U odluci broj
U-III-4217/2007 od 11. ožujka 2010., ustavni je sud odbio ustavnu tužba podnesenu protiv presude Županijskog suda u V. broj: Gž-1648/07-3 od 18. lipnja 2007., kojom je odbijena žalba podnositelja i potvrđena presuda Općinskog suda u Ž. broj: P-117/07-16 od 16. ožujka 2007.
Prvostupanjskom presudom utvrđeni su ništavim kupoprodajni ugovori od 31. kolovoza 2001. godine i 4. veljače 2002. godine zaključeni između tužitelja i podnositelja, kojim su podnositelji kupili nekretnine opisane u izreci presude.
Podnositelji smatraju da su im osporenim presudama povrijeđena ustavna prava zajamčena
člancima 14. stavkom 2. i
29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske, a povrede obrazlažu tvrdnjama isticanim u parničnom postupku, a koje se odnose na povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešno i nepotpuno činjenično stanje. U bitnome ističu da prvostupanjski sud nije proveo medicinsko vještačenje na okolnost je li tužitelj mogao shvatiti značenje svojih djela u trenutku zaključenja ugovora o kupoprodaji, s obzirom da je tek tri godine nakon zaključenja tužitelj potpuno lišen poslovne sposobnosti. Smatraju samovoljnom odluku sudova o tome da se tužiteljeva bolest razvijala dugi niz godina. Zbog navedenog predlažu usvajanje ustavne tužbe i ukidanje osporenih presuda.
Prvostupanjski sud usvojio je tužbeni zahtjev tužitelja i utvrdio ništavim kupoprodajne ugovore sklopljene između stranaka, utvrdivši da je tužitelj dugi niz godina bio psihički bolesna osoba te nije bio sposoban na samostalno sklapanje pravnih poslova. U obrazloženju prvostupanjske presude sud ističe da to potvrđuju svi saslušani svjedoci te da nalaz vještaka u postupku lišavanja poslovne sposobnosti tužitelja potvrđuje iskaze svjedoka o tužiteljevoj duševnoj bolesti koja se razvijala dugi niz godina.
Prema mišljenju prvostupanjskog suda, podnositeljima je bilo dobro poznato zdravstveno stanje tužitelja, ne samo iz razloga što se radi o mjestu s relativno malim brojem stanovnika, već i zbog toga što su podnositelji neposredno i posredno upozoravani od sadašnjeg skrbnika tužitelja da s tužiteljem ne ulaze u bilo kakve poslovne odnose upravo zbog takvog njegovog zdravstvenog stanja.
Prihvaćajući činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostupanjskog suda, drugostupanjski je sud odbio žalbu podnositelja i potvrdio prvostupanjsku presudu, ističući da su podnositelji iskoristili duševnu bolest tužitelja i slabo imovno stanje sklapanjem spornih ugovora, te da se takvo ponašanje može opisati kao ponašanje suprotno javnom moralu, a da okolnost naknadnog oduzimanja poslovne sposobnosti tužitelju, pri takvom činjeničnom stanju, pravno ne opravdava valjanost ugovora. Stoga smatra da su se ispunile sve zakonske pretpostavke glede ništavosti ugovora, te pravnih posljedica ništavosti.
Prema odredbi članka 56. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, sada
članak 276. stavak 1. važećeg Zakona o obveznim odnosima), za sklapanje pravovaljanog ugovora potrebno je da ugovaratelj ima poslovnu sposobnost koja se traži za zaključenje tog ugovora. Pritom valja naglasiti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, poslovnu sposobnost nema osoba kojoj je ta sposobnost oduzeta odlukom suda, kao i osoba koja, u vrijeme sklapanja pravnog posla, nije bila sposobna shvatiti značenje svojih postupaka.
Ocjenjujući razloge ustavne tužbe sa stajališta
članka 14. stavka 2. Ustava, Ustavni sud je utvrdio da osporenim odlukama podnositeljima u konkretnom slučaju nije povrijeđeno ustavno pravo jednakosti pred zakonom.
Isto tako, ocjena je Ustavnog suda da je postupak, koji je prethodio ustavnosudskom postupku, vođen na način koji je podnositeljima omogućio pravično suđenje i nije rezultirao povredom ustavnog prava propisanog
člankom 29. stavkom 1. Ustava.
Pripremila: Ljiljana Drakulić, dipl. iur.
