Odgovornost države za djelovanje svojih agenata (u ustavnopravnom kontekstu) i zastara

Ustavni sud se nastavio baviti i razrađivati stajališta u vezi odgovornosti države za svoje agente (pripadnike državnih službi koje su naoružane) u odluci broj: U-III-2671/2019 od 12. studenoga 2020. i odluci broj: U-III-1312/2018 od 26. studenoga 2020., koje ćemo prikazati u ovom napisu.

Načelna stajališta

Pravo na život jedno je od temeljnih prava zajamčenih Ustavom i Konvencijom te se kršenje tog prava smatra jednom od najtežih povreda ljudskih prava (usp. s predmetima Europskog suda za ljudska prava, u daljnjem tekstu: ESLJP, Lopes de Sousa Fernandes protiv Portugala [Vv], br. 56080/13, § 164., presuda od 19. prosinca 2017. i Güzelyurtlu i drugi protiv Cipra i Turske [Vv], br. 36925/07, § 218., presuda od 29. siječnja 2019.).

Praksa Europskog suda za ljudska prava iskristalizirala je tri osnovne obveze države u pogledu zaštite prava na život. To je obveza da se pripadnici represivnog državnog aparata, kao što su vojska i policija, suzdrže od nezakonitog ubijanja - negativna obveza države (usp. s Çakici protiv Turske [Vv], br. 23657/94, § 86., presuda od 8. srpnja 1999.), obveza poduzimanja raznih preventivnih mjera usmjerenih na sprječavanje nezakonitih ubijanja - pozitivna obveza države (usp. s Osman protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 23452/94, §§ 115.-122., presuda od 28. listopada 1998. i Branko Tomašić i drugi protiv Hrvatske, br. 46598/06, §§ 50.-51., presuda od 15. siječnja 2009.) te obveza da se u slučaju smrti neke osobe pod sumnjivim okolnostima provede ozbiljna, detaljna i službena istraga, te kazneni postupak - procesna obveza države (usp. s Mustafa Tunç i Fecire Tunç protiv Turske [Vv], br. 24014/05, § 169., presuda od 14. travnja 2015. i Skendžić i Krznarić protiv Hrvatske, br. 16212/08, § 77., presuda od 20. siječnja 2011.).

Negativna obveza države zahtijeva da se pripadnici represivnog aparata suzdrže od nezakonitih ubijanja te je za svako takvo nezakonito ubijanje država izravno i neposredno odgovorna kada je do ubojstva došlo u vršenju represivne državne vlasti (usp. s Nachova i drugi protiv Bugarske [Vv], br. 43577/98 i 43579/98, § 93., presuda od 6. srpnja 2005.; Krastanov protiv Bugarske, br. 50222/99, § 53., presuda od 30 rujna 2004.; i Basenko protiv Ukrajine, br. 24213/08, § 78., presuda od 26. studenoga 2015.). K tome, država može biti odgovorna čak i kada nositelji represivne državne vlasti djeluju ultra vires ili suprotno uputama (usp. s Basenko protiv Ukrajine, navedeno). Ocjena o tome može li država biti odgovorna za nezakonite akte nositelja represivne državne vlasti poduzete izvan vršenja službe, ovisi o brojnim čimbenicima, jedan od kojih je i funkcionalan (usp. s Kotelnikov protiv Rusije, br. 45104/05, § 93., presuda od 12. srpnja 2016.). Potrebno je ocijeniti sve okolnosti, te razmotriti prirodu ponašanja o kojem je riječ (usp. sa Sašo Gorgiev protiv Bivše jugoslavenske Republike Makedonije, br. 49382/06, § 48., presuda od 19. travnja 2012., ECHR 2012).

Činjenice predmeta broj: U-III-2617/19

T. B. (tada profesionalni vojnik na službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske; u daljnjem tekstu: počinitelj) je 7. lipnja 1999. oko 19,20 sati u Borovi automatskom puškom usmrtio M. J., sina I-podnositeljice, supruga III-podnositeljice i oca II i IV podnositeljice (koji su pokrenuli parnični postupak protiv države radi naknade štete zbog smrti bliske osobe).

Počinitelja je nakon počinjenja kaznenog djela 7. lipnja 1999. oko 23,45 sati uhitila policija, a istoga dana oko 22,15 sati djelatnici policije izvršili su očevid na licu mjesta i s mjesta počinjenja kaznenog djela izuzeli čahure ispaljenih metaka i druge tragove. Istoga dana naređena je obdukcija tijela pokojnika koja je obavljena 8. lipnja 1999.

Nadležno državno odvjetništvo je nakon dovršene kriminalističke obrade 9. lipnja 1999. podnijelo istražni zahtjev istražnom sucu Županijskog suda u Bjelovaru, a istraga je otvorena 9. lipnja 1999. i trajala do 5. listopada 1999. kada je protiv počinitelja podignuta optužnica.

