Međunarodnopravni položaj papinstva

Počnimo od povijesti. Papa je stoljećima bio svjetovni vladar, poglavar države (nazvane po njemu Papinskom Državom), stečene na temelju više darovnica svjetovnih vladara iz ranog srednjeg vijeka. Ta je država funkcionirala na isti način kao i sve druge države, a papa je utoliko imao dvostruku ulogu – s jedne strane, bio je duhovni poglavar Katoličke Crkve, koja je (kako joj i samo ime govori) sveopća, dakle nadnacionalna, ali i svjetovni poglavar, suveren svoje države. U tom potonjem svojstvu, njegova je volja kao apsolutnog vladara bila izraz suverenosti nad državnim područjem koje je obuhvaćalo veći dio središnjeg Apeninskog poluotoka i niz značajnih gradova, od, dakako, Rima kao papinske prijestolnice, ali i, primjerice, Bologne i Ancone te eksklave (od koji je jedna, Avignon u južnoj Francuskoj, neko vrijeme bio i sjedište papinstva). Sa stajališta međunarodnoga prava, Papinska država je, za dugih stoljeća u kojima je postojala, nesumnjivo bila država. Pitanje njezina međunarodnopravnog subjektiviteta nije se, stoga, postavljalo, kao ni pitanje međunarodnopravnog subjektiviteta papinstva koji je proizlazio iz pozicije pape kao vladara te države.

Situacija se stubokom mijenja u 19. stoljeću. Najprije je, prvo od Napoleona, a zatim kratkotrajno i od revolucionara (koji su proglasili takozvanu Rimsku Republiku) u okviru europskih „zbivanja naroda“ 1848. papa svrgnut kao svjetovni vladar. No, dva se puta, ipak, Papinska Država obnavlja te papa nastavlja vladati njome. Ipak, konačni kraj Papinske Države doći će uskoro. Pod vodstvom dinastije Savoja i njezinog pripadnika Viktora Emanuela II., kralja Kraljevine Sardinije, Italija se postupno ujedinjuje te papa tijekom šestog i sedmog desetljeća 19. stoljeća gubi pokrajinu za pokrajinom. Tijekom 1860-ih Papinska Država svedena je samo na Rim i okolicu, što joj je ujedno i bila jezgra s koje je započela sa širenjem, nazvana stoga patrimonijem (ili, hrvatski, baštinom) svetoga Petra. U konačnici, 1870. vojska kralja Viktora Emanuela II. „Ujedinitelja“ ulazi u Rim nakon povlačenja francuskih trupa, koje su do tada štitile papu te nailazi samo na simboličan otpor. Nekadašnja papina palača na rimskome brežuljku Kvirinalu (koja je, za razliku od palača u Vatikanu i na Lateranu, simbolizirala papinu svjetovnu vlast) postaje kraljevska palača, u koju useljava Viktor Emanuel II. kao prvi kralj ujedinjene Kraljevine Italije. Papa, a u to je vrijeme na Petrovoj stolici bio Pio IX., zatvara se u Vatikan i postaje „zatočenikom Vatikana“ te gubi svjetovnu vlast. Iako je nova vlast papi ponudila brojne garancije za njegov položaj (s tim u vezi bio je predložen i takozvani Garancijski zakon), papa to nije prihvatio, smatrajući kako bi tako legitimirao novu vlast i priznao gubitak suverenosti nad Rimom, a i oslabio svoj međunarodni položaj. Ovo potonje proizlazi iz činjenice da Garancijski zakon nije bio akt međunarodnoga prava, već unutarnjeg prava Italije, unatoč tome što je papi jamčio povlastice koje se mogu usporediti s povlasticama koje inače uživaju države – primjerice, pravo slanja i primanja diplomatskih zastupnika. Time je papa prestao biti poglavar države te mu je „ostala“ samo duhovna vlast, odnosno položaj Kristova namjesnika na zemlji, čelnika Katoličke Crkve. Takozvano „rimsko pitanje“ papine svjetovne vlasti, kao i, uopće, njegova odnosa s novim građanskim vlastima ujedinjene Kraljevine u Rimu, ostaje neriješeno. Papa ne priznaje novu vlast, pozivajući (barem u prvo vrijeme) i talijanske katolike da učine isto, odbijajući istovremeno napustiti Vatikan.

Iz aspekta međunarodnoga prava, međutim, od tih je pitanja mnogo zanimljivije, pa i ključno – što se dogodilo s međunarodnopravnim subjektivitetom papinstva u trenutku kada je papa „izgubio državu“? Naime, po klasičnom međunarodnom pravu (koje je upravo u tom razdoblju 19. stoljeća doživjelo svojevrsni zenit) država kojoj su konstitutivni elementi državno područje, stanovništvo i neovisna vlast jedini je „redoviti“ subjekt međunarodnoga prava. Feudalna ideja o subjektivitetu osobe vladara uvelike je nadiđena,  naučavanje o subjektivitetu međunarodnih organizacija tek je u začetku te će se razvijati uz mnogo konceptualnih problema i teorijskog nerazumijevanja, a pojedinac je još uvijek daleko od položaja izravnog adresata normi međunarodnoga prava, što će se dogoditi tek s razvojem međunarodnopravne zaštite prava čovjeka i kaznene odgovornosti pojedinca, za što će trebati pričekati 20. stoljeće. Stoga je i postavljeno pitanje s početka ovog odlomka. Naime, da su se slijedila pravila učenja o „redovitom“ subjektivitetu iz toga vremena, papa bi prestao biti subjektom međunarodnoga prava.

