Rehabilitirana osuda kao zakoniti izvor dokaza

Uvod

Pitanje zakonitosti dokaza potpada pod sadržaj prava zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske¹ i člankom 6. stavkom 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda² te je ograničen na postupovna jamstva pravičnog suđenja koja propisuju da se dokazi pribavljeni na nezakonit način ne mogu uporabiti u sudskom postupku. Pri tome je zadaća Ustavnog suda ograničena na ispitivanje je li postupak, kao cjelina, uzevši u obzir i način na koji su dokazi pribavljeni, bio vođen na način koji je podnositelju osigurao pravično suđenje.

Pri tome je važno, promatrajući kazneni postupak iz kojeg je proizašla osporena presuda, utvrditi jesu li podnositelju povrijeđena procesna jamstva koja su sastavnice prava na pravično suđenje, jesu li osporene odluke donijela tijela sudbene vlasti unutar svoje nadležnosti propisane Ustavom i zakonom, kao i je li podnositelj bio u mogućnosti sudjelovati i pratiti postupak i koristiti se svim dopuštenim pravnim sredstvima radi zaštite svojih prava u postupku. Nadalje, Ustavni sud utvrđuje proizlazi li iz osporenih odluka na kojim činjenicama te na kojim pravnim osnovama su utemeljena pravna stajališta nadležnih tijela sudbene vlasti o postojanju kaznene odgovornosti podnositelja u konkretnom slučaju. Obrazloženja osporenih odluka morala bi sadržavati razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njihovo donošenje i koji ujedno otklanjaju sumnju da bi te odluke mogle biti produkt arbitrarnog postupanja, odnosno sudske samovolje.

Ustavni sud Republike Hrvatske donio je 26. veljače 2025. godine odluku broja: U-III-3627/2022 u kojoj se pojavilo interesantno pitanje, odnosno prigovor iz ustavne tužbe, koji je upirao na problematičnost korištenja rehabilitirane prekršajne osude za prometni prekršaj u kojemu je nastala materijalna šteta, nastavno prikrivena radnjama istoga okrivljenika, a koje su okarakterizirane kao kazneno djelo. Naime, nakon počinjenja prometnih prekršaja, uslijedio je i parnični i kazneni postupak koji su, među ostalim, crpili saznanja i okolnosti iz supstrata prekršajnog predmeta i presude.

Podnositelj ustavne tužbe u ovom je predmetu osporio presudu Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske³ i presudu Županijskog suda u Osijeku⁴ kojima je pravomoćno osuđen zbog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti⁵ i osuđen na kaznu zatvora od jedne godine uz primjenu uvjetne osude s rokom provjeravanja u trajanju od tri godine, a naložena mu je i posebna obveza da u roku od dvije godine od pravomoćnosti presude popravi štetu oštećeniku uplatom dosuđenog imovinskopravnog zahtjeva od 78.012,50 kuna.

Činjenična pozadina predmeta

Podnositelj je 29. ožujka 2016. između mjesta S. i Z. prouzročio prometnu nesreću upravljajući službenim osobnim vozilom u vlasništvu Doma za starije i nemoćne osobe u B., u svojstvu ravnatelja navedene ustanove. Prekršaji su opisani na način da je upravljao osobnim automobilom u vidno alkoholiziranom stanju i kretao se kolnikom državne ceste D-212 iz smjera sjevera u smjeru juga te se dolaskom do opisanog mjesta nije se kretao sredinom obilježene prometne trake već je vozilom sišao na travnatu površinu sa zapadne strane kolnika gdje je prednjom stranom svog vozila udario u znak obavijesti C80 'završetak naseljenog mjesta Z.', a potom u metalnu zaštitnu ogradu mosta iznad odvodnog kanala za slivne vode te istu odbacio na kolnik ceste D-212, koja je prilikom odbacivanja udarila u znak obavijesti C79 'naziv naseljenog mjesta Suza' te je isti ostao iskrivljen, dok se osobni automobil zaustavio djelomično na travnatoj površini, a djelomično u odvodnom kanalu prednjim dijelom naslonjen na kosinu odvodnog kanala okrenut u smjeru juga, upravljao osobnim automobilom te da se odbio podvrći ispitivanju pomoću odgovarajućih sredstava i uređaja radi utvrđivanja prisustva u krvi alkohola koji utječe na psihofizičke sposobnosti i sposobnosti upravljanja vozilom i da tijekom vožnje nije uopće koristio sigurnosni pojas, uslijed čega je prilikom slijetanja s vozilom prednjim dijelom glave (čelom) udario u prednji vjetrobran.

