Dodanim člankom 18.a propisuju se procesne pretpostavke za postupanje u slučaju podnošenja zahtjeva Sudu Europske unije za donošenje prethodne odluke (u daljnjem tekstu: Sud).
Prethodni postupak pred Sudom temeljni je mehanizam prava Europske unije propisan člankom 19. stavkom 3. točkom (b) Ugovora o Europskoj uniji i člankom 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, a kojemu je cilj osigurati ujednačeno tumačenje i primjenu tog prava u Uniji. Nacionalni sudovi se u okviru prethodnog postupka, mogu obratiti Sudu s pitanjem o tumačenju prava Unije ili valjanosti akata koje su usvojile institucije ako smatraju da je odluka Suda o tom pitanju potrebna da bi mogli donijeti presudu.
U slučaju podnošenja zahtjeva Sudu za odlučivanjem o prethodnom pitanju, nacionalni sud će temeljem rješenja prekinuti postupak. Žalba protiv rješenja neće biti dopuštena s ciljem sprečavanja odugovlačenja postupka i povećanja ekonomičnosti samog postupka.
Sukladno članku 23. Preporuke Suda za postupanje nacionalnih sudova, u slučaju pokretanja prethodnog postupka, naglašeno je da se podnošenjem zahtjeva za prethodnu odluku postupak pred nacionalnim sudom prekida do donošenja odluke Suda, a što također proizlazi i iz članka 23. Statuta Suda. No, iako je i važećim Zakonom o kaznenom postupku (u daljnjem tekstu: Zakon) propisano da će sud u toj situaciji prekinuti postupak, prema praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske postoji tumačenje da ako se prethodno pitanje ne odnosi na Kazneni zakon (kako je to propisano u članku 18. stavku 1. važećeg Zakona) nego na pitanje procesne naravi, tada u tom slučaju nema zakonske osnove za donošenje rješenja o prekidu postupka jer se ono može donijeti samo ako je riječ o pitanju materijalnog kaznenog prava.
Implementacija odredbi Direktive 2016/1919/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. listopada 2016. o pravnoj pomoći za osumnjičenike i okrivljenike u kaznenom postupku i za tražene osobe u postupku na temelju europskog uhidbenog naloga (dalje u tekstu: Direktiva 2016/1919/EU) u kazneno postupovno pravo Republike Hrvatske zahtijevala je zakonske izmjene u segmentu koje reguliraju institut branitelja na teret proračunskih sredstava te uvođenje novog instituta privremene pravne pomoći branitelja na teret proračunskih sredstava.
Shodno tome, okrivljeniku će se u slučaju obvezne obrane postaviti branitelj po službenoj dužnosti, ako nema izabranog branitelja niti mu je prethodno postavljen branitelj na teret proračunskih sredstava. Na taj način rješava se situacija kada je, primjerice, doneseno rješenje kojim se odobrava privremena pravna pomoć branitelja na teret proračunskih sredstava, a naknadno su se ispunili uvjeti za postavljanje branitelja po službenoj dužnosti sukladno članku 66. Zakona, u kojem slučaju se osigurava kontinuitet pravnog zastupanja po istom branitelju bez donošenja posebnog rješenja o imenovanju branitelja. Također, udovoljava se i zahtjevu iz članka 7. Direktive 2016/1919/EU (točka 25. Recitala) da se po odobrenju pravne pomoći osumnjičeniku odnosno okrivljeniku osigura djelotvorna i kvalitetna pravna pomoć tijekom cijelog kaznenog postupka.
Sukladno članku 3. Direktive 2016/1919/EU, pravna pomoć podrazumijeva financiranje pomoći branitelja od strane države članice kojim se omogućuje ostvarivanje prava na pristup branitelju.
Priznavanje prava na privremenu pravnu pomoć branitelja na teret proračunskih sredstava odobravat će se uhićeniku od trenutka uhićenja, a osumnjičeniku prilikom poduzimanja pojedinih radnji u kojima sudjeluje. Temeljna pretpostavka za ostvarivanje privremene pravne pomoći branitelja na teret proračunskih sredstava je izjava uhićenika i osumnjičenika da prema svom imovinskom stanju ne mogu podmiriti troškove obrane bez ugrožavanja vlastitog uzdržavanja i uzdržavanja svoje obitelji ili osoba koje su po zakonu dužni uzdržavati.
