Obraćanje sudovima ne smije sadržavati uvredljive riječi ili način izražavanja, što je vidljivo iz niza zakonskih normi koje za uvredljiv sadržaj predviđaju i novčane sankcije. Autorica u članku ističe relevantnu sudsku praksu vezanu uz uvredljivost odvjetničkog podneska.
Ustav Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.) člankom 38. jamči slobodu mišljenja i izražavanja misli koja između ostalog obuhvaća i slobodu govora. Da obraćanje sudovima ne smije sadržavati uvredljive riječi ili način izražavanja vidljivo je i iz niza zakonskih normi koje za uvredljiv sadržaj predviđaju i novčane sankcije. Iako iz članka 4. stavka 3. Zakona o sudovima ("Narodne novine" br. 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20.) proizlazi da svatko ima pravo podnijeti pisano ili usmeno predstavku predsjedniku suda na rad suda ili suca zbog odugovlačenja postupka u kojem je stranka ili ima pravni interes, odnosno zbog nedoličnog ili neprimjerenog ponašanja suca i drugog zaposlenika u službenim odnosima sa strankom koje je suprotno etičkom kodeksu i dobiti odgovor na njih, takav podnesak mora zadovoljiti zahtjeve notorne pristojnosti.
Zakon o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77., 36/77., 36/80., 6/80., 69/82., 43/82., 58/84., 74/87., 57/89., 20/90., 27/90., 35/91., "Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19.) člankom 110. propisuje da će sud prvog stupnja kaznit će novčanom kaznom od 500,00 do 5.000,00 kuna fizičku osobu, odnosno od 2.000,00 do 20.000,00 kuna pravnu osobu koja u podnesku vrijeđa sud, stranku ili drugoga sudionika u postupku, a novčana kazna može se izreći i zastupniku stranke i umješača ako je on odgovoran za vrijeđanje suda.
Člankom 54. stavkom 2. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" br. 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17., 110/21.) propisano je da ako osoba koja sudjeluje u postupku u podnesku ili na ročištu, između ostalog, vrijeđa sud ili druge sudionike u postupku, sud će je opomenuti ili kazniti novčanom kaznom, a može je i udaljiti i kazniti novčanom kaznom prema pravilima kojima su uređene zaštita suda, stranaka i drugih sudionika od uvredljivih podnesaka i održavanje reda na glavnoj raspravi u parničnom postupku.
Sličan propis nalazimo u članku 118. stavku 1. Prekršajnog zakona ("Narodne novine" br. 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18.) gdje je navedeno da sud može rješenjem kazniti novčanom kaznom do 5.000,00 kuna svakoga tko u podnesku vrijeđa sud ili osobu koja sudjeluje u postupku.
Konačno, temeljem članka 80. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 126/19.) sud će kazniti novčanom kaznom do 50.000,00 kuna, branitelja, opunomoćenika, zakonskog zastupnika, oštećenika, privatnog tužitelja, oštećenika kao tužitelja, istražitelja, svjedoka, vještaka ili drugu osobu koja sudjeluje u postupku koji u podnesku, elektroničkoj ispravi ili u usmenoj riječi odnosno na drugi način vrijeđa sud ili sudionika u postupku. Ukoliko je uvredu počinio odvjetnik, odnosno odvjetničkog vježbenik, o kažnjavanju će se izvijestiti Hrvatska odvjetnička komora.
Ustavni sud je u prosincu 2021. većinom glasova donio odluku u predmetu broj: U-III-6219/2020 (odluka od 21. prosinca 2021.). Dva ustavna sudca izdvojila su svoja mišljenja, ne slažući se s izrekom i obrazloženjem navedene odluke. U tom je predmetu podnositeljica ustavne tužbe kao odvjetnica koja je zastupala stranku u parnici pred Trgovačkim sudom (u daljnjem tekstu: podnositeljica) u žabi na prvostupanjsku presudu izrazila stav o odluci suda kao "zastrašujućoj" i "tendencioznoj", a zaključke suda kao "naklapanja" i "znanstvenu fantastiku" te je odluku suda dovela u vezu s razlogom iseljenja stanovništva iz Republike Hrvatske. U toj žalbi je pretjerano isticala pojedine dijelove velikim i pojačanim tiskanim slovima uz nepotrebno navođenje interpunkcijskih znakova (više desetaka uzastopnih uskličnika).
