Uvodno
Trpljenje i poniženje koji su povezani s nekim oblikom kažnjavanja mora nadilaziti stupanj trpljenja ili poniženja koji je u takvim slučajevima neizbježan kako bi moglo doći u domašaj članak 23. stavka 1. i 25. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske. Međutim, država je dužna osigurati provedbu ovih mjera u uvjetima u kojima se poštuje ljudsko dostojanstvo i u kojima način i metoda izvršenja mjere ne izlažu osobu nad kojom se primjenjuju takvoj nelagodi ili trpljenju čiji bi intenzitet prelazio neizbježnu razinu, inherentnu lišenju slobode i boravku u zatvoru. Postupanje protivno dobrobiti zatvorenika nedopušteno je i dostatno je da ono doseže minimalni stupanj težine. Ocjena o tom stupnju ovisi o svim okolnostima slučaja, kao što su, primjerice, trajanje takvog postupanja ili okolnost da je cilj takvog postupanja bio (odnosno nije bio) poniziti i omalovažiti žrtvu (pored kriterija dobi, spola, zdravstvenog stanja, utjecaja na psihofizičko zdravlje zatvorenika i drugih okolnosti svakog pojedinog slučaja); stajalište Ustavnog suda iz odluke broj: U-IIIBi-890/2012 od 4. svibnja 2016. objavljene u 'Narodnim novinama' broj 54/16.
U predmetu Muršić protiv Hrvatske [Vv] (br. 7334/13, presuda od 20. listopada 2016.) Europski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) utvrdio je načelna stajališta u svezi s uvjetima u zatvoru: "U svjetlu prethodno navedenih razmatranja, Sud potvrđuje standard od 3 m2 podne površine po zatvoreniku u smještaju u kojem boravi više zatvorenika koji prevladava u njegovoj sudskoj praksi kao relevantni minimalni standard na temelju članka 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ako raspoloživi osobni prostor po zatvoreniku padne ispod 3 m2 površine u smještaju u zatvorima u kojem boravi više zatvorenika, nedostatak osobnog prostora smatra se toliko ozbiljnim da dolazi do čvrste pretpostavke povrede članka 3. Konvencije. Teret dokaza leži na tuženoj Vladi koja bi, međutim, mogla oboriti tu pretpostavku dokazivanjem da su postojali čimbenici koji mogu prikladno nadomjestiti oskudnu dodjelu osobnog prostora. Čvrsta pretpostavka povrede članka 3. obično će se moći oboriti samo ako su sljedeći čimbenici kumulativno ispunjeni:
(1) smanjenja potrebnog minimalnog osobnog prostora od 3 m2 su kratka, povremena i minimalna,
(2) takva smanjenja su popraćena dovoljnom slobodom kretanja izvan sobe i prikladnim aktivnostima izvan sobe,
(3) podnositelj zahtjeva smješten je u ustanovu koja se, općenito gledano, smatra primjerenom ustanovom za pritvor i ne postoje drugi otegotni aspekti uvjeta njegova boravka u zatvoru."
Dakle, ESLJP je u predmetu Muršić protiv Hrvatske utvrdio relevantne standarde za odlučivanje hoće li ili ne doći do povrede članka 3. Konvencije zbog nedostatka osobnog prostora. Konkretno, kod procjene nastanka povrede članak 3. Konvencije zbog uvjeta u zatvorima, moraju se uzeti u obzir sljedeća tri elementa:
a) svaki zatvorenik pojedinačno mora imati svoje mjesto za spavanje u ćeliji;
b) svatko mora raspolagati s najmanje 3 m2 površine poda;
c) ukupna površina ćelije mora biti takva da omogućava zatvorenicima / pritvorenicima da se slobodno kreću između namještaja.
Međutim, nerijetko zatvorenici kasno podnose tužbe zbog naknade štete zbog neljudskih uvjeta koje su trpjeli u zatvorskim ustanovama, te nadležna državna odvjetništva ističu prigovor zastare. U ovom radu prikazat ćemo primjer jednog takvog postupka, kao i najnovija stajališta ESLJP-a u vezi zastare tužbenog zahtjeva za naknadu štete zbog loših/nehumanih uvjeta u zatvorima.
