Izvanredni pravni lijekovi pokreću poseban dio kaznenog postupka koji, u slučaju da je zahtjev za njihovim prihvaćanjem odobren, mogu u cijelosti promijeniti odluku o meritumu o kojem odlučuju kazneni sudovi, što izravno može imati upliva i na postupak po ustavnoj tužbi. Tako članak 513. stavak 1. ZKP-a propisuje da kad sud utvrdi da je zahtjev za zaštitu zakonitosti osnovan, donijet će presudu kojom će, prema naravi povrede zakona, ili preinačiti pravomoćnu odluku, ili ukinuti u cijelosti ili djelomično odluke prvostupanjskog suda i višeg suda ili samo odluku višeg suda i predmet vratiti na ponovnu odluku ili suđenje prvostupanjskom sudu ili višem sudu.
Nadalje, člankom 518. stavkom 5. ZKP-a propisano je da prvostupanjski sud ili Vrhovni sud može, s obzirom na sadržaj zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, riješiti da se odgodi, odnosno prekine izvršenje pravomoćne presude te da žalba protiv takva rješenja prvostupanjskog suda ne odgađa njegovo izvršenje. Obnova kaznenog postupka sukladno članku 497. stavku 1. ZKP-a koji je dovršen pravomoćnim rješenjem ili pravomoćnom presudom može se na zahtjev ovlaštene osobe obnoviti samo u slučajevima i uz uvjete propisane ZKP-om, a sud će odrediti da se osuđeniku dostavi optužnica ako mu prije nije dostavljena, a može odrediti da se stvar vrati u stanje istrage, odnosno da se provede istraga ako je nije bilo. Prema stavku 2. istog članka pravomoćna presuda može se preinačiti glede odluke o kazni u korist osuđenika i u slučajevima i pod uvjetima propisanima posebnim zakonom.
U postupcima u povodu ustavnih tužbi egzistiranje izvanrednog pravnog lijeka može biti i negativna pretpostavka za vođenje postupka; ustavna se tužba stoga u određenim situacijama može odbaciti rješenjem kao nepravodobna, nedopuštena ili stoga što ne postoje pretpostavke za odlučivanje o biti stvari.
Nepravodobnost podnošenja ustavne tužbe vezana uz činjenicu podnošenja izvanrednog pravnog lijeka u kaznenom postupku (primjerice rješenje broj: U-III-2966/2016 od 26. rujna 2016.) konstatirana je stoga što je podnositelj podnio izvanredne pravne lijekove nakon iscrpljenja dopuštenog pravnog puta (donesene drugostupanjske presude), a u kojem je trenutku počeo teći i rok od 30 dana za podnošenje ustavne tužbe (sukladno članku 64. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu RH, "Narodne novine" broj 99/99., 29/02. i 49/02. - pročišćeni tekst). Po donošenju odluka o podnesenim izvanrednim pravnim lijekovima, podnositelj je osporio drugostupanjsku presudu, no u tom trenutku rok iz članka 64. Ustavnog zakona je protekao, a podnošenje konkretno zahtjeva za obnovu kaznenog postupka i zahtjeva za izvanredno ublažavanje kazne nije bilo od utjecaja na početak tijeka roka za podnošenje ustavne tužbe, u smislu čl. 64. Ustavnog zakona.