Za prometne prekršaje pravomoćno je osuđen presudom Prekršajnog suda u Osijeku broj: Pp P-1747/16-7 od 14. lipnja 2016., a rehabilitacija je nastupila 3. srpnja 2019.

U parničnom postupku radi isplate Općinski sud u Osijeku je presudom broj: P-1086/2016-4 od 7. travnja 2017.⁶ odbio tužbeni zahtjev osiguratelja Croatia osiguranje d. d. kojim je zatražio od podnositelja isplatu specificiranog iznosa na ime isplaćene naknade štete za oštećene prometne znakove i stupiće, jer nije nedvojbeno utvrđena krivnja podnositelja (odnosno upravljanje oštećenim vozilom pod utjecajem alkohola iznad ugovorene granice) te stoga osiguranik (vlasnik vozila, Dom za starije i nemoćne osobe iz B.) nije izgubio pravo iz osiguranja prema članku 3. stavku 1. točkama a. i b. Općih uvjeta za obvezno osiguranje od automobilske odgovornosti.

U kaznenom postupku protiv podnositelja ustavne tužbe podignuta je optužnica Županijskog državnog odvjetništva Osijek 30. studenog 2020., a potvrđena je rješenjem Županijskog suda u Osijeku broj: 4 Kov-14/2020-5 od 29. prosinca 2020. Podnositelj u prigovoru protiv optužnice nije isticao postojanje nezakonitih dokaza u vidu korištenja podataka iz navedenog prekršajnog postupka i presude u odnosu na koju je za podnositelja nastupila rehabilitacija, već je isticao propust u vidu nenavođenja postojeće parnične presude donesene njemu u korist, a u kojoj nije usvojen tužbeni zahtjev osiguratelja za naknadu štete zato što nije bilo dokaza o podnositeljevoj alkoholiziranosti. U prigovoru protiv optužnice negirao je počinjenje prometnog prekršaja pod utjecajem alkohola te prekršajnu odgovornost.

Tijekom kaznenog postupka ispitani su brojni svjedoci, provedeno je vještačenje po sudskom vještaku strojarske struke, izvršen je uvid u opsežnu financijsku i materijalnu dokumentaciju vezanu uz poslovanje i nastalu štetu nad službenim vozilom Doma za starije i nemoćne u ., izvršen je uvid u predmet Prekršajnog suda u Osijeku, Stalne službe u B. broj: Pp P-1747/16 te je pribavljen izvadak iz kaznene i prekršajne evidencije za podnositelja, nakon kojega je podnositelj proglašen krivim i osuđen za počinjenje kaznenog djela prema činjeničnom i zakonskom opisu te pravnoj kvalifikaciji koji glase:

"U razdoblju od 3. srpnja 2016. do 20. rujna 2018., u B., kao ravnatelj Doma za starije i nemoćne osobe B., iako svjestan da je presudom Prekršajnog suda u Osijeku, Stalne službe u B., broj Pp P- 1747/16 od 14. lipnja 2016. proglašen krivim što je dana 29. ožujka 2016. godine, oko 20,45 sati, u Z., kršeći odredbe čl. 46. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, kao vozač službenog osobnog automobila u vlasništvu navedenoga Doma, u vidno alkoholiziranom stanju prouzročio prometnu nesreću u kojoj je na navedenom automobilu nastala veća materijalna šteta i iako svjestan da je odredbama čl. 32. Statuta Doma zadužen za organiziranje i vođenje rada i poslovanja Doma te da odgovara za zakonitost rada Doma, kao i da je odredbama članka 7. Pravilnika o korištenju službenih vozila Doma propisano da se vozači službenoga vozila moraju pridržavati odredaba Zakona o sigurnosti prometa na cestama te da je u odredbama članka 9. istoga Pravilnika određeno da je vozač službenoga vozila, ako neodgovornim ponašanjem izazove štetu na vozilu, dužan štetu u cijelosti namiriti uplatom na žiro-račun Doma i da je stoga kao ravnatelj dužan službi računovodstva Doma naložiti da se proknjiži potraživanje Doma prema njemu kao uzročniku nesreće i da je obvezan Domu nadoknaditi sve izdatke nastale u svezi s opisanom predmetnom nesrećom, u nakani da si izbjegavanjem opisanih obveza pribavi znatnu korist, nije tako postupio, već je u ime Doma odobrio narudžbenice i plaćanje računa za naručene dijelove, boje, lak i druge usluge i materijale potrebne za popravak oštećenoga vozila iz sredstava Doma u iznosu od 78.012,50 kuna, a potom djelatnicima računovodstva prešutio svoju obvezu, zbog čega je njegova obveza u navedenom iznosu prema Domu ostala nenaplaćena, čime si je pribavio nepripadnu korist od 78.012,50 kuna i time oštetio Dom za starije i nemoćne osobe iz B.za istu svotu, dakle, kao odgovorna osoba nije obavio dužnost pa je time sebi pribavio korist, a time je pribavljena znatna imovinska korist i prouzročena znatna šteta, pa je time počinio kazneno djelo protiv službene dužnosti - zlouporabu položaja i ovlasti, opisano u čl. 291. st. 2. u svezi s st. 1. Kaznenog zakona (Narodne novine br. 125/11, 144/12, 56/15, 101/17 i 118/18, dalje u tekstu: KZ/11) i kažnjivo po čl. 291. st. 2. KZ/11."

U odnosu na nezakonite dokaze u vidu preslike spisa Prometne policije B. o prometnoj nesreći, koje je podnositelj predlagao izdvojiti iz kaznenog spisa, prvostupanjski sud je naveo da budući da ne sadrže dokaze koji se na temelju odredbi Zakona o kaznenom postupku ne mogu izvesti na raspravi, odnosno ne radi se o nezakonitim dokazima, odbio ih je izdvojiti. Spis sadrži dojavu o nesreći, zapisnik o očevidu, zapisnik o ispitivanju prisutnosti alkohola, opojnih droga ili lijekova u organizmu, obavijest počinitelju prekršaja da će se protiv njega podnijeti optužni prijedlog, optužni prijedlog i presudu Prekršajnog suda Osijek, Stalna Služba B. br. Pp P-1747/16-7 od 14. listopada 2016. U odnosu na parničnu presudu, kazneni sud prvog stupnja naveo je kako je razvidno da se građanski postupak vodio zbog regresne isplate štete osiguranju, a po pitanju ocjene je li počinjeno određeno kazneno djelo, kazneni sud ne veže odluka suda u nekom drugom sudskom postupku.