Predmet U-III-3824/2019
Činjenice predmeta
U tom predmetu u kome je ustavna tužba odbijena odlukom od 21. listopada 2020. podnositelj je od 16. veljače do 2. ožujka 2010. boravio u Zatvoru u Splitu, od 3. ožujka do 29. ožujka 2010. u Zatvoru u Zagrebu te od 30. ožujka 2010. do 7. prosinca 2013. u Kaznionici u Glini.
Podnositelj se 2. svibnja 2013. obratio državnom odvjetništvu sa zahtjevom za naknadu štete radi smještajnih uvjeta u naprijed navedenim zatvorskim ustanovama. Zahtjev nije prihvaćen.
Podnositelj je Općinskom građanskom sudu u Zagrebu protiv Republike Hrvatske 11. veljače 2014. podnio tužbu za naknadu štete radi neodgovarajućih uvjeta u sva tri zatvora u kojima je boravio.
Presudom od 30. ožujka 2018. Općinski građanski sud u Zagrebu odbio je tužbeni zahtjev podnositelja. U odnosu na razdoblje do 2. svibnja 2010. prvostupanjski sud je našao da je nastupila zastara, a u odnosu na ostalo razdoblje ocijenio je da su uvjeti u kojima je podnositelj boravio u Kaznionici u Glini bili odgovarajući. U odnosu na nastupanje zastare, dio obrazloženja prvostupanjske presude glasi:"... za ukazati je i kako se prigovor zastare u smislu odredbe čl. 230. st. 1. ZOO, djelomično nalazi osnovanim i to za razdoblje izdržavanja kazne do 02.05.2010. godine. Naime, tužitelj je u ovom predmetu zahtjev za mirno rješenje spora podnio 02.05.2013. godine, pa je stoga trogodišnji rok u kojem zastarijeva naknada štete nastupio 02.05.2010. godine, obzirom da i sam tužitelj tijekom postupka navodi kako mu je pravo osobnosti povrijeđeno već početkom boravka u Zatvoru u Splitu, čime se neosnovanim nalaze navodi tužitelja kojima tvrdi da zastara počinje teći prestankom navodne povrede prava osobnosti, odnosno, njegovim napuštanjem uvjeta u zatvoru radi kojih mu je navodno povrijeđeno pravo osobnosti kad je ista ta povreda, prema tvrdnji samog tužitelja, nastupila samim njegovim boravkom u toj ustanovi. Nije prihvatljivo niti tužiteljevo pozivanje na odredbu čl. 237. ZOO-a ni tvrdnja tužitelja da njegova pravna neukost i nedostupnost zakona i sudske prakse kao i nedostatak stručne pravne pomoći predstavljaju nesavladive prepreke da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obveze, radi čega zastara za to vrijeme ne teče. To stoga jer sve navedene činjenice ne predstavljaju nesavladive prepreke u smislu odredbe čl. 237. ZOO-a za zastoj zastare budući da te okolnosti nisu nesavladive (pravna neukost i nedostupnost zakona i prakse može se primijeniti na većinu stanovništva koji nisu pravnici i ne bave se pravom), već se radi o redovnim okolnostima koje se događaju osobama koje se zbog počinjenja kaznenih djela upućuju na izdržavanje zatvorske kazne i koje su lako savladive obraćanjem odvjetniku, jednako kao i osobe koje su na slobodi, a što je u konačnici tužitelj i učinio, jer da nije ovaj postupak ne bi niti bio pokrenut, a što dokazuje da je riječ o savladivoj, a ne nesavladivoj prepreci."
Prvostupanjsku presudu potvrdio je osporenom presudom Županijski sud u Zagrebu 3. srpnja 2019., prihvativši činjenična utvrđenja i obrazloženje prvostupanjskog suda.
Ocjena Ustavnog suda
Ustavni sud je pitanje zastare i naknade troškova parničnog postupka razmotrio u odnosu na eventualnu povredu prava na pristup sudu zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava.
Pravo na pošteno suđenje, zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava, skup je postupovnih jamstava kojima se osigurava pravičnost postupka. Ono ima tako važno mjesto u demokratskom društvu da ne može biti nikakvog opravdanja za restriktivno tumačenje tih jamstava (v. odluku Ustavnog suda broj: U-III-3538/2017 od 18. travnja 2019., www.usud.hr).
