Europski sud za ljudska prava je u presudi Zaklan protiv Hrvatske utvrdio da je Republika Hrvatska povrijedila pravo na mirno uživanje vlasništva podnositelju.
Europski sud za ljudska prava je 16. prosinca 2021. donio presudu kojom je utvrdio da je Republika Hrvatska povrijedila pravo podnositelja Đorđa Zaklana na mirno uživanje njegovoga vlasništva, zajamčeno člankom 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju.
Naime, organi bivše SFRJ su u siječnju 1991. na graničnom prijelazu sa Mađarskom podnositelju privremeno oduzeli 4.350 njemačkih maraka i 100 američkih dolara koje je pokušao prenijeti preko državne granice protivno zakonu. Novac mu je privremeno oduzet i položen na račun Saveznog državnog inspektorata u Beogradu. Navedeno tijelo je 1991. pokrenulo prekršajni postupak protiv podnositelja. Nakon proglašenja neovisnosti Republike Hrvatske, svi takvi postupci prekinuti su Uredbom Vlade do okončanja sukcesije nakon raspada SFRJ. Podnositelj je 2008. podnio građansku tužbu Općinskom sudu u Pakracu radi isplate navedenog iznosa. Domaći sudovi su pravomoćno odbili njegov tužbeni zahtjev smatrajući da tužbu radi povrata navedenog iznosa može podnijeti tek nakon pravomoćnog okončanja prekršajnog postupka u kojem mu je trajno oduzet novčani iznos, dok je konkretni prekršajni postupak bio prekinut do okončanja postupka sukcesije.
Europski sud je utvrdio da je pokrenuti prekršajni postupak preuzela RH, te da se od tog trenutka vodio sukladno domaćem nacionalnom pravu, a prekid tog postupka imao je za posljedicu zastaru prekršaja koji je podnositelju bio stavljen na teret. Budući da domaća tijela zbog zakonom određenog prekida postupka nisu mogla donijeti konačnu odluku o prekršaju, ta činjenica je podnositelju onemogućila potraživati privremeno oduzeti novac i od hrvatskih i od srpskih vlasti.
Europski sud je zaključio da je nemogućnost povrata privremeno oduzetog novca bilo u skladu s domaćim pravom, te da je mjera odgode isplate iznosa položenog na račun izvan državnog teritorija sve dok se ne okonča sukcesija bivše SFRJ težila cilju koji je bio u općem interesu. Međutim, zbog produljenog prekida prekršajnog postupka, podnositelj je predugo bio onemogućen u ostvarivanju svojih prava.
Zaključno, Europski sud je primijetio da je za razliku od konkretne situacije, RH za određene kategorije pojedinaca čija su prava bila pogođena raspadom SFRJ ipak pronašla odgovarajuća rješenja (predmet Ališić – otplata stare devizne štednje štedišama Ljubljanske banke). U ovom slučaju domaće vlasti nisu uspostavile pravičnu ravnotežu između općeg interesa i imovinskih prava podnositelja, čime je došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.
Europski sud je podnositelju dosudio 1.327 eura na ime nematerijalne štete, kao i 4.365 eura za troškove postupka.
Ova presuda još nije konačna. Ista će postati konačna ukoliko niti jedna od strana u postupku u roku od tri mjeseca od dana objave presude ne podnese zahtjev za preispitivanje presude pred velikim vijećem.
