Promjene koje donosi novi Zakon o mirnom rješavanju sporova

Uvod

Ministarstvo pravosuđa i uprave Republike Hrvatske kao nadležno tijelo državne uprave provelo je u razdoblju od 30. prosinca 2022. godine do zaključno 29. siječnja 2023. godine javno savjetovanje o prijedlogu novog Zakona o mirnom rješavanju sporova, s time da se izvješće o provedenom javnom savjetovanju radi donošenja navedenog zakonskog propisa očekuje 27. veljače 2023. godine.

Mirenje kao pojavni oblik rješavanja sporova prvi puta je regulirano u nacionalnom zakonodavstvu Republike Hrvatske posebnim propisom – Zakonom o mirenju („Narodne novine“, broj 163/03.), koji je stupio na snagu 24. listopada 2003. godine te je izmijenjen davne 2009. godine. Nakon toga je početkom 2011. godine donesen novi Zakon o mirenju („Narodne novine“, broj 18/11.), koji je u cijelosti stupio na snagu danom pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, tj. 1. srpnja 2013. godine.

Zakonodavni okvir

Zakonski okvir mirenja u Republici Hrvatskoj obuhvaća opći zakonski okvir i to Zakon o mirenju te Zakon o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22.).

Međutim, pored općeg zakonskog okvira, postoji poseban zakonski okvir mirenja, a neki od propisa koji su obuhvaćeni su Obiteljski zakon („Narodne novine“, broj 103/15. i 98/19.), Zakon o radu („Narodne novine“, broj 93/14., 127/17. i 98/19.), Zakon o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.), Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 19/22.), Zakon o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 75/09., 112/1., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15. i 56/16), Zakon o kreditnim institucijama („Narodne novine“, broj 159/13., 19/15., 102/15., 15/18., 70/19., 47/20. i 146/20.), Stečajni zakon („Narodne novine“, broj 71/15., 104/17. i 36/22.).

Važeći Zakon o mirenju regulira područje mirenja u građanskim, trgovačkim, radnim i drugim sporovima, i to u odnosu na prava kojima stranke mogu slobodno  raspolagati, uz mogućnost proširenja primjene na druge vrste sporova, ukoliko to odgovara prirodi pravnog odnosa iz kojeg proizlazi spor i ako posebnim zakonom za te sporove nisu propisana drugačija pravila postupanja.

Stoga je cilj Zakona o mirenju u olakšavanju pristupa mirenju, osiguravanju raspoloživosti mirenja, jačanju svijest o mirenju kroz poticanje primjene mirenja te osiguranju uravnoteženog odnosa između mirenja i sudskog postupka. Nadalje, u odnosu na strukturu mirenja prema trenutnom pravnom uređenju, mirenje može biti sudsko mirenje i mirenje izvan suda.  

Mirenje izvan suda provodi se pred institucijama za mirenje, a neki od njih su centri za mirenje pri Hrvatskoj gospodarskoj komori, Hrvatskoj odvjetničkoj komori, Hrvatskoj obrtničkoj komori, Hrvatskoj udruzi za medijaciju, Hrvatskom uredu za osiguranje i dr.

U smislu ovoga Zakona osnovni pojmovi su:

– mirno rješavanje spora je svaki izvansudski ili sudski postupak kojim stranke nastoje sporazumno riješiti spor, uključujući medijaciju, ranu neutralnu procjenu te strukturirane pregovore

– medijacija je svaki postupak, bez obzira na to provodi li se u sudu, instituciji za medijaciju ili izvan njih, u kojem stranke nastoje sporazumno riješiti spor uz pomoć jednog ili više medijatora koji strankama pomažu postići nagodbu, bez ovlasti da im nametnu obvezujuće rješenje

– rana neutralna procjena je svaki postupak u kojem procjenitelj na temelju sporazuma stranaka daje ocjenu spornih činjeničnih i pravnih pitanja

– strukturirani pregovori su zakonom propisani ili dogovoreni postupci mirnog rješavanja spora u kojem stranke neposredno ili uz pomoć savjetnika nastoje nagodbom riješiti svoj spor

– medijator je osoba koja na temelju sporazuma stranaka provodi postupak medijacije

– procjenitelj je svaka osoba koja provodi postupak rane neutralne procjene

– institucija za medijaciju je akreditirana pravna osoba, tijelo pravne osobe ili ustrojstvena jedinica pravne osobe koja organizira postupke medijacije

– institucija za ranu neutralnu procjenu je pravna osoba, tijelo pravne osobe ili ustrojstvena jedinica pravne osobe koja organizira postupke rane neutralne procjene.

