Presude Suda EU-a protiv Mađarske i Poljske

Sud je utvrdio da mađarski zakon koji propisuje da je zahtjev za azil neprihvatljiv ako tražitelj azila dolazi iz treće zemlje koja se smatra sigurnom, nije u skladu s europskim pravom. Sud je također ocijenio da je protivan europskom pravu i mađarski zakon kojim se kriminaliziraju aktivnosti pomaganja osobama da podnesu zahtjeve za azil. Taj je zakon dio paketa, koji je u Mađarskoj kolokvijalno nazvan “Stop Soros”, prema kojem se osobe ili organizacije koje pomažu potencijalnim tražiteljima azila da podnesu zahtjev, mogu kazneno goniti. Mađarska vlada godinama optužuje Georgea Sorosa da pomaže migrantima kod ulazaka u EU. “Sud je presudio da je Mađarska povrijedila obveze koje ima na temelju Direktive o Postupcima time što je omogućila da se zahtjev za međunarodnu zaštitu odbaci kao nedopušten jer je njegov podnositelj stigao na njezino državno područje preko države u kojoj nije izložen progonu ni opasnosti od nastanka teške štete odnosno u kojoj mu je osigurana dostatna razina zaštite. Naime, u Direktivi o postupcima taksativno se nabrajaju situacije u kojima države članice mogu smatrati da je zahtjev za međunarodnu zaštitu nedopušten. Međutim, razlog za nedopuštenost predviđen mađarskim propisom ne odgovara nijednoj od tih situacija”, kaže se u priopćenju Suda. Sud je također presudio da je “Mađarska povrijedila obveze koje ima na temelju Direktive o Postupcima i Direktive o prihvatu time što je u svojem nacionalnom pravu kriminalizirala ponašanje svake osobe koja u okviru aktivnosti organiziranja pruži pomoć pri izražavanju namjere za podnošenje zahtjeva za azil odnosno pri podnošenju takvog zahtjeva na njezinu državnom području, kada je moguće dokazati, izvan svake razumne sumnje, da je ta osoba bila svjesna činjenice da se taj zahtjev na temelju tog prava neće moći prihvatiti”.

U pogledu Poljske, Sud je utvrdio da se protivi pravu unije sustav koji je na snazi u toj zemlji, kojim se omogućava ministru pravosuđa da suce uputi na rad u kaznene sudove višeg stupnja a da taj ministar, koji je istodobno glavni državni odvjetnik, može to upućivanje u svakom trenutku okončati bez obrazloženja. “Poštovanje zahtjeva neovisnosti osobito nalaže da pravila o upućivanju sudaca pružaju potrebna jamstva kako bi se izbjegla svaka opasnost od upotrebe tog upućivanja kao sredstva političke kontrole nad sadržajem sudskih odluka. U tom pogledu Sud ističe da, iako činjenica da ministar pravosuđa može uputiti suce samo uz njihov pristanak predstavlja važno postupovno jamstvo, ipak postoji niz elemenata koji, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, omogućavaju ministru pravosuđa da utječe na te suce i koji mogu izazvati sumnje u njihovu neovisnost”, kaže se u priopćenju Suda. Sud dodaje da taj sustav “može dovesti do zaključka da ministar pravosuđa ima, na temelju nepoznatih kriterija, ovlast da uputi suce na sudove višeg stupnja i da okonča njihovo upućivanje a da pritom ne mora obrazložiti tu odluku, s učinkom da, tijekom razdoblja unutar kojeg su ti suci upućeni, ne uživaju jamstva ni neovisnost koje bi inače morao uživati svaki sudac u državi vladavine prava. Takva se ovlast ne može smatrati spojivom s obvezom poštovanja zahtjeva neovisnosti”.