Poslodavci koji se bave korupcijom ne mogu davati otkaz svojim zaposlenicima samo zato što su ih oni uhvatili s prstima u pekmezu i potrudili se da javnost dozna istinu o tome, niti je valjan argument da je to ugrozilo njihov poslovni ugled - jer je pravo radnika da slobodno iznosi istinu o nezakonitostima važnije od prava poslodavca da krije tu istinu. Tako bi se, ukratko, u slobodnom prijevodu mogla iščitati odluka Ustavnog suda kojom je 21. prosinca prošle godine Vlatko Klarić nakon pustih godina suđenja, ipak, dobio satisfakciju. Klarić je prije deset godina kao zviždač dobio otkaz s mjesta samostalnog referenta nabave u Ustanovi za rehabilitaciju hendikepiranih osoba zato što je medijima dostavio dokumente o teškoj zloupotrebi tadašnjeg i sadašnjeg ravnatelja Josipa Držaića.
Medijima se obratio dvije godine nakon što je podnio kaznene prijave, ali istraga DORH-a nije mrdnula s mjesta. Na Općinskom sudu počeo je radni spor koji je izgubio, a Vrhovni sud mu je odbio reviziju te se u siječnju 2016. uhvatio za zadnju slamku spasa i pokrenuo ustavnu tužbu. Ustavni sud sada ju je napokon i prihvatio, ukinuo presude i slučaj vratio na ponovni postupak. Ustavni sud ocijenio je da su Klariću povrijeđena prava na slobodu mišljenja i izražavanja misli zajamčena člankom 38. Ustava, odnosno člankom 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Sudovi su, stoji u objašnjenju, "propustili ispitati razmjernost mjere otkaza zbog čega nije postignuta pravična ravnoteža između prava URIHO-a na zaštitu ugleda i prava Klarića na slobodu mišljenja" te stoga otkaz ugovora o radu nije bio "nužan u demokratskom društvu radi zaštite poslovnog ugleda i prava".