Usklađivanje s pravnom stečevinom Europske unije

Novim Zakonom o mirnom rješavanju sporova se u pravni poredak Republike Hrvatske prenosi se Direktiva 2008/52/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 21. svibnja 2008. o nekim aspektima medijacije u građanskim i trgovačkim stvarima (SL L 136/3).

Zakon o mirenju izmiritelje određuje kao osobe koje na temelju sporazuma stranaka provode postupak mirenja dok im je Pravilnikom o registru izmiritelja i standardima za akreditiranje institucija za mirenje i izmiritelja („Narodne novine“, broj 59/11.) omogućen dobrovoljan upis u Registar izmiritelja. Nadalje, izmiritelj koji je stekao certifikat od akreditirane institucije na temelju osnovne obuke za izmiritelje i upisao se u Registar izmiritelja predstavlja se u pravnom prometu kao registrirani izmiritelj.

Trenutno stanje na području mirenja u Republici Hrvatskoj

Unatoč dosadašnjim zakonodavnim intervencijama, ali i ostalim aktivnostima u svrhu promoviranja mirenja, učinci razvoja mirenja u Republici Hrvatskoj nisu u potpunosti zadovoljavajući, jer još uvijek nedostaje faktor povjerenja građana u mogućnost rješavanja spora mirenjem, te građani i dalje više poklanjaju vjeru odlukama sudova u Republici Hrvatskoj. Stoga je trenutni broj sudaca i odvjetnika kao punomoćnika koji su aktivno uključeni u rješavanje sporova mirenjem neznatan.

Sustav mirenja je u određenoj mjeri disperziran jer se Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike bavi mirenjem u kolektivnim radnim sporovima te mirenjem u obiteljskim sporovima, dok se Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja bavi mirenjem u potrošačkim sporovima i sl., uz napomenu da institucije za mirenje nisu ni na koji način povezane, kao što su centri za mirenje pri komorama, udruge koje se bave mirenjem, odnosno izmiritelji pojedinci.

Aktivnosti na promociji mirenja sporadične su i nisu u dovoljnoj mjeri praćene medijski zbog čega građani ne razumiju u dovoljnoj mjeri dostupne informacije, dok se izmiritelji, odnosno institucije za mirenje, ne bave profesionalno mirenjem, jer djelatnost izmiritelja nije regulirana, odnosno nisu dovoljno medijski eksponirani kako bi građani prepoznali mirenje kao primarni način rješavanja sporova.

Razlozi i svrha donošenja novog Zakona o mirnom rješavanju sporova

Stoga se razlozi donošenja novog Zakona o mirnom rješavanju sporova nalaze se u utvrđenim nedostacima primjene mirenja u praksi, time da se navedena reforma instituta mirenja kroz normativnu izmjenu provodi u okviru reforme sudskog postupka, radi povećanja ažurnosti i efikasnosti sudova.

Naime, svrha je ovoga Zakona u stvaranju uvjeta za sporazumno rješavanje sporova, izbjegavanje nepotrebnog pokretanja sudskih postupaka te osiguravanje uravnoteženog odnosa između postupaka mirnog rješavanja spora i sudskog postupka.

Također će se u cilju ostvarenja svrhe ovoga Zakona poticati i ohrabrivati korištenje postupaka mirnog rješavanja sporova te edukacija medijatora, procjenitelja i drugih osoba koje provode postupak mirnog rješavanja spora, a putem sredstava javnog priopćavanja, elektroničkih i drugih medija objavljivat će informacije o tim postupcima, uključujući informacije o institucijama, medijatorima, procjeniteljima i drugim osobama koje provode postupak mirnog rješavanja sporova.

Naime, reforma i jačanje instituta mirenja kroz normativne izmjene predviđena je u okviru Nacionalnog plana oporavka i otpornosti kojima se osigurava provedba reformske mjere C2.5. R1 – povećanje učinkovitosti pravosudnog sustava za veće povjerenje građana u dijelu koji se odnosi na reformu instituta mirenja.