Međutim, to se, kao što znamo, nije dogodilo. Naime, papa je nastavio vršiti niz funkcija koje su, prema međunarodnome pravu, vlastite poglavarima država. Tako je nastavio primati i slati diplomatske zastupnike i zaključivati konkordate, ugovore o pravnom položaju Katoličke Crkve u pojedinim državama, koji su po svojoj pravnoj naravi međunarodni ugovori. Brojne države, osobito one koje su imale većinski katoličko stanovništvo, ali i druge, nastavile su papinstvo tretirati kao subjekt međunarodnoga prava koji ima neke (doduše, ograničene) elemente pravne i poslovne sposobnosti po međunarodnome pravu. Pravna teorija to je uočila te je međunarodnopravni položaj Svete Stolice počela opisivati kao sui generis (ili, rjeđe – tolerirani) subjektivitet, ukazujući tako na činjenicu da je papinstvo zadržalo izravnu podvrgnutost pravilima međunarodnoga prava, ali i prihvaćajući realnost izmijenjenog položaja papa, koji više nisu bili svjetovni vladari.

Opisano stanje karakterizirano, s jedne strane, otvorenim „rimskim pitanjem“, a s druge nastavkom papina tretiranja kao subjekta međunarodnoga prava u pogledu, posebno, slanja i primanja diplomatskih predstavnika i zaključivanja međunarodnih ugovora, nastavilo se do 1929. Te godine, naime, Sveta Stolica i Kraljevina Italija potpisuju lateranske ugovore, tri povezana ugovora kojima je riješeno „rimsko pitanje“ i uređen odnos Katoličke Crkve i talijanske države. Lateranskim ugovorima Kraljevina Italija priznala je suverenost Svetoj Stolici nad teritorijem koji obuhvaća baziliku svetoga Petra, Apostolsku palaču te još neke objekte, kao i perivoje, koji su, osim na samom Trgu svetoga Petra ispred bazilike, okruženi zidinama, a nalaze se na vatikanskome brežuljku. Time je osnovana Država Vatikanskog Grada, nad kojom je suveren sam papa, koji svoju vlast obavlja preko organa Države, posebno Pontifikalnog vijeća (ili povjerenstva) za Grad Vatikan.

Stupanjem na snagu lateranskih ugovora i uspostavom Države Grada Vatikana, međutim, sui generis subjektivitet samog pape, odnosno Svete Stolice, nije dokinut. Minijaturna „papinska država“ u obliku Vatikana, iako zasigurno značajan doprinos papinoj neovisnosti i, kako i sam Ugovor između Svete Stolice i Kraljevine Italije (prvi od tri lateranska ugovora i onaj kojim je osnovana Država Vatikanskoga Grada) u preambuli navodi „jamac potpune neovisnosti“ u „obavljanju njezina uzvišenog poslanja u svijetu“, nije preduvjet međunarodnopravnog subjektiviteta Svete Stolice niti se s njime može izjednačiti. Na taj je način od 1929. papinstvo, zapravo, povezano s dva formalno različita subjekta međunarodnoga prava, od koji je jedan subjekt sui generis (Sveta Stolica), dok je drugi, ma kako minijaturan i naseljen vrlo specifično sastavljenim stanovništvom (svećenstvo, redovnici i laici koji su uz Vatikan vezani nekom specifičnom službom), ipak država. Navedeno se vidi i u načinu na koji ta dva subjekta nastupaju u međunarodnim odnosima. Tako, primjerice, postoje međunarodni ugovori kojih je formalno stranka Sveta Stolica, dok su neki drugi (uglavnom ugovori više „tehničke“ prirode) sklopljeni na način da se kao stranka pojavljuje Država Grada Vatikana. Slično tome, diplomatski zastupnici Svete Stolice u drugim državama, kao predstavnici sui generis subjekta, u čije se ime i akreditiraju kod država primateljica, u pravilu nose putovnice Svete Stolice, dok paralelno i Država Vatikanskog Grada izdaje putovnice svojim državljanima.

Vraćajući se na početak ovog teksta, u aktualni trenutak izbora novog pape Lava XIV., s aspekta međunarodnoga prava, njegovim smo izborom, dakle, dobili novu osobu na čelu dva subjekta međunarodnoga prava koji, iako međusobno neodvojivo povezani, ipak formalno ostaju razdvojeni.