Budući da je počinitelj u vrijeme počinjenja kaznenog djela bio profesionalni vojnik i kazneno djelo je počinio uporabom automatske puške, u vojarni Virovitica, gdje je bio zaposlen, provedena je interna istraga te je utvrđeno da počinitelj zadužuje automatsku pušku FALL, tv. broja: 026304 koja je bila odložena u njegovom vojničkom ormariću, a automatska puška Rumunjka nije bila zadužena u vojarni gdje je radio.

U vojnostegovnom postupku podnositelju je izrečena stegovna kazna prestanka vojne službe presudom Vojnostegovnog suda u Zagrebu broj: VsP-107/99 od 15. prosinca 1999.

U kaznenom postupku T. B. je proglašen krivim za kazneno djelo ubojstva iz članka 90. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98. - ispravak, 50/00. - odluka USRH broj: U-I-241/2000, 129/00. i 51/01.) presudom Županijskog suda u Bjelovaru broj: K-48/99-138 od 27. rujna 2000. koja je djelomično preinačena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Kž-722/00-6 od 27. veljače 2001. te je pravomoćno osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina.

U tom je postupku utvrđeno da je kazneno djelo počinjeno s izravnom namjerom i zbog osvete za smrt prijatelja D. S. nastradalog u prometnoj nesreći koju je navodno skrivio pok. M. J.. Utvrđeno je da je djelo posljedica "teškog i dubokog poremećaja ličnosti disocijalnog tipa u povezanosti s utjecajem alkohola i okolnosti da je umro njegov prijatelj zbog ozljeda zadobivenih u prometnoj nesreći kojom prilikom je vozilom, traktorom upravljao upravo oštećenik, smatrajući oštećenika krivim za prijateljevu smrt". U postupku je utvrđeno da je ubojstvo počinjeno s automatskom puškom "Rumunjka" tv. broja: CAN 0945, koja nije vlasništvo Republike Hrvatske.

Podnositeljice su, kao bliske srodnice oštećenika, 8. travnja 2008. podnijele tužbu protiv tuženice Republike Hrvatske radi naknade neimovinske i imovinske štete u iznosima između 202.000,00 kuna do 248.500,00 kuna.

U tužbi je navedeno da je automatska puška s kojom je počinjeno ubojstvo bila vlasništvo Republike Hrvatske te da stoga postoji odgovornost tuženice za štetu kao imatelja opasne stvari na temelju članka 174. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01.; u daljnjem tekstu: ZOO). Osim toga, podnositeljice su smatrale da postoji odgovornost Republike Hrvatske i na temelju Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 23/95. i 33/95.) jer je tijekom kaznenog postupka protiv počinitelja utvrđeno da je osoba s dubokim i teškim poremećajem ličnosti, a tuženica je takvoj osobi, bez redovitog zdravstvenog pregleda, povjerila obavljanje vojne službe u sklopu koje je nošenje i rukovanje oružjem.

Prvostupanjskom presudom od 19. srpnja 2013. tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti jer je utvrđeno da oružje kojim je počinjeno ubojstvo nije u vlasništvu države, te ona nije odgovorna za nastalu štetu na temelju članka 174. stavka 2. ZOO-a.

Prvostupanjski sud je, imajući u vidu cjelokupni provedeni dokazni postupak, utvrdio da počinitelj u vrijeme počinjenja kaznenog djela nije bio u službi niti je predmetno djelo počinjeno u vezi s obavljanjem vojne službe, te stoga ne postoji pravna osnova za odgovornost tuženice na temelju Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske. U drugostupanjskoj presudi potvrđeno je da je puška bila ratni plijen počinitelja s ratišta, ali da se ne može se utvrditi kada, na kojem ratištu, na koji način, da li u okviru organizirane vojne akcije ili mimo nje je T. B. pribavio automatsku pušku Rumunjka, te se stoga ne može tumačiti da je automatska puška Rumunjka, tvorničkog broja ACN 0945, i bez obzira na činjenicu da nikada nije evidentirana u postrojbama HV-a kojima je pripadao T. B., postala vlasništvo države pa da ona za štetu koju tužiteljice trpe odgovara na temelju odredbi čl. 174. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima, po objektivnom principu. Neprovođenje kontrole nad pripadnicima HV-a u pogledu zadržavanja oružja koje su zaplijenili tijekom oružanih sukoba, kada bi se i smatralo protupravnim, predstavlja samo događaj koji je na određeni način ušao u kompleks uzroka koji su prethodili šteti, ali je u veoma udaljenoj vezi s nastalom štetnom posljedicom i ne može se smatrati pravno relevantnim uzrokom štete nastale tužiteljicama. Naime ubojstvo određene osobe u mirnodopskim uvjetima ne predstavlja redovnu (tipičnu) posljedicu odnošenja oružja s ratišta, odnosno uz zadržavanje oružja kao trofeja ne može se očekivati da to po redovnom tijeku stvari rezultira nastupanjem takve štetne posljedice, zaključuje drugostupanjski sud.