Rješenjem kojim je odbačena ustavna tužba jer nisu postojale pretpostavke za odlučivanje o biti stvari (broj: U-III-2047/2021 od 11. svibnja 2021.) Ustavni sud je odlučivao o ustavnoj tužbi u povodu rješenja kojim je odbijen zahtjev podnositelja u svojstvu osuđenika za obnovom pravomoćno dovršenog kaznenog postupka. U ovakvim slučajevima Ustavni sud je zauzeo stajalište da se odluke nadležnih tijela donesene u postupcima pokrenutim prijedlogom za ponavljanje ili obnovu pravomoćno završenog sudskog postupka, odnosno prijedlogom za obnovu upravnog postupka, u pravilu se ne smatraju pojedinačnim aktima iz članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona jer se u tim postupcima ne donosi odluka o pravima i obvezama stranaka u postupku, odnosno odluka o biti stvari. To stoga što je o pravima i obvezama stranke prethodno je već pravomoćno odlučeno u postupku čije se ponavljanje traži, a protiv tih je odluka, kao i protiv eventualnih povreda učinjenih u postupcima u kojima su one donesene, stranka imala pravo Ustavnom sudu podnijeti ustavnu tužbu radi zaštite ustavnih prava. Stoga se stajalište Ustavnog suda da se pojedinačnim aktima iz članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona, protiv kojih je dopušteno podnijeti ustavnu tužbu, u pravilu imaju smatrati samo odluke donesene u prethodno provedenom, pravomoćno završenom postupku kojima je odlučeno o pravima ili obvezama stranaka, ali ne i odluke donesene u postupku u kojem se rješavalo o njegovoj obnovi, zauzeto u rješenju broj: U-III-1165/2000 od 28. listopada 2002., objavljenom u "Narodnim novinama" broj 126/02., primjenjuje i u recentnim slučajevima, kao stabilna praksa.
Kod zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: ZIPPP) u rješenju broj: U-III-338/2021 od 21. prosinca 2021., Ustavni sud je ocijenio da ustavna tužba nije dopuštena jer podnositelj nije iscrpio dopušteni pravni put jer ustavnu tužbu nije podnio u povodu presude Vrhovnog suda kojom je meritorno odlučeno o ZIPPP-u i u kojoj se Vrhovni sud očitovao o odlučnom prigovoru podnositelja iz ustavne tužbe. U ovom je rješenju Ustavni sud citirao načelna stajališta u odnosu na potrebu iscrpljivanja prethodnog pravnog puta, navodeći:
"4. Ustavni sud naglašava kako je svrha zahtjeva da se prije podnošenja ustavne tužbe iscrpi prethodni pravni put omogućavanje redovnim sudovima da spriječe ili isprave povredu ustavnih prava podnositelja. Stoga, prije nego podnesu ustavnu tužbu podnositelji trebaju redovnim sudovima ili drugim odgovarajućim tijelima koja odlučuju u njihovom predmetu podnijeti u bitnom iste prigovore koje iznose u ustavnoj tužbi na način da istaknu odlučne činjenice i okolnosti zbog kojih smatraju da su im njihova ustavna prava povrijeđena, u skladu sa zahtjevima primjenjivog procesnog prava (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda broj: U-III-857/2008 od 1. listopada 2008., točka 9., "Narodne novine" broj 123/08.).
4.1. Kada se to ne bi zahtijevalo od podnositelja ustavne tužbe, postupalo bi se protivno volji zakonodavca i Ustavni sud bi se stavljalo u položaj da odlučuje prije redovnih sudova. Opisana obveza proizlazi i iz pravila sadržanog u prethodno citiranom članku 62. stavcima 2. i 3. Ustavnog zakona koje se ne može tumačiti na način da su podnositelji ustavne tužbe dužni tek formalno iscrpiti raspoloživa pravna sredstva pred redovnim sudovima, već je smisao tog pravila ostvariti načelo supsidijarnosti konkretne ustavnosudske kontrole i tako spriječiti Ustavni sud da preuzme nadležnost redovnih sudova u svojstvu "suda četvrtog stupnja". Naime, na temelju članka 115. stavka 3. Ustava sudovi sude ne samo na temelju zakona već i na temelju Ustava i međunarodnih ugovora. Stoga su pojedinci, koji u ustavnoj tužbi tvrde da im je u sudskom postupku povrijeđeno neko ustavno pravo, dužni te prigovore istaknuti u onoj fazi postupka u kojoj je otklanjanje te povrede još uvijek moguće (vidi rješenje Ustavnog suda broj: U-III-4833/2016 od 20. svibnja 2020., točka 11.).
4.2. Pravna sredstva koja treba iscrpiti prije podnošenja ustavne tužbe trebaju biti učinkovita i ne smiju imati diskrecijski karakter, drugim riječima podnositelji trebaju imati mogućnost podnošenja pravnog sredstva bez posredovanja nekog državnog tijela (usporedi s predmetima Europskog suda za ljudska prava /u daljnjem tekstu: ESLJP/ Knapić protiv Hrvatske, br. 2839/08, odluka od 4. lipnja 2009.; i Lepojić protiv Srbije, br. 13909/95, § 53., presuda od 6. studenoga 2007.).