Podnositelj je u žalbi na prvostupanjsku presudu, među ostalim, naveo okolnost rehabilitacije za pravomoćnu presudu kojom je proglašen krivim za prometni prekršaj, a za koju okolnost je smatrao da predstavlja nezakoniti dokaz kojega se nije smjelo koristiti u kaznenom postupku. U odgovoru na žalbu državni odvjetnik je taj žalbeni navod osporio, istaknuvši da se odredbe kojima je propisana rehabilitacija odnose na mogućnost predbacivosti prekršaja njegovu počinitelju, odnosno da se počinitelj tretira kao osuđena osoba, što u konkretnom slučaju prvostupanjski sud nije učinio. S druge strane, da na mogućnost suda da koristi takvu presudu radi utvrđenja samih činjenica da je Prekršajni sud optuženika u određenom trenutku proglasio krivim jer je u alkoholiziranom stanju prouzročio prometnu nesreću te da je zbog toga nastupila optuženikova obveza da nadoknadi nastalu materijalnu štetu, a što je u konačnici dovelo i do inkriminiranoga postupanja optuženika propuštanjem da kao ravnatelj naloži računovodstvu svoje ustanove da se proknjiži njegov dug i obveže ga se na plaćanje, odredbe o rehabilitaciji ne mogu imati utjecaja.

Drugostupanjskom presudom ocijenjeno je da nije došlo do primjene nezakonitih dokaza u vidu primjene podataka iz rehabilitirane prekršajne presude, jer prekršajna presuda ne predstavlja dokaz o prijašnjoj osuđivanosti optuženika u kojem slučaju se mogu koristiti isključivo podaci iz prekršajne i kaznene evidencije, dakle, ne i osude u odnosu na koje je nastupila rehabilitacija već je postojeća, rehabilitirana, prekršajna presuda dio opisa zlouporabe položaja i ovlasti u odnosu na razdoblje od 3. srpnja 2016. do 20. rujna 2018., u kojem razdoblju evidentno nije nastupila rehabilitacija, te je u odnosu na optuženika imala određeni pravni i zakonski učinak koji je optuženik svjesno i namjerno ignorirao kako bi sebi pribavio protupravnu imovinsku korist. Nadalje, ocjenjujući žalbene navode, drugostupanjski sud istaknuo je da pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja nije dovedena u sumnju jer je prvostupanjski sud pravilno temeljio svoja utvrđenja na pravomoćnoj prekršajnoj presudi, povezujući ju s personalnim dokazima i ispravama u spisu, dok pitanje regresnog odnosa koje je regulirano Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu nije od utjecaja na utvrđene činjenice da je optuženik znao odnosno bio svjestan prekršajne presude, da je kao ravnatelj bio svjestan svojih obveza koje proistječu iz članka 7. Pravilnik o korištenju službenih vozila kao i da je prema Statutu Doma za starije i nemoćne osobe B. kao ravnatelj bio zadužen za organiziranje i vođenje rada i poslovanja Doma. Stoga, nije niti bio zadatak prvostupanjskog suda utvrđivati u ovom postupku je li ispravno Prekršajni sud u Osijeku donio presudu odnosno je li pravilno utvrdio činjenice u pravomoćno dovršenom prekršajnom postupku čime bi se stavio u ulogu višeg suda u odnosu na Prekršajni sudu u Osijeku, a što je suština žalbenih navoda optuženika. Kako je, dakle, u pravomoćno dovršenom prekršajnom postupku utvrđeno da je optuženik u alkoholiziranom stanju prouzročio prometnu nesreće, to neosnovano optuženik ističe da je bilo potrebno primijeniti pravilno in dubio pro reo i utvrditi da nije dokazano da bi optuženik bio u alkoholiziranom stanju.

Ustavna tužba i razlozi za odbijanje

U ustavnoj tužbi podnositelj je istaknuo povredu ustavnih prava iz članaka 14. i 29. Ustava i članka 6. Konvencije navodeći kao osnovni razlog arbitrarnost odlučivanja sudova koja se ogleda u činjenici da je rehabilitirana osuda kojom je podnositelj proglašen krivim i pravomoćno osuđen za prometni prekršaj bila temelj njegove kaznene odgovornosti, a da na okolnost rehabilitacije sudovi nisu pazili po službenoj dužnosti. Također je isticao kako su se sudovi koristili podacima o prekršaju kojima se prema slovu zakona nije smjelo koristiti, dok za podnositelja povoljnija pravna situacija u parničnom postupku i u donesenoj presudi za naknadu štete nije korištena u kaznenom postupku. Smatra da su u kaznenom postupku u kojem je pravomoćno osuđen korišteni nezakoniti dokazi koji su pribavljeni povredama kaznenog postupka i za koje se saznalo iz nezakonitih dokaza.