Ocjena Ustavnog suda

Ustavni sud je u ocjeni razmatrao eventualnu povredu prava na život u materijalnom aspektu u situacijama kada je ubojstvo naneseno od pripadnika državnog aparata.

Tijekom postupka pred redovnim sudovima trebalo je utvrditi postoji li odgovornost države za počinjeno kazneno djelo. Kako bi se utvrdilo može li se država smatrati odgovornom za nezakonite radnje osobe koja djeluje u njezino ime, a koje ona počini izvan vršenja svojih službenih dužnosti, Ustavni sud treba ocijeniti ukupnost okolnosti te razmotriti prirodu i okolnosti konkretnog postupka

S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da posebne okolnosti u kojima je počinitelj usmrtio bliskog srodnika podnositeljica govore da je počinitelj u vrijeme počinjenja bio izvan aktivne vojne službe i izvan dužnosti te nije djelovao u funkciji nositelja represivne državne vlasti.

U građanskom postupku podnositeljice su tražile od parničnog suda utvrđenje odgovornosti države za štetu koju trpe smrću bliskog srodnika. Sudovi su odbili taj zahtjev u odnosu na državu jer u vrijeme počinjenja kaznenog djela počinitelj nije bio na dužnosti niti je vršio kakvu vojnu službu, a oružje kojim je počinjeno ubojstvo nije bilo u vlasništvu države. Dakle, ubojstvo nije počinjeno u tijeku ili u vezi s vršenjem vojne službe, a oružje koje mu je povjerila država i koje je zadužio bilo je uredno zaključano u vojarni u kojoj je bio zaposlen u vrijeme ubojstva.

Ubojstvo je počinjeno s izravnom namjerom i zbog osvete za smrt prijatelja D. S. koji je nastradao u prometnoj nesreći koju je navodno skrivio pok. prednik podnositeljica. Dakle, radi se o individualnom činu koji nije ni u kakvoj vezi s okolnošću da je počinitelj tada bio u aktivnom vojnom sastavu.

Okolnost da u vrijeme i neposredno nakon Domovinskog rata nisu postojali propisi koji reguliraju postupanje s oružjem odnesenim s ratišta ne mogu dovesti do odgovornost države u konkretnom slučaju.

Zbog svega navedenog Ustavni sud je utvrdio da je u ovom predmetu nije povrijeđeno ustavno pravo iz članka 21. Ustava u materijalnom aspektu.

Predmet broj: 1312/18

Osporenim presudama odbijen je tužbeni zahtjev podnositeljice ustavne tužbe radi naknade nematerijalne štete od 350.000,00 kuna zbog smrti sina koja je prema tvrdnji podnositeljice nastupila radnjom prouzročenom od hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u smislu članaka 1. i 2. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata ("Narodne novine" broj 117/03). Sudovi su utvrdili, između ostalog, da je tužba podnesena izvan zastarnog roka propisanog člankom 376. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91., 73/91., 111/03., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01.) jer je smrt nastupila nagazom na minu 22. rujna 1991. a podnositeljica je imala saznanja za smrt neposredno nakon tog događaja. To znači da je objektivni (petogodišnji) zastarni rok iz članka 376. ZOO-a počeo teći 22. rujna 1991. i istekao 22. rujna 1996., dok se podnositeljica sa zahtjevom za mirno rješenje spora obratili nadležnom državnom odvjetništvu tek 30. lipnja 2008.

Sudovi su, također, odbili primjenu dužeg zastarnog roka propisanog člankom 377. ZOO-a jer podnositelji nisu dokazali da se radi o kaznenom djelu i donesenoj pravomoćnoj presudi, odnosno utvrđeno je da kazneni progon u vezi s ubojstvom podnositeljičinog sina nije ni vođen. Također utvrđeno je da nije bilo procesnih smetnji zbog kojih se kazneni postupka nije mogao provesti (primjerice počiniteljeva smrt ili njegova nesposobnost za rasuđivanje) zbog kojih okolnosti bi sam parnični sud mogao odlučivati da je šteta počinjena kaznenim djelom.

Utvrđeno je da je protekao i trogodišnji zastarni rok iz članka 180. ZOO-a, ako bi se štetni događaj smatrao terorističkim aktom.

