Društvo za osiguranje obvezno je nadoknaditi stvarnu štetu Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje u okviru subrogacijskog odštetnog zahtjeva, sukladno obvezama koje je to osiguravajuće društvo preuzelo temeljem police, odnosno ugovora o osiguranju i sukladno odgovornosti svoga osiguranika.
Stvarna šteta pri tome predstavlja razmjerni iznos između ostvarene mirovine oštećenika (invalidske ili obiteljske) iz uzroka štetnog događaja prema preostalom vremenu mirovinskog staža i godina života do ispunjenja uvjeta za punu starosnu mirovinu prema Zakonu o mirovinskom osiguranju.
Međutim, do određenih nejasnoća dolazi u slučaju naknade štete prouzročene od nepoznatog ili neosiguranog vozila, kada je štetu prema Zakonu o osiguranju dužan naknaditi Hrvatski ured za osiguranje. U tom slučaju, s jedne strane, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje ima također pravo potraživati od Hrvatskog ureda za osiguranje naknadu štete sukladno članku 163. stavak 3. i 5. Zakona o mirovinskom osiguranju koji to izrijekom propisuje.
S druge strane, ukoliko je štetni događaj nastao u vrijeme važenja Zakona o osiguranju (NN 46/97- proč. tekst, 116/99 i 11/02), te je iz istoga uzroka kasnije oštećeniku priznato pravo na, primjerice invalidsku mirovinu, ispada kako Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje zbog odredbe članka 91. stavak 3. predmetnoga Zakona o osiguranju možda ipak ne bi mogao potraživati naknadu štete od Hrvatskog ureda za osiguranje.
Naime, navedena odredba Zakona o osiguranju izrijekom propisuje kako Zavodi za mirovinsko i zdravstveno osiguranje na temelju ovoga članka nemaju pravo potraživati naknadu štete od Hrvatskog ureda za osiguranje.
To je, međutim, u izravnoj suprotnosti s već spomenutom odredbom članka 163. Zakona o mirovinskom osiguranju.
Za rješenje ovog pitanja presudan je odnos između Zakona o mirovinskom osiguranju i Zakona o osiguranju, a nikako između ta dva zakona i Zakona o obveznim odnosima kao općem i posebnim propisima.
Međutim, niti odnos Zakona o mirovinskom osiguranju u odnosu na Zakon o osiguranju ne bi ovdje mogao biti kao lex specialis u odnosu na opći propis, jer navedene odredbe članka 91. Zakona o osiguranju i članka 163. Zakona o mirovinskom osiguranju uređuju zapravo istu pravnu situaciju.
Odnos ove dvije kontradiktorne odredbe razrješava intencija zakonodavca da derogira odredbu članka 91. Zakona o osiguranju, a koja proizlazi iz činjenice da je Zakon o mirovinskom osiguranju donesen kasnije od predmetnog Zakona o osiguranju i u primjeni je (uključivši i odredbu članka 163.) tek od 1. siječnja 1999. godine.
Dakle, ovu pravnu dvojbu teorijski razrješava pravno načelo da kasniji zakon derogira onaj raniji (lex posterior derogat legi priori), posebice iz razloga što je u odredbi članka 91. stavak 3. propisano da tamo navedeni Zavodi na temelju upravo toga članka nemaju pravo na naknadu štete od Hrvatskog ureda za osiguranje. To bi značilo kako Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje ima pravo po drugom, u ovom slučaju kasnijem propisu.
Na tom je tragu u novije vrijeme i sudska praksa koja je u nekim analognim slučajevima odlučila upravo primjenom načela lex posterior derogat legi priori (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-113/07-2 od 14. veljače 2008.).
Nema nikakvog razloga da sudovi navedeno pravno rješenje ne primjenjuju i u slučaju Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, kao i u slučaju društava koji se bave dobrovoljnim ili obveznim mirovinskim osiguranjem.
Daniel Sever, dipl. iur.
