Koliko vrijedi savjet Međunarodnog suda?

Statutom Međunarodnoga suda, koji je sastavni dio Povelje UN-a, propisano je kako Međunarodni sud može dati savjetodavno mišljenje „o svakom pravnom pitanju“ (članak 65., stavak 1.). Već ta formulacija jasno upućuje na to da se radi o tipu sudskog akta značajno različitog od presude. Dok se presudom primjenjuje pravo na spor (neslaganje tvrdnji ili zahtjeva stranaka) i spor rješava, savjetodavno mišljenje ne pretpostavlja postojanje spora. Umjesto spora, kod savjetodavne nadležnosti zapravo je riječ o pružanju pravnog mišljenja. Međunarodni sud vodi postupak kojeg je rezultat detaljno obrazloženo mišljenje o nekom pravnom pitanju. No, da bi se stiglo do mišljenja, postupak je prvo potrebno pokrenuti.

Pokretanje postupka koji rezultira izradom savjetodavnog mišljenja Međunarodnog suda nije jednostavan zadatak i ovlaštenje za traženje savjetodavnog mišljenja Statutom je dano vrlo ograničenom broju organa. Da, organa, ne država. Države, koje su inače (formalno) jedini subjekti međunarodnog prava aktivno i pasivno legitimirani u sporovima pred Međunarodnim sudom, nemaju ovlast tražiti od Međunarodnoga suda savjetodavno mišljenje, barem ne izravno. Člankom 65. stavkom 1. Statuta Međunarodnoga suda propisano je kako Međunarodni sud može dati savjetodavno mišljenje „na zahtjev bilo kojeg organa kojeg Povelja ovlašćuje na traženje savjetodavnog mišljenja“. Odgovor na pitanje o kojim se organima radi daje članak 96. Povelje, koji određuje da su savjetodavno mišljenje ovlašteni tražiti Opća skupština i Vijeće sigurnosti, ali i „drugi organi i specijalizirane ustanove Ujedinjenih naroda koje na to ovlasti Opća skupština“. Dakle, podnesak kojim se traži savjetodavno mišljenje i pokreće postupak pred Međunarodnim sudom uputit će se tek nakon što neki od ovlaštenih organa ili specijaliziranih ustanova odluči postaviti pitanje. Naravno, in ultima linea, i dalje su države te koje odlučuju o pokretanju postupka i postavljanju pitanja. To proizlazi iz sastava organa ovlaštenih na pokretanje postupaka, a koje čine predstavnici država (primjerice, u slučaju Opće skupštine, to su sve države članice Ujedinjenih naroda). No države ne mogu samostalno pokrenuti postupak, već im je za pitanje i problem koji njime žele adresirati, potrebno pridobiti veći broj država (do većine u organu u kojem se postupak pokreće).

Pitanje, spomenuli smo, mora biti pravno. Međunarodni sud je pravosudna institucija Ujedinjenih naroda i razumljivo je da pitanje koje mu se upućuje mora biti pravne naravi. Osim toga, organ ili specijalizirana ustanova koji postavljaju pitanje moraju ga postaviti u okviru svoje nadležnosti. Ako bilo što od toga nije ispunjeno, Međunarodni sud neće dati mišljenje, makar postupak i bio pokrenut valjanom odlukom ovlaštenog organa. Ta ovlast Međunarodnoga suda, da mišljenje uskrati kada smatra da ovi uvjeti nisu ispunjeni, proizlazi opet iz spomenutog članka 65. Statuta Međunarodnoga suda, u kojem stoji kako on „može“ dati mišljenje. Dakle ne „mora“, već „može“ te sam može odlučiti da neko pitanje nije pravno ili izlazi iz okvira nadležnosti organa koji je mišljenje tražio, pa sukladno tome i uskratiti davanje mišljenja.

Iako, kako smo ustvrdili, postupak u okviru savjetodavne nadležnosti Međunarodnoga suda nije klasičan kontradiktorni sudski postupak, u sadržaju mu uvelike nalikuje. Tako zainteresirane države mogu prilagati svoje izjave, a sud raspravlja i odlučuje u formi koja gotovo posve odgovara onoj koja se primjenjuje u sporovima. Rezultat su opsežna i potanko obrazložena mišljenja koja pravnom argumentacijom i dubinom sagledavanja problema nimalo ne zaostaju za presudama, štoviše katkad ih i nadmašuju. Mišljenja su to koja su se bavila različitim, često vrlo značajnim problemima međunarodnoga prava, poput dopustivosti upotrebe nuklearnog oružja, statusa Palestine u međunarodnom pravu ili pravnih odnosa država i međunarodnih organizacija u pogledu povlastica i imuniteta potonjih.

Postavlja se, konačno, pitanje iz naslova – koliko „vrijedi“ savjetodavno mišljenje, koja je njegova pravna snaga? Formalno, ne mnogo. Sudske rješidbe i inače (kada se radi o presudama) nisu formalni izvori općeg međunarodnoga prava, koje nije (niti je ikada bilo) sustav presedana. Ipak, presude jesu izvor prava za stranke u sporu u kojem su donesene te je stvar o kojoj su donesene za sve eventualne buduće sporove o istom pitanju res iudicata. Savjetodavna mišljenja nisu ni to (osim u nekoliko strogo ograničenih slučajeva, koji u ovom kontekstu nisu relevantni) te se, ako se o pitanjima koja su bila predmetom savjetodavne nadležnosti pokrene postupak u obliku međudržavnog spora, neće moći staviti prigovor rei iudicatae. Međutim, Međunarodni sud, odlučuje temeljem izvora prava iz poznatog članka 38. njegova Statuta. To vrijedi jednako i za savjetodavnu nadležnost. Savjetodavna mišljenja sud, dakle, oblikuje na temelju međunarodnog prava. Stoga ona odražavaju i pojašnjavaju pravo te tako predstavljaju značajno pomoćno sredstvo u utvrđivanju njegova sadržaja, osobito ako se radi o nepisanim pravnim pravilima, poput običajnog prava.

Međunarodna zajednica prepoznaje tu relevantnost savjetodavnih mišljenja. Vidljivo je to i u najnovije vrijeme, kada su klimatske promjene jedna od najvećih ugroza s kojima se susreće suvremeno čovječanstvo. Tako je 29. ožujka ove godine Opća skupština odlučila Međunarodnome sudu uputiti zahtjev za savjetodavnim mišljenjem o obvezama država u vezi s klimatskim promjenama. Međunarodni je sud zahtjev primio 19. travnja te se očekuje nastavak postupka. To pokazuje kako međunarodna zajednica ozbiljno računa na (Međunarodni) sud kao organ kojem je uloga tumačenje i razjašnjavanje prava kao temeljnog alata uređenja odnosa u zajednici. Pouka koja bi se mogla shvatiti i prihvatiti i u drugim (ne)međunarodnim kontekstima.