Naime, Zakon do sada nije sadržavao mehanizme kojima bi se uhićeniku omogućilo ostvarivanje prava na branitelja na teret proračunskih sredstava već od uhićenja, kao ni osumnjičeniku za radnje u najranijim fazama postupka, a što je preduvjet učinkovite obrane, što je posebno značajno u fazi postupanja policije, imajući u vidu pravnu prirodu ispitivanja osumnjičenika prema članku 208.a Zakona koje ima dokaznu snagu te može determinirati tijek i ishod kaznenog postupka.
Iz navedenog proizlazi da je dovoljna sama izjava uhićenika, odnosno osumnjičenika da nema dovoljno sredstava kojima može podmiriti troškove obrane i izražavanje želje za ostvarivanjem navedenog prava, a koje će predstavljati dovoljnu osnovu za odobravanje privremene pravne pomoći branitelja na teret proračunskih sredstava bez prethodne provjere imovinskog stanja i podnošenja dokaza o imovinskom stanju.
Dodatni kriterij postavit će se u slučaju priznavanja prava na privremenu pravnu pomoć osumnjičeniku jer će mu se to pravo priznavati u postupku koji se vodi za kaznena djela za koja je propisana kazna zatvora teža od pet godina, kada obrana nije obvezna.
U prilog tome da je dovoljna sama izjava da bi se priznalo pravo na privremenu pravnu pomoć branitelja na teret proračunskih sredstava proizlazi i iz sudske prakse Europskog suda za ljudska prava prema kojoj „nedostatak dovoljnih sredstava nije potrebno dokazivati preko svake razumne sumnje, nego je dovoljno uputiti na postojanje indicija da optuženi nema dovoljno sredstava, od kojih jednu indiciju čini samo njegova izjava da je tako.“
Naime, razlog ovakvom zakonskom rješenju temelji se na činjenici što je u najranijim fazama postupka potrebno hitno postupanje zbog kratkoće rokova, te bi inzistiranje na administraciji, u smislu provjere imovinskog stanja i dostave dokaza o imovinskom stanju, znatno utjecalo na odugovlačenje postupka te posljedično i na okrivljenikovo pravo na obranu.
O postavljanju branitelja odlučivati će sudac istrage, i to radi hitnosti postupanja u najranijim fazama postupka kada se zahtijeva brzo reagiranje nadležnih tijela, a sudac istrage je po prirodi svog posla, dostupan putem dežurstava. Stoga ga će ovlastiti na donošenje rješenja o postavljanju branitelja na teret proračunskih sredstava.
Žalba na rješenje kojim se postavlja branitelj nije dopuštena jer uhićenik odnosno osumnjičenik nema pravnog interesa podnositi žalbu budući da mu se navedeno pravo odobrava kada izjavi da nema dovoljno sredstava kojima bi podmirio troškove obrane i izrazi želju za ostvarivanjem tog prava.
S druge strane, pravo na privremenu pravnu pomoć branitelja na teret proračunskih sredstava prestati će u situaciji kada uhićenik i osumnjičenik ne podnesu zahtjev za imenovanje branitelja na teret proračunskih sredstava.
S ciljem osiguranja kontinuiteta u zastupanju po istoj osobi branitelja, sud će u slučaju potrebe ponovnog postavljanja branitelja, prethodno razriješenoga zbog prestanka postojanja razloga obvezne obrane ili zbog okrivljenikovog odricanja od prava na branitelja na teret proračunskih sredstava, u pravilu postaviti istog branitelja.
Uvest će se i promjene u postupak pred optužnim vijećem u odnosu na izdvajanje nezakonitih dokaza.
Naime, na sjednici optužnog vijeća stranke će već u svojim izlaganjima morati iznijeti sve prijedloge za izdvajanje nezakonitih dokaza, ako ih imaju, s upozorenjem da ih neće moći podnijeti u kasnijem tijeku postupanja optužnog vijeća. No, tu se neće ograničavati pravo stranaka da podnesu prijedlog i kasnije ako su za razloge izdvajanja nezakonitih dokaza saznale tek nakon stavljanja prijedloga za izdvajanje kada taj prijedlog mora biti obrazložen.
Stranke će moći prijedlog za izdvajanje nezakonitih dokaza staviti u roku od petnaest dana od primitka optužnice u situaciji kada se postupak pred optužnim vijećem vodi po optužnici koja se odnosi na kaznena djela za koja je propisana novčana kazna ili kazna zatvora do pet godina. Prijedlog će se smatrati pravovremenim ako ga vijeće zaprimi prije početka sjednice.
