Muke po (ne)priznanju

Prije nekoliko tjedana, 27. veljače, objavljen je u Bruxellesu, nakon održanog još jednog od mnogobrojnih razgovora koje moderira Europska unija (odnosno Europska služba za vanjsko djelovanje), Sporazum o načinima normalizacije odnosa između Kosova i Srbije. Povodom tog, relativno kratkog i sadržajem jednostavnog dokumenta, koji je predsjednik Srbije odbio potpisati, reakcije od tada ne prestaju. Posebno se često i mnogo postavlja pitanje bi li eventualno prihvaćanje ovog akta od strane Srbije značilo njezino priznanje Kosova kao države. Odgovori su različiti te se tako može čuti kako se radi o priznanju de facto, prešutnom priznanju, da je Srbija dovedena na rub priznanja ili u situaciju u kojoj mora šutke priznati Kosovo…

Mislim da je ovdje korisno podsjetiti se što je zapravo priznanje države i kakav mu je utjecaj na nastanak države kao subjekta međunarodnog prava. O utjecaju priznanja na nastanak države u klasičnim teorijama međunarodnog prava oblikovala su se dva suprotstavljena gledišta. S jedne strane nalaze se teoretičari koji smatraju kako je priznanje države deklarativne prirode, dok se njima s druge strane nalazi gledište kako je priznanje konstitutivno za nastanak države.

Deklarativni pristup podrazumijeva da je priznanje tek konstatacija (deklaracija) postojanja već nastale države. Država, dakle, nastaje neovisno o činu priznanja, i to u trenutku kada se kod nekog entiteta sastanu tri elementa – državno područje (teritorij), stalno stanovništvo i neovisna vlast, što se u teoriji naziva načelom efektivnosti. Konstitutivni pristup je, naravno, suprotan te podrazumijeva kako je upravo priznanje od drugih država uvjet nastanka i uključivanja u međunarodnu zajednicu priznate države. Iako je u teoriji međunarodnog prava bilo istaknutih zagovornika i jednog i drugog pristupa, deklarativni je pristup prevladao te se danas smatra široko prihvaćenim.

Što to znači za konkretnu situaciju, odnose između Srbije i Kosova prije i nakon najnovijeg u nizu sporazuma? Prvo, ovaj sporazum ne utječe na državnost Kosova. Pitanje je li Kosovo država ne rješava se priznanjem, već je, po načelu efektivnosti, odvojeno od njega. No to ne znači kako priznanje nema nikakav utjecaj i postaje bespredmetno. Priznanje je i dalje važan akt za uspostavu odnosa između države priznavateljice i priznate države koji ima i pravnu, a još više političku dimenziju. Njime država priznavateljica i formalno potvrđuje kako je suglasna s postojanjem priznate države kao subjekta međunarodnog prava.

Stoga je razumljivo da se pitanje priznanja države politizira i često uvjetuje različitim okolnostima. Osobito je to slučaj kada se radi o državi koja smatra da je teritorij potencijalne priznate države dio njezina teritorija. Vratimo se, stoga, temeljnom pitanju: bi li, eventualnim prihvaćanjem Sporazuma od 27. veljače 2023. Srbija priznala Kosovo kao državu?

Odgovor nije jednoznačan, a da bi se do njega došlo, potrebno je, ipak, još malo teorije. S obzirom na politiziranje priznanja, često se u praksi država priznavateljica susreću akti kod kojih je dvojbeno imaju li značaj priznanja. Stoga se razvilo razlikovanje između priznanja de iure i de facto, koje se često u medijima apostrofira u povodu Sporazuma od 27. veljače, pri čemu se najčešće eventualno prihvaćanje Sporazuma od strane Srbije naziva priznanjem de facto bez prave kontekstualizacije što to znači. Priznanje de facto, teorijski gledano, je ograničeno na neke odnose ili privremeno, dok bi priznanje de iure bilo neograničeno, potpuno i retroaktivno u učincima od dana efektivnog nastanka priznate države.

Priznanje de facto, smatraju neki (čini se s pravom, barem strogo teorijski gledano), stoga je kontradiktorno teoriji o deklarativnoj naravi priznanja. Naime, ako nekoga priznajete kao državu, što je samo potvrda već postojećeg stanja, kako onda to priznanje može biti ograničeno? Međutim, države su često sklone u politički osjetljivim trenucima postupiti na način koji će izgledati kao da nešto nije učinjeno, iako zapravo jest. To je, kada se bolje promotre odredbe Sporazuma od 27. veljače, možda i najprecizniji opis stanja u slučaju koji je predmet ovog teksta.

Poštovanje suverene jednakosti, članstvo u Ujedinjenim narodima i drugim međunarodnim organizacijama, priznavanje putnih isprava, izmjena stalnih misija (koje se i ne moraju zvati veleposlanstvima, diplomatski se odnosi mogu uspostaviti i na nižim ili drukčije nazvanim razinama) – sve su to vrlo klasični načini interakcije između država. Često se, kada se između država koje se međusobno nisu izrijekom priznale, uspostavljaju takve interakcije, one uzimaju kao znak konkludentnog priznanja. A sve su sadržane u Sporazumu od 27. veljače, za razliku od ranijih sporazuma, primjerice onih potpisanih u rujnu 2020. u Washingtonu, koji su vrlo oprezno kao svoje stranke određivali Beograd i Prištinu, a ne Srbiju i Kosovo.

Na kraju, nameću se dva zaključka. Odgovor na pitanje je li Kosovo država nije ovisno o priznanju bilo koje druge države, pa ni Srbije. Priznanje, ipak, ima vrijednost u smislu uspostave odnosa između dviju država, a to je osobito vidljivo u politički osjetljivim situacijama poput ove.