Općenito, sloga, zajedništvo, ujednačenost … opravdano se smatraju poželjnima. Ponekad, međutim, njihovo zazivanje može biti nespojivo s ustavnim temeljima demokratske pravne države.
Na tri primjera pokazat ćemo da težnja za društvenom i/ili profesionalnom jednoobraznošću može biti bezrazložna, kontraproduktivna, ponekad i opasna.
Prvi primjer tiče se nerijetkog zazivanja sloge i zajedništva u generalnoj političkoj praksi. Na razini cijelog društva, sloga i zajedništvo nedvojbeno su potrebni u izvanrednim situacijama – ratu, elementarnim nepogodama, humanitarnim krizama i sl. Mogu biti simpatični kod navijanja za „naše“ u međunarodnim sportskim natjecanjima (dokle god ne predstavlja pritisak i prema onima koje to ne zanima). U mnogim stvarima iskrena je sloga moguća i blagotvorna u manjim društvenim skupinama (obitelji, udruzi, društvu u kafiću …). Međutim, zazivati općedruštvenu slogu u pogledu pitanja o kojima članovi društva – ustavne zajednice (građani) nužno imaju različite stavove i interese, u biti nužno znači zagovarati neki oblik represije ili drugog oblika ograničavanja prava, nespojiv sa sâmim temeljima demokratske pravne države. Doduše, takva zazivanja obično imaju neizrečeno očekivanje da će sloga biti postignuta upravo na stavovima zazivateljâ, a ne drukčije mislećih građana.
Drugi je primjer nerijetko prisutna frustracija dijela javnosti zbog različitih pogleda znanstvenikâ na dvojbe vezane uz bolest COVID-19. To što je riječ o novoj bolesti, s brojnim nepoznanicama, ovdje je tek sporedno. Ključno je to što su znanosti općenito, uključujući one prirodne, svojstvena različita stajališta o pojedinim problemima. Tome su komplementarne Ustavom zajamčena sloboda znanstvenog stvaralaštva i autonomija sveučilišta. To ne znači da su pravi eksperti samo znanstvenici s određenim stajalištima, niti da razlike u znanstvenim stajalištima znače da znanstvenici uopće nisu eksperti. Prebacimo li se na područje sveučilišne autonomije, ako ta autonomija rezultira, primjerice, izborom neprikladnog dekana ili rektora, problem se ne rješava ukidanjem autonomije, niti njenim generalnim ograničavanjem.
Treći se primjer odnosi na očekivanje da svaki sudac i svaki sud (od dna do vrha sudbene piramide), u predmetima s usporedivim činjeničnim i pravnim pitanjima mora odlučiti jednako. Ovo je često praćeno zabludom da je u „uređenim“ demokratskim pravnim državama to beziznimno i postignuto, uz pridodano stajalište da moraju postojati instrumenti kojima se ovakva jednoobraznost sucima može nametnuti, ako treba i pod prijetnjom sankcija. Na stranu koje bi to praktične posljedice imalo na razvoj (odnosno imobilizaciju) sudske prakse i uopće kvalitetu suđenja (takva analiza uvelike bi nadišla temu i opseg ovoga kratkog osvrta). Ključno je da bi provedba takvog stajališta značila zbiljsko ukidanje samostalnosti i neovisnosti sudaca, koja nije sâma sebi svrha, ali bez nje nema ni stvarne zaštite prava stranaka. Samostalnost i neovisnost mogu biti alibi lošim sucima. Ali s time povezan rizik daleko je manji od štete prijeteće u slučaju uskraćivanja ili ograničavanja samostalnosti i neovisnosti ostalim sucima. Zrela društva svjesna su obaju rizika, te ih odvaguju, svjesna da je važnije spriječiti nastup većeg rizika i da ograničavanje manjeg rizika ne smije dovesti do kontraproduktivnih posljedica. Problem loših sudaca ne rješava se općim ograničavanjem sudačke autonomije, niti relativiziranjem njene važnosti. A za smanjivanje neujednačenosti sudske prakse postoje razni modeli, iskušani i (zasad) neiskušani, bez nedopuštenih oblika zadiranja u sudačku autonomiju.
Ljudskoj vrsti svojstvena je težnja za reduciranjem neizvjesnosti. Vjerojatno najkraća definicija upravljanja glasi: „upravljanje je smanjivanje neizvjesnosti“. No, ova logična težnja može poprimiti oblike koji vrijeđaju zdrav razum, a ponekad i ključne elemente demokratske pravne države. Nije zamišljeno da jednake stavove imaju svi građani – članovi političke zajednice, ni svi znanstvenici, ni svi suci.
doc. dr. sc. Alen Rajko