Ustavnom tužbom osporila je rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i rješenje Trgovačkog suda u Rijeci1 kojim je podnositeljica kao punomoćnica tužitelja, kažnjena novčanom kaznom od 5.000,00 kuna zbog vrijeđanja suda u podnesku (žalbi) pozivom na članak 318. stavak 1. ZPP-a u vezi s člancima 10. i 110. ZPP-a.
Sporni podnesak/žalbu podnositeljice Ustavni sud ocjenjivao kroz načelna stajališta slobode izražavanja navodeći kako pravo na slobodu izražavanja nije apsolutno pravo jer ni članak 10. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02. i 1/06.; u daljnjem tekstu: Konvencija ni članak 38. Ustava ne jamče neograničenu slobodu izražavanja. Pritom, sloboda izražavanja može biti ograničena ako je to nužno u demokratskom društvu.
Stoga je prilikom ocjene prigovora iz ustavne tužbe proveden test nužnosti u demokratskom društvu, koji zahtijeva da sud pred kojim se nađe "zahtjev" za ograničenje nečije slobode izražavanja utvrdi je li ograničenje slobode izražavanja prijeko društveno potrebno i je li razmjerno legitimnom cilju, te da za ograničenje slobode izražavanja navede relevantne i dostatne razloge.
Kod ocjenjivanja razmjernosti miješanja Ustavni sud razlikuje izjave o činjenicama od vrijednosnih sudova. Postojanje činjenica može dokazati, no s druge strane, istinitost vrijednosnih sudova nije dokaziva, pa se niti od tuženika ne može zahtijevati da dokaže istinitost izraženog vrijednosnog suda. ustavni sud ovdje je istaknuo da "Kako bi se moglo razlikovati radi li se o izjavi o činjenicama ili o vrijednosnom sudu nužno je uzeti u obzir okolnosti svakog slučaja i "opći ton" (general tone) izjave o kojoj se radi, imajući u vidu da će tvrdnje o temama od javnog interesa u pravilu biti vrijednosni sudovi, a ne izjave o činjenicama (usporedi s predmetom ESLJP-a Morice protiv Francuske [Vv] (br. 29369/10, § 126., presuda od 23. travnja 2015.)."
Ustavni sud uzeo je u obzir poseban status koji odvjetnici imaju kao neovisni pravni stručnjaci, a koji im daje im središnju poziciju u provođenju pravde kao posrednicima između javnosti i sudova te iako i odvjetnici imaju pravo javno komentirati provođenje pravde, njihove kritike ne smiju prekoračiti određene granice. Štoviše, sloboda izražavanja odvjetnika u sudnici nije neograničena i određeni interesi, poput autoriteta sudstva, dovoljno su važni da opravdaju ograničenja ovog prava.
Ustavni sud je u konkretnom slučaju utvrdio da nije sporno da je sankcioniranje podnositeljice zbog izjava u podnescima predstavljalo miješanje u njezinu slobodu izražavanja smatrajući da takvo miješanje predstavlja povredu slobode izražavanja ako ne ispunjava uvjete iz stavka 2. članka 10. Konvencije. Stoga je trebalo utvrditi je li miješanje bilo utemeljeno na zakonu, je li težilo jednom ili više legitimnih ciljeva navedenih u stavku 2. članku 10. Konvencije i je li bilo "nužno u demokratskom društvu" za postizanje tih ciljeva.
Nadalje, u drugom koraku testa, Ustavni sud je utvrdio da je miješanje u njezinu slobodu izražavanja bilo utemeljeno na zakonu, odnosno na mjerodavnim odredbama ZPP-a, koje je miješanje težilo ostvariti legitimni cilj, to jest zaštitu autoriteta i dostojanstva suda, u smislu članka 10. stavka 2. Konvencije.
Posljednji korak testa bilo je utvrditi je li miješanje u slobodu mišljenja i izražavanja misli bilo "nužno u demokratskom društvu".