Ustavni sud razmotrio je podnositeljeve prigovore u odnosu na pravo zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava naglašavajući da je primarna zadaća redovnih sudova, a ne Ustavnog suda, tumačiti i primjenjivati pravo na konkretne sudske predmete, a da Ustavni sud nema zadaću baviti se pogreškama glede utvrđivanja činjenica ili primjene prava koje su navodno počinila tijela sudbene vlasti, osim ako i u mjeri u kojoj one mogu povrijediti ljudska prava i temeljne slobode zaštićene Ustavom, jer bi u protivnom djelovao bi kao instancijski sud i ne bi poštovao ustavna ograničenja koja su nametnuta njegovu djelovanju. Ustavna uloga Ustavnog suda ograničena je na ispitivanje jesu li učinci određene interpretacije sudova suglasni s Ustavom s aspekta zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Ustavni sud u svojoj odluci ponovio je načelna stajališta da pri utvrđivanju je li postupak u cjelini bio pošten, u obzir treba uzeti i to jesu li prava obrane poštovana. Posebice je potrebno ispitati je li podnositelju dana prilika da ospori autentičnost dokaza te da se protivi njihovoj uporabi. Uz to, u obzir treba uzeti i kvalitetu dokaza, kao i to stvaraju li okolnosti u kojima su oni pribavljeni sumnju u pouzdanost i točnost dokaza. Kada su osporeni dokazi čvrsti i ne postoji opasnost da su nepouzdani, potreba za dokazima koji ih podržavaju odgovarajuće slabi. Međutim, čak i kada osporavane dokaze ne podržavaju drugi dokazi, ne dolazi nužno do povrede prava na pošteno suđenje (usporedi s predmetima Europskog suda za ljudska prava; u daljnjem tekstu: ESLJP Bykov protiv Rusije [Vv], br. 4378/02, § 90., presuda od 10. ožujka 2009.; i Dragojević protiv Hrvatske, br. 68955/11, § 129., presuda od 15. siječnja 2015.).

Pritom ističe da pravo na pošteno suđenje neće uvijek biti povrijeđeno ako se osuda okrivljenog temelji na dokazu koji je uvjetno rečeno nezakonit, tj. ne može se isključiti, načelno i apstraktno, korištenje dokaza koji je pribavljen nezakonito već je potrebno ocijeniti je li postupak, razmatran kao jedinstvena cjelina bio pravičan, prije svega jesu li bila poštovana prava obrane te je li sporni dokaz bio jedini i odlučujući temelj. Međutim, kada obrana argumentirano ospori autentičnost i vjerodostojnost nekog dokaza neovisno o tome je li taj dokaz nezakonit ili ne, sudovi su obvezni pažljivo ocijeniti takav dokaz i dati odgovarajuće obrazloženje o njegovoj autentičnosti i dokaznoj vrijednosti.