U tom smislu, propisuje se osnivanje Centra za mirno rješavanje sporova koji će u cilju ostvarenja svrhe zakona poticati razvoj kulture mirnog rješavanja sporova, akreditirati institucije za mirno rješavanje sporova, akreditirati programe edukacije za pojedine vrste mirnog rješavanja sporova, provoditi samostalno ili u suradnji s akreditiranim institucijama, stručno osposobljavanje i usavršavanje medijatora i procjenitelja, voditi Registar medijatora i procjenitelja, objavljivati informacije o mirnom rješavanju sporova i drugo.

Nadalje, široko su definirana područja mirnog rješavanja sporova (u smislu koji obuhvaća i medijaciju, zakonom uređene pregovore i druge alternativne načine rješavanja sporova) te se osigurava da se Centar za mirno rješavanje sporova može uključiti i u poticanje drugih metoda autonomnog rješavanja sporova, s time da nastali troškovi medijacije koja nije dovršena sklapanjem nagodbe ulaze u parnične troškove.

Institucije za mirno rješavanje sporova

Centar za mirno rješavanje sporova je javna ustanova koja u cilju ostvarenja svrhe ovoga Zakona:

- potiče razvoj kulture mirnog rješavanja sporova i korištenje postupaka uređenih ovim zakonom,

- akreditira institucije za mirno rješavanje sporova,

- akreditira programe edukacije za pojedine vrste mirnog rješavanja sporova,

- provodi, samostalno ili u suradnji s akreditiranim institucijama, stručno osposobljavanje i usavršavanje medijatora i procjenitelja,

- vodi Registar medijatora i procjenitelja,

- osigurava djelotvornu suradnju s tijelima sudbene vlasti i institucijama za mirenje i ranu neutralnu procjenu,

- posreduje u dodjeli predmeta na rješavanje institucijama za medijaciju i ranu neutralnu procjenu,

- imenuje, na zahtjev stranaka, osobe koje provode postupak mirnog rješavanja spora,

- organizira provođenje postupaka mirnog rješavanja sporova u slučajevima u kojima predmet upućen Centru nije prikladno dodijeliti na rješavanje instituciji za medijaciju ili ranu neutralnu procjenu,

- izdaje potvrde o aktivnom sudjelovanju u pokušaju mirnog rješenja spora,

- obavlja na zahtjev stranaka homologaciju sklopljenih nagodbi,

- sustavno prikuplja podatke o postupcima mirnog rješavanja spora,

- objavljuje informacije o mirnom rješavanju sporova, medijatorima, procjeniteljima i institucijama za medijaciju te pomaže u izboru prikladne metode rješavanja spora.

Osnivač Centra je Republika Hrvatska, a u ime osnivača osnivačka prava obavlja ministarstvo pravosuđa i uprave, time da je sjedište Centra u Zagrebu, time da ima podružnice u Osijeku, Rijeci i Splitu.

Institucije za medijaciju su institucije koje su Zakonom ovlaštene ili koje su dobile suglasnost Centra:

– za provođenje osnovne i napredne obuke za medijatora, i/ili

– za provođenje obuke za trenera, i/ili

– za provođenje medijacije u svojim centrima ili sudskim odjelima.

Institucije za provođenje osnovne i napredne obuke za medijatora te za provođenje obuke za trenera vode upisnik izdanih certifikata i evidenciju polaznika obuke., te se upisuju u odgovarajući registar koji se vodi pri Centru koji je javan i vodi se u elektroničkom obliku.

Svojstvo medijatora, odnosno procjenitelja stječe se upisom u odgovarajući registar koji se vodi pri Centru, time da se u registar može upisati medijator, odnosno procjenitelj koji je stekao certifikat od akreditirane institucije na temelju osnovne obuke za medijatora, odnosno procjenitelja.

Naime, registrirani medijator, odnosno procjenitelj dužan je svake dvije godine, računajući od datuma upisa u registar, dostaviti certifikat akreditirane institucije za medijaciju, odnosnu ranu neutralnu procjenu o provedenoj dopunskoj obuci, osim ako je tijekom dvije godine kao trener sudjelovao u provođenju te obuke.