U konkretnom slučaju podnositeljici je osporenim rješenjima izrečena novčana kazna od 5.000,00 kuna zbog vrijeđanja suda u žalbi protiv prvostupanjske presude i rješenja sadržanom u načinu izražavanja podnositeljice. Za izrečenu novčanu kaznu sudovi u osporenim rješenjima nisu dali dostatne i uvjerljive razloge za izricanje tako visoke novčane kazne podnositeljici, niti su objasnili zašto se ista svrha nije mogla postići opomenom ili barem nižom novčanom kaznom. Stoga je, po ocjeni Ustavnog suda, miješanje u slobodu izražavanja podnositeljice bilo nerazmjerno legitimnom cilju koji se htio postići, odnosno zadržavanju sudskog autoriteta i poštovanja suda (suca). Osim toga, po ocjeni Ustavnog suda, izricanjem ovakve novčane kazne podnositeljici, došlo je i do obeshrabrujućeg učinka (tzv. chilling effect) na odvjetnicu da ubuduće iznosi adekvatne primjedbe i koristi dopuštena procesna sredstva za zaštitu prava svojih stranaka.
Konačno, Ustavni sud je utvrdio da miješanje u podnositeljičinu slobodu izražavanja nije bilo "nužno u demokratskom društvu" zbog čega je osporenim rješenjima došlo do povrede njezinog prava na slobodu izražavanja iz članka 38. Ustava odnosno članka 10. Konvencije.
U izloženoj odluci Ustavni sud se pozvao između ostalog i na praksu Europskog suda za ljudska prava u poznatom hrvatskom predmetu Radobuljac protiv Hrvatske (br. 51000/11, §§ 33., 51. i 52., 54., 56., 58., 59. i 61., presuda od 28. lipnja 2016.) u kojem su mjerodavna i primjenjiva sljedeća načelna pravna stajališta:
"2. Ocjena Suda
33. Sud najprije primjećuje kako je u predmetu Vrtar već odbio sličan Vladin prigovor (vidi, mutatis mutandis, predmet Vrtar protiv Hrvatske, br. 39380/13, odlomci 71.-76. i 85., 7. siječnja 2016.). Nadalje primjećuje da na temelju članka 62. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske svatko tko smatra da je njegovo pravo koje je zajamčeno Ustavom povrijeđeno odlukom koju je donijela država ili javno tijelo u određivanju nekog od njegovih prava i obveza može podnijeti ustavnu tužbu protiv takve odluke (vidi prethodni odlomak 17.). Budući da je pravo na slobodu izražavanja, poput prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Vrtar, zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske (vidi prethodni odlomak 16.), a odluke o izricanju novčane kazne za vrijeđanje suda predstavljaju miješanje u to pravo (vidi odlomke 40. i 52. u nastavku), Sud ne vidi nikakav razlog da donese drukčiji zaključak u ovome predmetu u pogledu podnositeljevog navodnog nepoštivanja pravila o šest mjeseci. Slijedi da se Vladin prigovor u tom smislu mora odbiti.
(...)
51. Sud ponavlja da je članak 10. primjenjiv ne samo na 'informacije' ili 'ideje' koje su blagonaklono prihvaćene ili se ne smatraju uvredljivima ili ne izazivaju nikakvu reakciju, nego i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju (vidi, na primjer, predmet Kubli protiv Švicarske (odl.), br. 50364/99, 21. veljače 2002.). Nadalje, sloboda izražavanja također se primjenjuje na odvjetnike i ne štiti samo bit izraženih ideja i informacija, nego i oblik u kojemu su prenesene (vidi, na primjer, predmete Morice protiv Francuske [VV], br. 29369/10, odlomak 134., 23. travnja 2015.; Kyprianou protiv Cipra [VV], br. 73797/01, odlomak 174., ECHR 2005-XIII; Mariapori protiv Finske, br. 37751/07, odlomak 62., 6. srpnja 2010.; i Amihalachioaie protiv Moldove, br. 60115/00, odlomak 28., ECHR 2004-III).
52. Sud stoga smatra da je izricanje novčane kazne podnositelju zahtjeva zbog vrijeđanja suda u ovome predmetu predstavljalo miješanje u njegovu slobodu izražavanja zajamčenu člankom 10. stavkom 1. Konvencije. Vlada to nije osporila (vidi prethodni odlomak 40.).
(...)
