Republika Hrvatska je u zadnjih tridesetak godina svoj razvoj usko vezala za razvoj turizma ne samo u obalnom području nego i u unutrašnjosti zemlje. Prostorni planovi gradova i općina sve su više pod utjecajem želje za većim i boljim razvojem turizma, a lokalne vlasti sve više oblikuju lokalne politike kako bi na najbolji način iskoristile svoj turistički potencijal. Usko vezano za takve politike i takvu želju za razvojem je pravno reguliranje kampova, kampiranja i korištenja kamp prikolica. Njihova popularnost pogotovo kod stranih gostiju natjerala je državu i lokalne samouprave na strožu regulaciju njihovog korištenja kako bi se izbjegnula šteta za okoliš, a uz to povećali prihodi lokalnih zajednica i ukupan prihod proračuna.
Zakonom o ugostiteljskoj djelatnosti ("Narodne novine" br. 85/15., 121/16., 99/18., 25/19., 98/19., 32/20., 42/20. - dalje u tekstu Zakon) u članku 29. definirano je kampiranje kao „boravak pod šatorom, u kamp-kućici, kamp-prikolici, pokretnoj kućici (mobile home), autodomu (kamper) i drugoj odgovarajućoj opremi za smještaj na otvorenom prostoru u vrstama ugostiteljskih objekata iz skupine »Kampovi« i u kampovima u domaćinstvu i na obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima.“ U istom članku dalje je naznačeno kako je zabranjeno kampiranje izvan kampova i područja koja lokalne jedinice određuju kao mjesta izvan kampova dozvoljenih za kampiranje. Kazna za nedopušteno kampiranje je određena člankom 46. Zakona: „Ako u provedbi inspekcijskog nadzora turistički inspektor i komunalni redar utvrde da osoba kampira na zemljištu u privatnom vlasništvu, izvan kampova iz skupine »Kampovi« i kampova u domaćinstvu i na obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima, ili na javnoj površini izvan prostora za kampiranje određenih u skladu s člankom 29. stavkom 3. ovoga Zakona, usmenim rješenjem u zapisniku, koje će izreći vlasniku kamp-kućice, kamp-prikolice i druge kamp-opreme ili njegovom predstavniku, zabranit će na rok od 60 dana kampiranje i u svrhu kampiranja postavljanje kamp-opreme na tom zemljištu.“ Rješenje iz stavka 1. ovoga članka izvršava se odmah pečaćenjem kamp-opreme (šatora, kamp-prikolice, kamp-kućice, pokretne kućice, autodoma i druge odgovarajuće opreme za smještaj na otvorenom prostoru) ili na drugi pogodan način.
Postojeće zakonsko rješenje ide za jednom restriktivnijom politikom ograničavanja kampiranja izvan kampova i zabranom postavljanja kamp prikolica/kućica i druge opreme na privatnom zemljištu. Ovdje se očito želi izbjeći da se kampiranje odvija u većem broju na za to nepredviđenim mjestima, kao što su parkirališta, plaže, privatno poljoprivredno i građevinsko zemljište i na sličnim mjestima. Jedan od osnovnih problema koji bi takvim „divljim“ kampiranjem nastao je pojava komunalnog otpada koje se treba ukloniti, nemogućnost spajanja na električnu i vodovodnu mrežu, nepovoljni sanitarni uvjeti koji bi mogli dovesti do ugrožavanja javnog zdravlja i sl. Kampovi sve te probleme rješavaju i omogućavaju svojim korisnicima pristup sanitarnim čvorovima, struji i vodi, te često nude i mnoge druge sadržaje koje olakšavaju boravak. Ne ulazeći u problematiku visine cijene koju vlasnici kamp prikolica moraju plaćati kampovima za boravak jasno je da postojeće zakonsko rješenje olakšava smanjenje negativnih utjecaja kampiranja na okoliš i zajednicu ograničavajući kampiranje na za to licencirane kampove.