Članak 29. stavak 1. Ustava, između ostalog, osigurava svakome pravo da od suda zatraži i dobije djelotvornu sudsku zaštitu u vezi sa svojim pravima ili obvezama. Riječ je o "pravu na sud", kojemu je važan aspekt i pravo na pristup sudu.
Nesporno je da pravo na pristup sudu nije i ne može biti apsolutno. Ono je podvrgnuto ograničenjima (osobito kad je riječ o pretpostavkama koje se tiču dopuštenosti ulaganja pravnih sredstava) budući da po samoj svojoj naravi zahtijeva regulaciju države koja u tom pitanju ima izvjesnu slobodu procjene. Ta ograničenja, međutim, ne smiju umanjiti pristup sudu na takav način ili do takve mjere da time bude narušena sama bit "prava na sud" (v. odluku Ustavnog suda broj: U-III-215/2016 od 19. prosinca 2017., www.usud.hr.).
Nadalje, ograničenje neće biti spojivo s pravom na pošteno suđenje ako ne teži legitimnom cilju te ako ne postoji razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti (usporedi, na primjer, predmet Europskog suda za ljudska prava Stanev protiv Bugarske [Vv], br. 36760/06, § 230., presuda od 17. siječnja 2012.).
Ta su načelna stajališta primijenjena u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za koji je utvrđena zastara potraživanja te je utvrđeno:
U ovom je predmetu podnositelj zahtjeva podnio zahtjev protiv države tražeći naknadu štete zbog smještajnih uvjeta u zatvoru. Redovni sudovi odbili su tužbeni zahtjev za razdoblje do 2. svibnja 2010., primijenivši subjektivni rok zastare. Te se odluke mogu smatrati ograničenjem prava podnositelja zahtjeva na pristup sudu. Sud stoga mora ispitati je li to pravo bilo neopravdano ograničeno (usporedi s Vujnović protiv Hrvatske, br. 32349/16, § 91., presuda od 11. lipnja 2020.).
ESLJP je utvrdio da rokovi zastare imaju više važnih svrha, a to je osigurati pravnu sigurnost i konačnost, zaštititi moguće tuženike od zastarjelih potraživanja koja bi možda bilo teško osporiti i spriječiti nepravdu koja bi mogla nastati kad bi sudovi bili prisiljeni odlučivati o događajima koji su se zbili u dalekoj prošlosti na temelju dokaza koji bi možda postali nepouzdanima i nepotpunima zbog proteka vremena (vidi Stubbings i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 22083/93, 22095/93, § 51., presuda od 22. listopada 1996., Izvješća o presudama i odlukama 1996-IV; Nijemčević protiv Hrvatske, br. 51519/12, § 40., odluka od 11. rujna 2018.; i Vujnović, navedeno, § 92.).
Podnositeljev zahtjev za naknadu štete radi uvjeta u zatvoru u odnosu na razdoblje do 2. svibnja 2010. odbijen je radi nastupa zastare potraživanja s obzirom na to da se podnositelj obratio državnom odvjetništvu 2. svibnja 2013. Redovni sudovi utvrdili su da se primjenjuje subjektivni zastarni rok iz članka 230. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11. - članak 9. Zakona o rokovima ispunjenja novčanih obveza, 78/15.; u daljnjem tekstu: ZOO).
Ustavni sud je utvrdio da je podnositelj u Zatvoru u Splitu bio od 16. veljače do 2. ožujka 2010., a od 3. do 29. ožujka 2010. u Zatvoru u Zagrebu, a nakon toga u Kaznionici u Glini.
Ustavni sud nadalje je utvrdio da se boravak zatvorenika u svakoj zatvorskoj ustanovi ocjenjuje zasebno, s obzirom na specifične uvjete u toj ustanovi. Uvjeti u zatvoru izazivaju trpljenje dok osoba u toj zatvorskoj ustanovi boravi, te je za podnositelja ta šteta koja se sastoji u duševnim bolima zbog boravka u neodgovarajućim zatvorskim uvjetima nastala za boravka u određenoj zatvorskoj ustanovi.