54. Izraz 'autoritet sudbene vlasti' osobito sadrži i pojam da sudovi jesu te da ih šira javnost prihvaća kao primjerene forume za utvrđivanje zakonskih prava i obveza i rješavanje sporova koji se na njih odnose, i nadalje, da šira javnost poštuje i ima povjerenje u sposobnost sudova da ispune tu funkciju (vidi naprijed citirani predmet Morice, odlomak 129.; i predmet Sunday Times protiv Ujedinjene Kraljevine (br. 1), 26. travnja 1979., odlomak 55., Serija A br. 30). Sudovi, koji su jamci pravde i imaju temeljnu ulogu u državi vladavine prava, trebaju uživati povjerenje javnosti kako bi bili uspješni u obavljanju svojih dužnosti. Stoga ih treba štititi od teških štetnih napada koji su u osnovi neutemeljeni, osobito s obzirom na činjenicu da suci koji su kritizirani podliježu dužnosti diskrecije koja ih sprječava da odgovore (vidi naprijed citirani predmet Morice, odlomak 128.).
(...)
56. Test 'nužnosti u demokratskom društvu' traži da Sud utvrdi je li miješanje kojemu se prigovara odgovaralo 'snažno prisutnoj društvenoj potrebi'. Države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene kad ocjenjuju postoji li takva potreba, ali ta sloboda procjene ide ruku pod ruku s europskim nadzorom, obuhvaćajući i zakonodavstvo i odluke koje ga primjenjuju, čak i one koje je donio neovisni sud. Sud je stoga ovlašten donijeti konačnu odluku o tome može li se 'ograničenje' pomiriti sa slobodom izražavanja, kako je ona zaštićena člankom 10. (vidi, na primjer, naprijed citirani predmet Kyprianou, odlomak 170., i predmet Skałka protiv Poljske, br. 43425/98, odlomak 33., 27. svibnja 2003.).
(...)
58. Sud nadalje ponavlja da članak 10. ne jamči potpuno neograničenu slobodu izražavanja, te da izvršavanje te slobode nosi sa sobom 'dužnosti i odgovornosti' (vidi, na primjer, predmet Europapress Holding d.o.o. protiv Hrvatske, br. 25333/06, odlomak 58., 22. listopada 2009.). Kao što je navedeno u članku 10. stavku 2. ova je sloboda podložna iznimkama, koje međutim moraju biti strogo tumačene, a potreba za bilo kakvim ograničenjima mora biti uvjerljivo utvrđena (vidi, na primjer, naprijed citirane predmete Kubli i Skałka, odlomak 32.). Osobito, sloboda izražavanja stranaka u sudnici nije neograničena i određeni interesi, kao što je autoritet sudbene vlasti, dovoljno su važni da opravdavaju ograničenja ove slobode (vidi predmet Mariapori, loc. cit.).
59. Sudovi, kao i sve ostale javne institucije, nisu imuni na kritiku i kontrolu (vidi naprijed citirani predmet Skałka, odlomak 34.). Stoga - osim u slučaju teških štetnih napada koji su u osnovi neutemeljeni - imajući na umu da su suci dio temeljne institucije države, kao takvi mogu biti predmet osobne kritike unutar dopuštenih granica, a ne samo na teoretski i općenit način. Kada djeluju u službenom svojstvu, mogu time biti podvrgnuti širim granicama prihvatljive kritike od običnih građana (vidi naprijed citirani predmet Morice, odlomak 131.).
(...)
61. (...) Osobito treba jasno razlikovati kritiku i uvredu. Ako je jedina namjera bilo kojeg oblika izražavanja uvrijediti sud, ili članove tog suda, odgovarajuća sankcija neće, u načelu, predstavljati povredu članka 10. Konvencije (vidi predmet Skalka, loc. cit.)."
Uz prikazanu recentnu odluku Ustavnog suda, nastavno se prikazuje predmet koji predstavlja promjenu dotadašnje prakse koju je Ustavni sud zauzimao kod ustavnih tužbi podnesenih u povodu rješenja sudova kojima su strankama, umješačima i sudionicima u postupku izrečene novčane kazne zbog zlouporabe prava koja im u sudskom postupku pripadaju ili zbog vrijeđanja suda.
U odluci broj: U-III-63/2017 od 26. veljače 2019. ("Narodne novine" broj: 36/2019) usvojena je ustavna tužba podnositelja koji su kažnjeni pravomoćnim rješenjem Trgovačkog suda, zbog vrijeđanja suda, novčanim kaznama u visini od 5.000,00 kn.