No otvara se jedno drugo pitanje a to je što kada vlasnik kamp prikolice primjerice više ne želi koristiti kamp prikolicu u svrhu kampiranja nego je želi samo pohraniti, on to isto ne smije učiniti niti na svome privatnome zemljištu nego mora pohraniti kamp prikolicu na ostavu u za to određenom kampu ( tzv. depo) i za to mora platiti naknadu. Privatna pohrana kamp prikolica/kamp kućica izvan kampova i na privatnom zemljištu bilo u vlasništvu ili uz dopuštenje vlasnika zemljišta nije dozvoljena. U tu svrhu postoje posebno namijenjeni kamp depoi u kojima se može ostaviti kamp prikolica/kamp kućica preko zime ili u razdobljima kada se ista ne koristi za kampiranje. Naravno kamp prikolice se također mogu ostaviti u kampovima u kojima se provodi odmor preko zime za što se mora platiti naknada. Postavlja se pitanje što se događa u slučaju prodaje kampa novom vlasniku? Zadržavaju li se tada postojeći ugovori sa vlasnicima kamp prikolica i koja su njihova prava ako novi vlasnik kampa odluči raskinuti ugovore?
Mnoge ljude zbunjuje slijedeće; zašto je moguće napraviti montažni objekt primjerice od drveta ili drugog materijala na privatnom građevinskom zemljištu, znači građevinu koja je po svojoj funkciji i trajnosti slična kamp kućici ili kamp prikolici ali nije dozvoljeno pohraniti tj držati vlastitu kamp prikolicu/kučicu na tom istom zemljištu? Još je veća konfuzija kada znamo da postoji podkategorija tzv, mobilnih montažnih kučica koje često ljudi izjednačavaju sa kamp kučicama. Pravilnikom o jednostavnim i drugim građevinama i radovima ("Narodne novine" br. 112/17., 34/18., 36/19., 98/19., 31/20.) regulirana je izgradnja montažnih kuća. S obzirom na to da se one često izgrađuju kao pomoćni objekti u kojima se pohranjuju alati i strojevi, za njihovu izgradnju nije potrebna građevinska dozvola, ali svejedno za njihovu izgradnju investitor mora imati glavni projekt. Tu se radi o montažnim kučicama do 50 kvadratnih metara koje služe kao pomoćni objekti i nalaze se na zajedničkoj čestici osnovne zgrade. Pravilnikom se također određuje da unatoč tome što ne moraju imati građevinsku dozvolu montažni objekti moraju biti izgrađeni u skladu sa prostornim planom općine/grada. Posebna podkategorija montažnih kućica čine mobilne montažne kuće. Po svojoj definiciji nisu građevina i samim time njihova izgradnja ne zahtjeva građevinsku dozvolu. Privremenog su karaktera ali ipak moraju biti izgrađeni u skladu sa prostornim planom. Ono što je bitno istaknuti da se ovakvom regulacijom montažnih kućica želi naglasiti njihov karakter pomoćnih objekata koji služe isključivo kao mjesto za pohranu stvari i strojeva, kao pomoć glavnom objektu za koji se očekuje da bude građevina trajnijeg karaktera i samim time za koji je potrebna građevinska dozvola, priključci na vodovod i struju i ostalo što vezujemo uz građevinu za stanovanje.
Postojeća zakonska regulativa je slijedom gore navednog očito restriktivna prema vlasnicima kamp prikolica i očito im u znatnoj mjeri ograničava njihovu uporabu. Može se reći da se time postiže svrha maksimiziranja prihoda od turizma kao vodeće grane gospodarstva no također svaki zakon mora braniti interese i slobodu građana. U budućnosti će se postojeća regulativa morati mijenjati ako se želi postići ravnoteža između javnog i privatnog interesa kako bi se time podigla kvaliteta kampiranja u Hrvatskoj.
Roko Hranjec, mag. iur.