Svrha takvog zakonskog određenja je spriječiti odugovlačenje postupka i osigurati koncentriranost rasprave pred optužnim vijećem bez mogućnosti zlouporabe prava na podnošenje prijedloga za izdvajanje nezakonitih dokaza, podnošenjem istog nebrojeno puta bez pravne opravdanosti.
Isto tako, ubrzat će se i postupak u stadiju rasprave. U praksi se kao razlog znatnog odugovlačenja postupka pokazalo ponovno pozivanje i ispitivanje svjedoka koji su konfrontirani i ispitani na raspravi, ali pred drugim predsjednikom vijeća, a stranke nisu suglasne da se njihovi iskazi pročitaju, u kojem slučaju sud nema mogućnost donijeti drugačiju odluke od one da se ponovno pozovu svi svjedoci i vještaci. Takve situacije su posebice problematične u ponovljenim postupcima (ukidanje odluka) kada se izmijeni predsjednik vijeća. Tada stranke ne daju suglasnost za čitanje iskaza, brojni svjedoci se ponovno pozivaju i njihovo ispitivanje se svodi na ponavljanje već danog iskaza. Zbog toga se uvodi mogućnost čitanja odnosno reproduciranja zapisnika o ranijim iskazima svjedoka odnosno zapisnika ili drugih dopisa o nalazu ili mišljenju vještaka, ako je svjedok ili vještak ispitan na raspravi u prisutnosti stranaka. Naime, o procjeni suda će ovisiti je li potrebno ponovno pozivanje svjedoka ili vještaka (na primjer radi ispitivanja na neke nove okolnosti ili radi postavljanja novih pitanja) ili se radi isključivo o odugovlačenju postupka.
Propisuje se mogućnost izricanja samostalnih mjera opreza. Za razliku od mjera opreza određenim člankom 98. Zakona koje su alternativne mjere ograničene najduljim rokovima trajanja istražnog zatvora, samostalne mjere opreza propisane člankom 98.a moći će egzistirati i samostalno, neće biti vezane istražno zatvorskim rokovima, te će se moći odrediti i po proteku najduljih rokova trajanja istražnog zatvora iz članka 133. Zakona. Njihovo određivanje bit će zavisno od postojanja istražno zatvorskih razloga iz članka 123. Zakona, a moći će se primjenjivati do pravomoćnosti odnosno izvršnosti presude. Nepridržavanje izrečene samostalne mjere opreza bit će kazneno djelo. Protiv rješenja kojim je određena mjera bit će dopuštena žalba, ali njome se ne zadržava izvršenje rješenja.
Pripremno ročište se više neće provoditi u postupcima za kaznena djela za koja je propisana kazna zatvora do 15 godina, dok će se u postupcima za kaznena djela za koja je propisana kazna zatvora iznad 15 godina provoditi samo ako sud procjeni da postoji potreba za njegovim provođenjem.
Novim člankom 133.a otklanjaju se dvojbe uočene u praksi oko mogućnosti trajanja istražnog zatvora. Naime, kada je pri izricanju presude protiv okrivljenika određen obligatorni istražni zatvor pa najdulji rokovi trajanja istražnog zatvora isteknu, a presuda nije postala pravomoćna, okrivljenik će ostati u istražnom zatvoru do upućivanja na izdržavanje kazne, a najdulje do isteka trajanja izrečene kazne
Sukladno zadnjim izmjenama i dopunama Zakona o sudovima ("Narodne novine" br. 67/18.) propisuje se stvarna nadležnost Visokog kaznenog suda koji će odlučivati u drugom stupnju o žalbama protiv odluka županijskih sudova u kaznenim predmetima, odnosno koji će odlučivati u trećem stupnju, a što će biti u situacijama kada županijski sud preinači oslobađajuću prvostupanjsku presudu u osuđujuću.
No, u postupku o odlučivanju o reviziji iz članka 570. Zakona i dalje će biti nadležan Vrhovni sud Republike Hrvatske.
Treba napomenuti da je Ustavni sud rješenjem broj U-I-4658/2019 i U-I-4659/2019 pokrenuo postupak ocjene ustavnosti članka 19.e o nadležnosti i sastavu Visokog kaznenog suda i da se do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o suglasnosti s Ustavom privremeno obustavlja izvršenje svih pojedinačnih akata i radnji koje se poduzimaju na temelju osporene zakonske odredbe.
Bernard Iljazović