Ocjena Ustavnog suda

U okolnostima ovoga slučaja prije svega javlja se obveza provođenja učinkovite i promptne istrage smrti koja mora biti poduzeta po službenoj dužnosti (postupovni aspekt zaštite prava na život; usporedi s Yaşa protiv Turske, br. 22495/93, presuda od 2. rujna 1998., § 74.). Međutim, u ovom predmetu podnositeljica u ustavnoj tužbi ne ističe pitanje učinkovitosti istrage u povodu smrti sina pa se Ustavni sud ne može baviti tim pitanjem.

Druga je obveza države u okolnostima u kojima su nositelji njezinog represivnog aparata odgovorni za smrt neke osobe (materijalnopravni aspekt zaštite prava na život) nadoknada štete bliskim srodnicima te osobe.

Tužbeni zahtjev za naknadu štete koji je podnositeljica podnijela protiv Republike Hrvatske zbog smrti sina odbijen je iz razloga što je podnesen izvan zastarnog roka propisanog člankom 376. ZOO-a. Naime, sudovi su utvrdili da je sin podnositeljice smrtno stradao 22. rujna 1991. te da je podnositeljica za smrt sina saznala odmah nakon smrti, što znači da je objektivni (petogodišnji) zastarni rok iz članka 376. ZOO-a počeo teći 23. rujna 1991., a istekao je 23. rujna 1996. S obzirom na to da se podnositeljica sa zahtjevom za mirno rješenje spora nadležnom državnom odvjetništvu obratila tek 30. lipnja 2008., tužbeni zahtjev nedvojbeno je podnesen izvan zakonom propisanog zastarnog roka. Sudovi su primjenjivali opće zakonske rokove zastare u vezi s građanskopravnim tužbama, a ne one koji bi bili primjenjivi da je šteta čija se naknada potražuje bila posljedica kaznenog djela (članak 377. ZOO-a) jer se kazneni postupak zbog smrti sina nije nikada ni vodio.

Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u takvim zaključcima i smatra ih ustavnopravno prihvatljivima. S tim u vezi ističe da se ESLJP očitovao o tom pitanju u više predmeta protiv Hrvatske (usporedi s, na primjer, Baničević protiv Hrvatske, br. 44252/10, odluka od 2. listopada 2012.; Bogdanović protiv Hrvatske, br. 72254/11, odluka od 18. ožujka 2014.; Orić protiv Hrvatske, br. 50203/12, odluka 13. svibnja 2014. i Lukić i drugi protiv Hrvatske, br. 67464/12 i 70462/12, odluka od 17. svibnja 2016.). U tim je odlukama ESLJP prihvatio stajalište hrvatskih sudova zauzeto još 1999. da zastarni rok iz članka 377. ZOO-a, koji ide u korist žrtava zločina, dopušta potraživanje naknade štete u duljem zakonskom roku, odnosno u onom propisanom za kazneno djelo o kojemu je riječ, ali pod uvjetom da je pravomoćnom presudom u kaznenom postupku utvrđeno da je šteta uzrokovana kaznenim djelom. Upravo ta praksa hrvatskih sudova na koju se pozvao i ESLJP omogućila je podnositeljima da predvide da će njihov tužbeni zahtjev biti odbijen zbog nastupa zastare, pri čemu Ustavni sud nije utvrdio postojanje posebnih okolnosti koje su podnositelje spriječile da podnesu tužbu unutar općeg zastarnog roka.

Nadalje, ESLJP je u odluci Bogdanović i dr. (br. 72254/11, od 18. ožujka 2014., §§ 50.-55.) ocijenio da je odredba članka 376. ZOO-a/91 jasna i predvidiva u primjeni te se na tu odluku pozivao kada je u kasnijim predmetima protiv RH odbacivao prigovore slične onima u ovom predmetu (Orić, br. 50203/12, odluka od 13. svibnja 2014., § 45.; Jelić, br. 57856/11, presuda od 12. lipnja 2014., § 116.; B. i drugi, br. 71593/11, presuda od 18. lipnja 2015., § 84.; Zdjelar i drugi, br. 80960/12, presuda od 06. srpnja 2017., §103.).

U predmetu Nijemčević protiv RH (br. 51519/12, od 11. rujna 2018.), ESLJP zaključio je da je podnositelj, s obzirom na ustaljenu i stabilnu sudsku praksu, mogao razumno predvidjeti da će sudovi u postupku naknade štete koji je on pokrenuo protiv države primijeniti odredbe članka 376. ZOO-a/91 u situaciji kada ne postoji pravomoćna kaznenog suda kojom je utvrđeno da je šteta događaj uzrokovan kaznenim djelom.

Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je prigovor podnositeljice o povredi članka 21. Ustava, odnosno članka 2. Konvencije neosnovan.

dr. sc. Robert Peček