Podnositelj Galović osuđen je u prekršajnom i kaznenom postupku zbog nasilničkog ponašanja u obitelji. Prigovorio je da je dva puta suđen za isto djelo, kao i da nije imao dovoljno vremena za pripremu obrane u postupku pred Županijskim sudom te da se nije mogao braniti ni osobno ni uz pomoć odvjetnika jer je o sjednici vijeća obaviješten samo četiri dana unaprijed. Ujedno je prigovarao da nije pozvan prisustvovati toj sjednici.
Sud je utvrdio da je podnositelju povrijeđeno pravo na pošteno suđenje samo u dijelu koji se odnosi na njegovu nemogućnost da prisustvuje sjednici žalbenog vijeća s obzirom da na nju nije bio pozvan, dok je druge prigovore odbio. Pri tome se Sud pozvao na već dobro utvrđenu praksu u predmetima Zahirović protiv Hrvatske, Lonić protiv Hrvatske i Arps protiv Hrvatske. Podnositelju je za povredu dosudio iznos od 1.500,00 EUR na ime neimovinske štete.
U predmetu Milošević Sud je utvrdio da je došlo do povrede podnositeljevog prava da ne bude dva puta suđen za istu stvar (ne bis in idem). Naime, podnositelju zahtjeva je 2012. godine izdan prekršajni nalog kojim je kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 4.800 kuna zbog toga što je njegovo teretno vozilo tog dana kao pogonsko gorivo koristilo plinsko ulje, protivno tada važećem Zakonu o trošarinama. Godine 2014. podnositelj zahtjeva je kažnjen i u upravnom (poreznom) postupku temeljem istog zakona. Naloženo mu je platiti 83.025 kuna, koji iznos je predstavljao trošarinu na plinsko ulje, uvećanu sto puta, zato što je podnositelj zahtjeva koristio plinsko ulje u nedozvoljene svrhe.
Europski sud je temeljem svoje ustaljene prakse utvrdio da su i prekršajni i naknadni upravni postupak imali značaj „kaznene optužbe“ u smislu Konvencije, da su se oba postupka odnosila na iste činjenice, što znači da je bio prisutan element idema iz načela ne bis in idem te da je došlo i do dupliciranja postupka (bis) što je dozvoljeno samo ako duplicirani postupci predstavljaju cjelovit odgovor države na različite aspekte protupravnog ponašanja. Međutim, u podnositeljevom slučaju takav odgovor je izostao budući da je primarna svrha novčanih kazni u oba postupka bila kažnjavanje za porezni prekršaj. Sud je procijenio da prekršajni i upravni postupak nisu bili u dovoljnoj mjeri povezani niti su se nadopunjavali da bi se na njih moglo primijeniti opravdanje za vođenje oba postupka. Sud je podnositelju dosudio iznos od 3.000 eura na ime povrede konvencijskog prava i 685 eura na ime troškova postupka.