Stranke su prije pokretanja parničnog ili drugog sudskog postupka u kojem se odlučuje o spornim zahtjevima stranaka dužne pokušati riješiti svoj spor mirnim putem. Ako posebnim propisom nije drukčije određeno, navedenu dužnost stranka će ispuniti:

-   ako aktivno i u dobroj vjeri sudjeluje u postupku mirnog rješavanja sporova ili

-  ako dokaže da je prije podnošenja tužbe obavijestila drugu stranku o svojim zahtjevima i prigovorima, činjenicama na kojima ih temelje te dokazima kojima se utvrđuju te činjenice te omogućila drugoj stranci da se u primjerenom roku o njenom zahtjevu i navodima izjasni ili dobrovoljno ispuni zahtjev.

Nadalje, stranke se mogu, u svrhu ispunjavanja predmetne dužnosti, obratiti Centru:

–  radi pribavljanja adrese protivne stranke i pomoći u dostavi obavijesti i prijedloga,

– radi pomoći u odabiru prikladnog postupka mirnog rješavanja sporova prema odredbama ovoga zakona,

– radi homologacije sklopljene izvansudske nagodbe.

Ako sud u parničnom postupku utvrdi da stranke nisu pokušale spor riješiti mirnim putem uoči pokretanja parničnog ili drugog postupka, a da za to ne postoji opravdan razlog, po primitku odgovora na tužbu uputit će stranke da u roku od osam dana sudjeluju na prvom sastanku medijacije ili poduzmu neku drugu radnju radi mirnog rješenja spora.

Ako su stranke upućene na medijaciju, dužne su pristupiti prvom sastanku medijacije na kojem će u prisutnosti medijatora obavijestiti protivnu stranku o svojim zahtjevima i prigovorima, činjenicama na kojima ih temelje te dokazima kojima se utvrđuju te činjenice.

Nadalje, medijator će obavijestiti Centar i sud jesu li stranke pristupile i aktivno sudjelovale na prvom sastanku medijacije, s time da medijacija u pravilu mora biti okončana u roku od šezdeset dana od početka medijacije, a u svakom slučaju ne smije biti od utjecaja na održavanje zakazanih ročišta.

Strukturirani pregovori provode se u skladu sa sporazumom stranaka, s time da se posebnim zakonom može propisati da je radi ispunjenja navedene dužnosti potrebno pokrenuti i provesti strukturirane pregovore te odrediti opseg, način provođenja i učinke takvih pregovora, te svojstva i učinke nagodbe sklopljene kao rezultat takvih pregovora.

Međutim, ako posebnim zakonom nije drugačije određeno, nagodba sklopljena kao rezultat strukturiranih pregovora nema svojstvo ovršne isprave, osim ako ne bude homologirana.

Stranke mogu unaprijed sklopiti sporazum kojim se obvezuju da će sve ili neke buduće sporove rješavati medijacijom (sporazum o medijaciji, time da u sporazumu o medijaciji treba određeno navesti spor i druga pitanja koja će se pokušati riješiti medijacijom, ime i prezime medijatora ili pravila na temelju kojih će medijator biti određen.

Sporazum o medijaciji može sadržavati i druge odredbe koje se odnose na način provođenja postupka, rok za dovršetak medijacije, zastupanje i druga pitanja, time da se medijacija smatra pokrenutom kad medijator, određen od stranaka, Centra ili institucije za medijaciju, u pisanom obliku prihvati sudjelovanje u medijaciji, ako za sporove u kojima postoji obveza pokretanja postupka medijacije nije propisano ili ugovoreno drugačije.

Navedeni Sporazum smatra se sklopljenim i kad jedna stranka drugoj stranci podnese prijedlog za provođenje medijacije, a druga stranka u roku od trideset dana od dana kada je primila prijedlog, ili u drugom roku naznačenom u prijedlogu, prihvati rješavanje spora medijacijom. Međutim, ako se druga stranka o prijedlogu za provođenje medijacije ne izjasni u roku od 30 dana, smatrat će se da je prijedlog za medijaciju odbijen.

Imenovanje medijatora obavlja se prema pravilima o kojima su se stranke sporazumjele, na način da stranke sporazumno određuju hoće li medijaciju provoditi jedan ili više medijatora i tko će biti imenovan za medijatora.

Također, ako se stranke ne mogu sporazumjeti o broju ili osobi, odnosno osobama medijatora, mogu zatražiti da ih odredi ili da ih imenuje Centar, institucija za medijaciju ili neka treća osoba.