U konkretnom slučaju, nezadovoljni radom stečajne sutkinje podnositelji su podnijeli Vrhovnom sudu Republike Hrvatske opširnu pritužbu zbog neprofesionalnog, nezakonitog, nepravilnog, neurednog i neučinkovitog rada suca u stečajnom postupku kao i iz razloga 'podešavanja' dokumentacije za viši sud, kao i u ostalim postupcima proisteklim iz tog stečaja i u svezi s tim stečajem, zatražili nadzor nad radom sudaca i preispitivanjem odgovornosti sudaca u postupcima iz prethodne točke iz razloga nepravilnog i nezakonitog obnašanja dužnosti sudaca, kao i njihova neetična ponašanja prema strankama, a što je dovelo i dovesti će do štete za koju odgovara RH te su zahtijevali dostavu obavijesti nakon obavljenog nadzora u cilju sprječavanja nastanka štete, ispravka propusta i nezakonitosti, a koje nisu ni u kakvoj svezi sa slobodom izražavanja sudačkog pravnog stajališta u postupcima koje vode s obzirom na činjenicu samostalnosti i neovisnosti sudbene vlasti.
Ustavni sud je po prvi puta u navedenom predmetu utvrdio da mijenja svoje dosadašnje stajalište o karakteru navedenih odluka i utvrđuje da su one pojedinačni akti u smislu članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona, pozivajući se upravo na predmet Radobuljac protiv Hrvatske. Naime, u svojoj dotadašnjoj praksi, u rješenjima broj: U-III-3285/2002 od 28. ožujka 2003. ("Narodne novine" broj 86/03.), broj: U-III-231/2003 od 28. ožujka 2003. ("Narodne novine" broj 86/03.), broj: U-III-4772/2004 od 25. veljače 2005. ("Narodne novine" broj 33/05.) i drugima, Ustavni sud iznio je stajalište prema kojemu odluke sudova kojima su strankama, umješačima ili njihovim punomoćnicima izrečene novčane kazne zbog zlouporabe prava koja im u sudskom postupku pripadaju ili zbog vrijeđanja suda nisu pojedinačni akti u smislu članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 99/99., 29/02. i 49/02. - pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon).
Stoga je ocijenio da predstavka, odnosno pritužba podnositelja po prirodi stvari nije dio parničnog postupka i zato nije u dosegu članka 110. ZPP-a, smatrajući da raspravni sud nije ovlašten sankcionirati stranku zbog izraza i navoda uporabljenih u predstavci (pritužbi) upućenoj višem sudu zbog čega je utvrdio da miješanje u slobodu izražavanja podnositelja, zajamčenu člankom 38. Ustava, nije utemeljeno na zakonu.
Ustavnosudska praksa zabilježila je i odluku kojom je ustavna tužba u istom pravnom problemu odbijena2 jer je odvjetnica kao punomoćnica tužitelja u žalbi navela riječi "kojem sucu se očito ne radi svoj posao", da "sud slabo čita" i "ne vidi oznaku u tužbi", što se odnosilo na raspravnog suca kao predstavnika suda. U ovom je slučaju Ustavni sud provodeći test nužnosti u demokratskom društvu ocijenio da su sudovi u osporenim rješenjima dali dostatne i uvjerljive razloge za izricanje novčanih kazni podnositeljici, kao i da su pravilno odmjerili izrečene novčane kazne, osobito uzevši u obzir da je podnositeljica nastavila s vrijeđanjem uredujućeg suca i nakon prvog rješenja o kažnjavanju. Uzevši u obzir sve navedeno, nije se moglo reći da je miješanje u slobodu izražavanja podnositeljice bilo neproporcionalno legitimnom cilju koji se htio postići, odnosno zadržavanju sudskog autoriteta i poštivanja suda (suca). Osim toga, po ocjeni Ustavnog suda, izricanjem konkretnih novčanih kazni podnositeljici, nije došlo do obeshrabrujućeg učinka (tzv. chilling effect) da ubuduće iznosi adekvatne primjedbe i koristi dopuštena procesna sredstva za zaštitu prava svojih stranaka. Stoga je miješanje u podnositeljičinu slobodu izražavanja bilo "nužno u demokratskom društvu".
Ivana Đuras, viša savjetnica na Ustavnom sudu RH
____________________________________________________
^ 1osporeno je rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7311/2018-5 od 24. rujna 2020. kojim je odbijena njezina žalba i potvrđeno rješenje Trgovačkog suda u Rijeci broj: P-577/2017-21 od 2. studenoga 2018.
^ 2 U-III-1181/2020 od 2. lipnja 2021.