4.3. Ta pravna sredstva moraju imati za podnositelja stvarnu mogućnost utjecaja na Ustavom zajamčena prava i slobode koja on smatra povrijeđenima (usporedi s predmetom ESLJP-a Vučković protiv Srbije [Vv], br. 17153/11 i drugi, §§ 71. i 74., presuda od 25. ožujka 2014.). Ustavna tužba podnositelja koji nije prije podnošenja ustavne tužbe najprije iskušao takvo pravno sredstvo ili ga je iskušao, ali nije u povodu odluke kojom je o njemu odlučeno podnio ustavnu tužbu, u pravilu treba biti odbačena radi neiscrpljivanja dopuštenog pravnog puta."
Primjenom ovih načelnih stajališta na konkretan predmet, a u odnosu na ZIPPP, Ustavni sud je ocijenio da je podnositelj u odnosu na isti prigovor koji je isticao u ustavnoj tužbi podnio i ZIPPP, te je Vrhovni sud u odnosu na taj prigovor meritorno odlučio, slijedom čega se zaključuje da je ZIPPP pravno sredstvo koje jasno utječe na odluku o ustavnim pravima podnositelja. K tome, podnositelj nije u povodu odluke o podnesenom ZIPPP-u podnio ustavnu tužbu, pa je Ustavni sud je zaključio da podnositelj nije iscrpio dopušteni pravni put. S obzirom da je uloga Ustavnog suda između ostalog i ocjena jesu li redovni sudovi poštovali prava i slobode zajamčene Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pri čemu se osobita pozornost obraća na pitanje jesu li redovni sudovi odgovorili u obrazloženjima svojih odluka i presuda na navode i argumente podnositelja ustavnih tužbi o povredama ustavnih prava i sloboda, podnositelji ustavnih tužbi trebaju najprije pred redovnim sudovima iznijeti argumente koje kasnije mogu ponoviti u ustavnoj tužbi. Ustavni sud je pritom istaknuo da kada bi podnošenje ustavne tužbe uvjetovao prethodnom obvezom podnošenja ZIPPP-a u situacijama u kojima se prigovori iz ustavne tužbe temelje na razlozima zbog kojih se može podnijeti taj izvanredni pravni lijek, tada bi išao ultra legem volje zakonodavca koji je propisao to pravno sredstvo za okrivljenika kojem je izrečena bezuvjetna kazna zatvora, te da na takve prigovore najprije odgovori Vrhovni sud. Stoga, kada bi Ustavni sud zaobišao zakonski propisani put, te uskratio Vrhovnom sudu mogućnost očitovanja o prigovorima zbog kojih se može podnijeti ZIPPP, oduzeo bi Vrhovnom sudu njegovu Ustavom namijenjenu ulogu ujednačenja sudske prakse, odnosno jedinstvene primjene prava, prema članku 116. Ustava, o čemu je Ustavni sud već zauzeo stajalište u odluci i rješenju broj: U-I-4658/2019 od 3. studenoga 2020.
Zaključno, u predmetima u kojima su podnositelji ustavnih tužbi prethodno podnijeli ZIPPP u kojem su najprije redovnim sudovima iznijeli iste argumente kao i u ustavnoj tužbi, a o kojem je ZIPPP-u Vrhovni sud meritorno odlučio, ustavnu tužbu mogu podnijeti samo protiv te odluke Vrhovnog suda. Naime, propisano je da se ZIPPP ne može podnijeti protiv odluka Vrhovnog suda kojima je odlučeno u povodu ZIPPP-a, budući da je u takvim postupcima Vrhovni sud već dao svoje mišljenje. Konkretan predmet riješen je odbacivanjem ustavne tužbe jer je podnositelj Vrhovnom sudu dao mogućnost da se izjasni o njegovim prigovorima, ali nije u povodu presude Vrhovnog suda kojom je meritorno odlučeno o ZIPPP-u i u kojoj se Vrhovni sud očitovao o odlučnom prigovoru podnositelja iz ustavne tužbe podnio ustavnu tužbu, odnosno nije iscrpio dopušteni pravni put.
Ivana Đuras