Stoga su u pravu redovni sudovi kada drže da se ima primijeniti subjektivni zastarni rok iz članka 230. stavka 1. ZOO-a. Podnositelj nije ničim dokazao da je za njega nastupila neka naknadna šteta, nakon napuštanja zatvorskih ustanova, niti da iz objektivnih razloga nije bio u mogućnosti zahtjev za naknadu štete u odnosu na te dvije zatvorske ustanove podnijeti u okviru trogodišnjeg zakonskog roka. Također, subjektivni zastarni rok od tri godine daje dovoljno mogućnosti i vremena potencijalnim oštećenicima da se pripreme za podnošenje tužbenog zahtjeva u okviru tog roka koji se ni po čemu ne može smatrati prekratkim.
Kako je podnositelj u Zatvoru u Splitu boravio do 2. ožujka 2010., u Zatvoru u Zagrebu do 29. ožujka 2010., to je u odnosu na njegov boravak u ove dvije zatvorske ustanove njegov zahtjev za naknadu štete zastario 2. ožujka 2013. za Zatvor u Splitu, te 29. ožujka 2013. za Zatvor u Zagrebu. Kako se podnositelj državnom odvjetništvu obratio nakon proteka tih zastarnih rokova, 2. svibnja 2013., to je ispravno valjalo odbiti njegov tužbeni zahtjev u tom dijelu.
Imajući u vidu gore navedeno, Ustavni sud smatra da način na koji su redovni sudovi primijenili zastarne rokove za podnošenje zahtjeva za naknadu štete u predmetu podnositelja zahtjeva nije predstavljao nerazmjerno ograničenje njegova prava na pristup sudu, te nije došlo do povrede članka 29. stavka 1. Ustava.
Nova stajališta ESLJP-a
U novoj presudi ESLJP-a Huber protiv Hrvatske, (br. 39571/16, presuda od 7. srpnja 2022.), u sumarnom postupku je utvrđena povreda članka 3. Konvencije zbog neprimjerenih uvjeta u zatvoru.
U tom je predmetu ESLJP utvrdio da se "mora odbaciti Vladin argument da je u odnosu na određena razdoblja njegovog lišenja slobode tužba podnositelja zahtjeva za naknadu štete zastarjela jer ju je podnio izvan zakonskog roka od tri godine. Lišenje slobode bi se trebalo smatrati "kontinuiranom situacijom" sve dok se izvršava u istoj vrsti zatvorske ustanove u bitno sličnim uvjetima. Zahtijevati od osoba lišenih slobode da tužbeni zahtjev za naknadu štetu protiv države podnesu prije okončanja takvih situacija nameće im nerazuman procesni teret (vidi Nikitin i drugi protiv Estonije, br. 23226/16 i 6 drugih, presuda od 29. siječnja 2019., §§ 136. i 141.). Štoviše, čini se da je Vladin argument protivan stajalištu hrvatskih sudova (v. npr. presudu Županijskog suda u Splitu, br. Gž-1371/2018 od 21. kolovoza 2019.). U ovom su predmetu razdoblja lišenja slobode podnositelja u različitim zatvorskim ustanovama završila su u studenom 2010., siječnju 2011. i prosincu 2014. (...), dok je on 4. svibnja 2012., odnosno u roku od tri godine, poduzeo relevantni prethodni korak prije podnošenja tužbe (što je prekinulo tijek zastarnog roka)."
Dakle, lišenje slobode bi se trebalo smatrati "kontinuiranom situacijom" sve dok se izvršava u istoj vrsti zatvorske ustanove u bitno sličnim uvjetima. Takvo stajalište ESLJP-a dovodi u pitanje navedeno stajalište redovnih sudova da se za svaku zatvorsku ustanovu posebno računa rok zastare, ukoliko se zatvorenik preseli iz jednog zatvora u drugi, u kome boravi u bitno sličnim uvjetima.
Stoga sudovi trebaju preispitati način računanja roka zastare u svakom pojedinom slučaju, te utvrditi radi li se o kontinuiranim situacijama da se osoba trajno nalazi u lošim/nehumanim uvjetima u različitim zatvorskim ustanovama u duljem razdoblju, gdje se zastara računa od izlaska iz zadnje zatvorske ustanove u kojoj je osoba bila u lošim uvjetima.
dr. sc. Robert Peček
