka.
Temeljni razlozi koji opravdavaju institut zastare su da primjena prekršajnopravnih sankcija poslije proteka dužeg vremenskog razdoblja više nije svrhovita, odnosno da sankcija gubi svoju aktualnost, pa time i svoju svrhu, te da je nakon proteka vremena teže utvrditi odlučne činjenice bitne za ocjenu je li okrivljenik počinio terećeni prekršaj jer određene okolnosti događaja sasvim izvjesno padaju u zaborav, s time da se počinitelj prekršaja u međuvremenu možda i popravio i bez sankcioniranja. K tome, zastara treba biti prepreka da mogućnost pokretanja prekršajnog postupka odnosno trajanja prekršajnog postupka traje beskonačno dugo, a što bi u protivnome proizvelo pravnu nesigurnost.
U svojim odredbama Prekršajni zakon ("Narodne novine" br. 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. – dalje: PZ) propisuje jedinstveni(opći) rok zastare od četiri godine (članak 13. stavak 1.). Međutim, PZ u članku 13. stavku 2. iznimno propisuje i zastarni rok od tri godine za prekršaje za koje je ovlašteni tužitelj obavezan izdati prekršajni nalog (obavezni prekršajni nalog). U tom kontekstu potrebno je apostrofirati da PZ više ne predviđa mogućnost da se posebnim zakonom propisuje dulji rok za pokretanje prekršajnog postupka, što dakako doprinosi pravnoj sigurnosti u prekršajnopravnom sudovanju.
Nadalje, tijek zastare prekršajnog progona uređen je u odredbi članka 13.a PZ-a, kojim je propisano da zastara prekršajnog progona počinje teći danom kad je prekršaj počinjen, dok je izuzetak predviđen u članku 213. stavku 5. PZ-a, a prema kojemu rok zastare počinje teći od dana kad su se stekli uvjeti za ponovno pokretanje prekršajnog postupka u slučaju obnove prekršajnog postupka iz razloga navedenog u stavku 4. toga članka.
Na ovome mjestu potrebno je istaknuti da kod računanja zastare ne vrijede pravila koja se odnose na računanje procesnih rokova jer zastara nastupa onog dana koji po svom broju odgovara danu kad je prekršaj počinjen i kad je zastarni rok počeo teći. Primjerice, ako je prekršaj počinjen 1. prosinca 2017., a ne radi se o prekršaju za kojeg je ovlašteni tužitelj obvezan izdati prekršajni nalog, zastara prekršajnog progona nastupit će protekom 30. studenoga 2021., pa se na dan 1. prosinca 2021. prekršajni postupak više ne može voditi.
Prema tome, određivanje vremena počinjenja prekršaja (tempus commissi delicti), uz druga pitanja (npr. primjena blažeg propisa, ubrojivost okrivljenika), od bitne je važnosti i za rješavanje pitanja zastare. Tako je PZ u članku 16. stavku 1. kao vrijeme počinjenja prekršaja, sukladno stajalištu teorije djelatnosti, odredio vrijeme u kojem je počinitelj prekršaja radio ili je bio dužan raditi, bez obzira na to kada je nastupila posljedica prekršaja, dok u članku 16. stavku 2. propisuje da sastoji li se počiniteljeva djelatnost iz više vremenskih odvojenih radnji, prekršaj je počinjen danom posljednje radnje, a kod prekršaja kod kojih radnja traje, danom prestanka radnje. Stoga je bitno vrijeme počinjenja prekršaja odrediti kako u činjeničnom supstratu optužnog akta tako i u činjeničnom supstratu odluke o prekršaju.
Praksa je pokazala da nekih većih problema neće biti kod određivanja vremena počinjenja trenutnih prekršajnih djela, no da takvi problemi mogu nastati kod trajnog djela prekršaja i prekršajnog djela stanja, kao i kod produljenog prekršaja.
Podsjećamo da trajno djelo prekršaja i prekršajno djelo stanja proizvode određeno protupravno stanje, no razlika je u tome što je trajno djelo prekršaja dovršeno tek prestankom toga protupravnog stanja, od kada se onda i računa zastara, dok je prekršajno djelo stanja dovršeno već u trenutku ostvarenja protupravnog stanja, pa se od tog trenutka i računa zastara.