Dovršetak postupka medijacije

Medijacija se smatra dovršenom:

– ako je jedna stranka uputila drugim strankama i medijatoru pisanu izjavu o odustajanju od postupka medijacije, osim ako u postupku nakon odustajanja jedne stranke sudjeluju dvije ili više stranaka koje su voljne medijaciju nastaviti,

– ako su stranke uputile medijatoru pisanu izjavu o dovršetku postupka,

– odlukom medijatora da se postupak medijacije obustavlja, donesenom u pravilu nakon što je o tome strankama bila dana mogućnost da se izjasne, zbog toga što daljnje nastojanje da se postigne mirno rješenje spora više nije svrhovito,

– ako se nagodba ne sklopi u roku za dovršetak medijacije koji su stranke odredile svojim sporazumom, a ako rok nije određen, u roku od šezdeset dana od početka medijacije,

– sklapanjem nagodbe.

Nagodba sklopljena u postupku medijacije obvezuje stranke koje su ju sklopile.

Nadalje, nagodba koja je sklopljena u postupku medijacije je ovršna isprava ako je u njoj utvrđena određena obveza na činidbu o kojoj se stranke mogu nagoditi, ako sadrži izjavu obveznika o neposrednom dopuštenju ovrhe te na koju je Centar stavio potvrdu ovršnosti (klauzulu ovršnosti).

Međutim, sud će odbiti ovrhu nagodbe

- ako sklapanje nagodbe nije dopušteno

- ako je nagodba suprotna javnom poretku ili

- ako je sadržaj nagodbe neprovediv ili nemoguć.

Stranka je ovlaštena zatražiti od Centra da izda potvrdu o ovršnosti nagodbe sklopljene u postupku mirnog rješenja spora (skraćeno: homologacija nagodbe).

U sudskom, arbitražnom ili drugom postupku nije dopušteno davati izjave, predlagati dokaze ili podnositi drugi dokaz u bilo kojem obliku, ako se takav dokaz odnosi na:

– činjenicu da je jedna od stranaka predlagala ili prihvatila medijaciju

– izjave o činjenicama ili prijedlozima koje su stranke iznosile u postupku medijacije

– priznanje zahtjeva ili činjenica izvršeno tijekom postupka medijacije , ako takva očitovanja nisu sastavni dio nagodbe

– isprave koje su pripremljene isključivo za potrebe postupka medijacije, osim ako je zakonom propisano da je njihovo iznošenje nužno radi provedbe ili ovrhe sklopljene nagodbe

– spremnost stranaka da tijekom postupka prihvate prijedloge iznesene u postupku medijacije

– druge u postupku medijacije iznesene prijedloge.

Ako se stranke nisu drugačije sporazumjele, medijator i osobe koje sudjeluju u postupku medijacije u bilo kojem svojstvu, ne mogu biti prisiljene svjedočiti u arbitražnom, sudskom ili bilo kojem drugom postupku vezano za informacije i podatke koji proizlaze iz postupka medijacije ili su s njim povezani.

Iznimno, navedeni podaci i informacije se u postupku pred arbitražom, sudom ili drugim državnim tijelom mogu upotrijebiti u dokazne svrhe samo:

– pod uvjetima i u opsegu koji zahtijeva zakon, ako je to nužno zbog zaštite javnog poretka

ili

– ako je to potrebno za provedbu ili ovrhu nagodbe.

Stranke koje su u skladu s ovim Zakonom izabrale medijaciju radi pokušaja rješavanja spora ne gube zbog toga  mogućnost pokretanja sudskog, arbitražnog ili drugog postupka zbog proteka zastarnog ili prekluzivnog roka, time da se pokretanjem postupka medijacije zastara prekida.

Također, ukoliko se mirenje okonča bez zaključenja nagodbe, smatrat će se da prekida nije bilo, odnosno ako u roku od trideset dana od dovršetka medijacije, stranke podnesu tužbu ili poduzmu drugu radnju pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, smatrat će se da je zastara prekinuta trenutkom pokretanja postupka medijacije.

Ako se stranke nisu drugačije sporazumjele, svaka snosi svoje troškove, a troškove postupka medijacije stranke snose na jednake dijelove odnosno u skladu s posebnim zakonom ili pravilima institucija za medijaciju.

Alan Vajda, mag. iur.