Zakon o općem upravnom postupku (u nastavku: ZUP) donijet je u današnjem obliku još 1956. kao savezni zakon i njime je uređen postupak odlučivanja tijela javne vlasti o pravima i obvezama fizičkih osoba i drugih stranaka u upravnim stvarima. ZUP je preuzet kao savezni zakon (s manjim izmjenama i dopunama) u Republici Hrvatskoj 1991. godine.
Njegovu značajniju reformu zahtijevala je ne samo njegova zastarjelost, već i novi europski standardi javne uprave, dobra praksa europskih zemalja, široko prihvaćeni napori prema upravnom pojednostavljenju, unaprjeđenje i učvršćenje novih standarda zakonodavne tehnike u Europskoj uniji, kao i snažan razvitak informacijsko-komunikacijske tehnologije.
Sistematika novog Zakona bliska je sistematizaciji važećeg ZUP-a, s ugrađenim promjenama koje su bile nužne radi uvođenja novih pravnih instituta. Novi ZUP ima jedanaest dijelova u kojima se sustavno uređuju važna područja upravnog postupka. Iako njegov tekst ima stotinjak članaka manje od sadašnjeg ZUP-a, broj instituta općeg upravnog postupka nije se smanjio, već su novim ZUP-om brojna pitanja uređena sistematičnije, a uvedeni su i neki novi pravni instituti (npr. upravni ugovor i jamstvo izdavanja upravnog akta).
Prvi dio Zakona odnosi se na opće odredbe, načela i osnovna određenja (definicije) pravnih pojmova koji se u Zakonu koriste. Područje primjene novog ZUP-a od klasičnih upravnih stvari širi se na opsežan krug drugih postupanja javne uprave (tijela državne uprave i druga državna tijela, tijela jedinica lokalne odnosno područne (regionalne) samouprave u samoupravnom djelokrugu, odnosno u prenijetim im poslovima državne uprave te pravne osobe koje na temelju zakona imaju javne ovlasti).
Novi ZUP u određenju upravne stvari izrijekom određuje da se primjenjuje i na sklapanje upravnih ugovora te u svim drugim postupanjima javnopravnih tijela koji imaju neposredan učinak na prava, obveze ili pravne interese stranaka.
Značajna novost u Zakonu je uvođenje pravnog temelja za realizaciju načela „sve na jednom mjestu", na kojem bi građanima trebalo biti omogućeno da putem komunikacije sa samo jednim tijelom javne vlasti dođu do upravnog akta tj. rješenja čije donošenje zahtijeva djelovanje nekoliko javnopravnih tijela.
Jasnijim određenjem (definicijom) upravne stvari, učinjen je iskorak prema vezivanju djelovanja javne uprave uz pravnu normu. Prihvaćanjem sadržajne, a ne formalne definicije upravnog akta, omogućeno je da se pod novi institut podvedu sve one odluke javnopravnih tijela u kojima se rješava o stanovitim pravima, obvezama i pravnim interesima stranaka u pojedinačnim slučajevima.
Važna novost je i sklapanje upravnog ugovora koji otvara mogućnost da se u zakonima iz određenih upravnih područja, u prikladnim situacijama, omogući dopuna odnosno razrada upravnog akta odnosno rješenja upravnim ugovorom, sklopljenim između javnopravnog tijela i stranke, pod posebnim uvjetima i na način utvrđen posebnim zakonom. Da bi upravni ugovor kao pravni institut zaživio u upravnoj praksi treba, osim općih odredaba koje uređuje novi ZUP, posebnim zakonom predvidjeti mogućnost sklapanja takvih ugovora u situacijama u kojima je takva koordinacija između građana i uprave primjerenija od donošenja potpune, isključivo jednostrane odluke nekog javnopravnog tijela.
Novi ZUP na odgovarajući način uvažava i sve popularnije oblike javno-privatnog partnerstva kao i situacije u kojima subjekti izvan sustava javne uprave obavljaju djelatnosti javnih službi.
U dijelu o pravnim lijekovima došlo je do značajnih izmjena, a temeljne karakteristike novog uređenja su reduciranje broja redovnih i izvanrednih pravnih lijekova, ali i širenje kruga upravnih djelatnosti koje su pokrivene pravnim lijekovima. Broj pravnih lijekova sveden je na najmanju moguću mjeru, a među njima se ističu žalba, prigovor i obnova postupka. Međutim, iako je broj pravnih lijekova znatno reduciran, novi pristup uređenju materije upravnog postupka pokriva sve bitne situacije koje su bile pokrivene prijašnjim sustavom redovnih i izvanrednih pravnih lijekova. Razlika je u tome što su neke od prijašnjih situacija protupravnosti upravnog akta, koje su se rješavale putem pravnih lijekova, sada uređene u drugim dijelovima novog zakona na novi način, npr. poništavanje i ukidanje rješenja, oglašivanje rješenja ništavim itd.
S druge strane, radi zaštite prava građana u odnosu prema javnoj upravi, novi ZUP predviđa da određeni pravni lijekovi štite građane i u svim ostalim slučajevima upravnog postupanja. Za realizaciju te svrhe uveden je potpuno novi pravni instrument – prigovor, putem kojeg građani imaju mogućnost pravne zaštite u slučajevima koji ne rezultiraju donošenjem klasičnog upravnog akta, ali su ipak važni za realizaciju njihovih građanskih prava.
Zbog razvitka sredstava informacijsko-komunikacijske tehnologije novi ZUP na suvremeniji način uređuje dostavu, posebne oblike dostave, situacije u kojima je obvezna osobna dostava i druga slična pitanja. Najveća novina je mogućnost elektroničke dostave radi ubrzanja postupka.
U pogledu troškova novo je pravilo prema kojem redovne troškove postupka snosi javnopravno tijelo. Navedena odredba ne odnosi se na potrebu plaćanja upravnih pristojbi, kada je to plaćanje propisano posebnim zakonom niti na upravne postupke pokrenute po službenoj dužnosti, ako su okončane nepovoljno po stranku ili u upravnim stvarima u kojima sudjeluju dvije ili više stranaka s protivnim interesima.
Kako bi se omogućila učinkovita provedba novih instituta ZUP-a, predviđen je relativno dugi rok u kojem će stupiti na snagu - 1. siječanj 2010. godine.
Ljiljana Drakulić, dipl.iur