Ustavni sud opazio je da je podnositelj u ustavnoj tužbi osporio zakonitost dokaza u vidu presude Prekršajnog suda u Osijeku broj: Pp P-1747/16 od 14. lipnja 2016. čiji je dokazni supstrat korišten kao segment činjeničnog opisa kaznenog djela za koje se teretio u kaznenom postupku, a čije presude osporava, jer je po navedenoj presudi rehabilitiran te se stoga radi o podacima koji se više ne smiju koristiti te da je taj prigovor isticao i u žalbi na prvostupanjsku presudu, na koji je odgovorio Visoki kazneni sud. Prigovor se odnosi na korištenje činjenice osuđivanosti za prometni prekršaj, koji je bio povod za kasnije počinjenje kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti za koje je podnositelj i osuđen u kaznenom postupku i koje presude osporava ovom ustavnom tužbom. Naime, u odluci o žalbi Visoki kazneni sud jasno je obrazložio zakonitost dokaza u vidu uvida u prekršajni predmet Prekršajnog suda u Osijeku broj: Pp P-1747/16 ističući da navedena prekršajna presuda ne predstavlja dokaz o prijašnjoj osuđivanosti podnositelja jer je u odnosu na tu osudu nastupila rehabilitacija, već je ta prekršajna presuda dio opisa zlouporabe položaja i ovlasti počinjenog u razdoblju od 3. srpnja 2016. do 20. rujna 2018., u kojem očigledno nije nastupila rehabilitacija. Štoviše, upravo je navedena prekršajna osuda imala određeni pravni i zakonski učinak koji je podnositelj svjesno i namjerno ignorirao kako bi sebi pribavio protupravnu imovinsku korist.

Ustavni sud pritom je primijetio da je već prvostupanjski sud odbio prijedlog optuženika da se iz spisa izdvoji preslika spisa Policijske postaje B. o prometnoj nesreći s obrazloženjem da navedeni prekršajni predmet ne sadrži dokaze koji se na temelju odredbi ZKP-a/08 ne mogu izvesti na raspravi, odnosno, da se ne radi o nezakonitim dokazima. Naime, navedeni je prekršaj dio opisa radnji podnositelja koje su prethodile počinjenju kaznenog djela, kao takve su fiksirane i utvrđene valjanom policijskom obradom te potkrijepljene dokaznim radnjama koje su uslijedile u postupku istrage kaznenog djela od strane ovlaštenog državnog odvjetništva i konačno dokazane u kontradiktornom kaznenom postupku na glavnoj raspravi, tijekom koje je ispitan veći broj svjedoka, izuzeta je opsežna materijalna dokumentacija te provedeno stručno strojarsko sudsko vještačenje. Pri tome su sudovi poštovali odredbu članka 77. Prekršajnog zakona⁷ te podnositelju nije predbacivana prethodna prekršajna osuđivanost u konkretnom slučaju, što je vidljivo i iz izvatka iz prekršajne evidencije, niti je ista uzeta u obzir prilikom odluke o vrsti i mjeri kaznenopravne sankcije.

Zaključno

Ključna okolnost koju je Ustavni sud u konkretnom slučaju istaknuo je da se institut rehabilitacije odnosi na nemogućnost predbacivosti prekršaja ili kaznenog djela njegovu počinitelju nakon proteka zakonom određenoga vremena, odnosno na tretiranje počinitelja kao neosuđivane osobe za rehabilitiranu osudu, što su u konkretnom slučaju redovni sudovi poštovali, a ne na mogućnost priklopa ili vršenja uvida, odnosno pregledavanja sudskih predmeta u kojima je nastupila rehabilitacija za konkretan prijestup, ako je taj prijestup nužno prethodio kaznenom djelu koje je proisteklo iz konkretnog učinka prijestupa te je štoviše kazneni postupak započeo u vrijeme kada navedena pravna posljedica prekršajne osude još nije niti nastupila.

S obzirom na to da su nadležni sudovi u izloženom slučaju valjano ocijenili kako pribavljeni dokazi nisu nezakoniti i za takvu su ocjenu dali dostatne i relevantne razloge, Ustavni sud je odbio ustavnu tužbu smatrajući da ne postoji ništa što bi potkrijepilo navode podnositelja da su izvedeni dokazi nezakoniti ili da je procjena nadležnih sudova bila proizvoljna, odnosno, arbitrarna.

Ivana Đuras, viša savjetnica, Ustavni sud Republike Hrvatske