U odnosu na prekršaje počinjene nečinjenjem, odnosno propuštanjem obveze koja je vezana uz rok ispunjenja, a koji rok je u zakonu određen, zastara počinje teći prvog dana nakon isteka roka unutar kojeg je počinitelj prekršaja bio dužan ispuniti zakonom propisanu obvezu. Upravo vezano uz ovu potonju situaciju izložit ćemo jedan slučaj iz sudske prakse.
Naime, u konkretnom slučaju presudom prvostupanjskog suda preinačen je obvezni prekršajni nalog od 25. lipnja 2020. te je presuđeno da se odbija optužba protiv okrivljenika, kojom se tereti da dana 25. lipnja 2020. u 00,45 sati u R., unazad nekoliko godina (cca 5 godina) stanuje na adresi R., u prizemlju stana broj 3 (Đ.), a da istu nije prijavio kao svoje prebivalište ili boravište pa da bi time počinio djelo prekršaja iz čl. 16. st. 1. toč. 1. Zakona o prebivalištu.
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je presudom od 9. rujna 2020. (broj: Jž-1337/2020) odbio kao neosnovanu žalbu tužitelja i potvrdio prvostupanjsku presudu.
Protiv pravomoćne presude Glavni državni odvjetnik RH podnio je zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog povrede materijalnog prekršajnog prava iz članka 196. točke 3. PZ-a, smatrajući da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara prekršajnog progona na koju se poziva pravomoćna presuda, pri tome predlažući Vrhovnom sudu Republike Hrvatske (dalje: VSRH) da se utvrdi da je zahtjev za zaštitu zakonitosti osnovan i da je povrijeđen zakon.
Međutim, svojom presudom broj: Kzz 35/2021 od 15. rujna 2021. VSRH odbija kao neosnovan zahtjev za zaštitu zakonitosti Glavnog državnog odvjetnika RH od 14. svibnja 2021.
U obrazloženju navedene presude VSRH navodi da se protivno navodima iz zahtjeva u konkretnom slučaju ne radi o trajnom prekršajnom djelu već o prekršaju počinjenom nečinjenjem s obzirom na to da je okrivljenik propustio zakonsku obvezu da u roku od 15 dana od nastanjenja u mjestu i na adresi prebivališta, odnosno od dana dolaska u mjesto i na adresu boravišta, prijavi prebivalište ili boravište (čl. 16. toč. 1. Zakona o prebivalištu). Dodaje se kako bi se o trajnom prekršaju radilo „da je kao prekršaj propisano prebivanje na neprijavljenoj adresi po proteku roka od 15 dana“, no da Zakon o prebivalištu u čl. 16. toč. 1. propisuje kažnjavanje fizičke osobe za neprijavljivanje prebivališta odnosno boravišta u roku od 15 dana od nastanjenja u mjestu i na adresi prebivališta odnosno od dana dolaska u mjesto na adresu boravišta (čl. 4. st. 1. Zakona o prebivalištu).
Slijedom toga, zaključuje se da zastara prekršajnog progona počinje teći protekom tog roka od 15 dana i kako to proizlazi iz stanja spisa, zastarni rok od 3 godine, predviđen u članku 13. stavku 2. PZ-a, za odnosni prekršaj je protekao kako je to pravilno utvrđeno u pravomoćnoj presudi, pa je iz navedenih razloga na temelju čl. 519. u vezi čl. 513. st. 1. ZKP/08 odlučeno kao u izreci.
Podsjećamo da je člankom 16. Zakona o prebivalištu propisano:
„Novčanom kaznom od 500,00 do 5.000,00 kuna kaznit će se za prekršaj fizička osoba:
1. koja u propisanom roku ne prijavi prebivalište ili boravište ili radi iseljenja iz Republike Hrvatske ne odjavi prebivalište ili ne produži prijavu boravišta (članak 3. stavci 1. i 3. i članak 4. stavci 1. i 3.),…“
Materijalnom odredbom članka 4. stavka 1. navedenog Zakona, na koju se i referira prethodno citirana kažnjiva odredba, propisano je: „Prijava prebivališta i boravišta podnosi se u roku od 15 dana od dana nastanjenja u mjestu i na adresi prebivališta, odnosno od dana dolaska u mjesto i na adresu boravišta.“.
Željko Kudrić, dipl. iur.
