Najprije je važno istaknuti definiciju službene osobe sadržanu u čl. 87. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21. – dalje u tekstu KZ) koja propisuje da je to državni dužnosnik ili službenik, dužnosnik ili službenik u jedinici lokalne i područne (regionalne) samouprave, nositelj pravosudne dužnosti, sudac porotnik, član Državnog sudbenog vijeća ili Državnoodvjetničkog vijeća, arbitar, javni bilježnik i stručni radnik koji obavlja poslove iz djelatnosti socijalne skrbi, odgoja i obrazovanja.
Službenom osobom smatra se i osoba koja u Europskoj uniji, stranoj državi, međunarodnoj organizaciji koje je Republika Hrvatska član, međunarodnom sudu ili arbitraži čiju sudbenost Republika Hrvatska prihvaća, obavlja dužnosti povjerene osobama iz prethodne rečenice.
Kad je službena osoba naznačena kao počinitelj kaznenog djela koje nije predviđeno u Glavi XXXIV. ovoga Zakona, ili kao osoba prema kojoj je počinjeno kazneno djelo, službenom osobom smatrat će se i vojna osoba.
Izmjenama kaznenog zakonodavstva iz 2019. proširena je definicija službene osobe na način da su uz postojeći krug osoba obuhvaćeni i stručni radnici koji obavljaju poslove iz djelatnosti socijalne skrbi, odgoja i obrazovanja. Navedene osobe time dobivaju pojačanu kaznenopravnu zaštitu kroz niz kvalificiranih oblika pojedinih kaznenih djela iz kataloga Kaznenog zakona te se djela prema službenoj osobi, kao zaštitnom objektu, sankcioniraju kaznom koja je po svojoj mjeri teža od kazne za temeljni oblik počinjenja.
Međutim, osim što je time ojačana kaznenopravna zaštita navedenih osoba, proširio se i krug njihove kaznenopravne odgovornosti za tzv. posebna kazna djela, odnosno ona kaznena djela koja može počiniti samo počinitelj koji ima određeno svojstvo, u konkretnom slučaju svojstvo službene osobe.
Kao reakcija na pojavne oblike nasilja usmjerene prema zdravstvenim radnicima u svezi s obavljanjem zdravstvene djelatnosti kao javne službe zakonodavac je pristupio čak i propisivanju samostalnog kaznenog djela prisile prema zdravstvenom radniku, opisanog i kažnjivog prema članku 315.a KZ-a.
U praksi sudova zakonski termin „službena osoba“ pojavljuje se u raznim kontekstima te u nastavku prikaz nekoliko odluka čije tumačenje daje odgovor na pitanje tko sve službena osoba jest.
U odluci posl. br. III Kr 109/2007-3 od 6. studenog 2007. Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH) navodi „Nije u pravu osuđenik kada tvrdi da je sud na njegovu štetu povrijedio zakon time što je, protivno odredbi čl. 89. st. 3. KZ-a, uzeo da je oštećenik I. T., pravosudni policajac, službena osoba, pa je radnje za koje je utvrdio da ih je poduzeo pravno označio kao kazneno djelo iz čl. 129. st. 3. u svezi st. 2. KZ-a. Ovaj prigovor podnositelj argumentira tvrdnjom da sama po sebi činjenica što je oštećenik bio nositelj službene iskaznice, u kojoj je navedeno da je službena osoba, nije dovoljna za utvrđenje da on to stvarno jeste, pri čemu sud prvog stupnja "pogrešno podrazumijeva pod službenom osobom svaku onu osobu koja je zaposlena u državnom organu ili pravosudnoj instituciji iako je gramatičko i logično tumačenje čl. 89. st. 3. KZ-a potpuno drugačije. … Oštećenik je u vrijeme izvršenja kaznenog djela na njegovu štetu, bio službena osoba, jer se radilo o službeniku koji je obavljao službene poslove u tijelu državne uprave, i to u Ministarstvu pravosuđa, uprave i lokalne samouprave“
S druge strane, VSRH u odluci posl. br. I Kž-573/1989 od 26. listopada 1989. navodi da mjernički vještak koji u sudskom postupku po nalogu suda utvrđuje među, nema svojstvo službene osobe („U postupku je nesporno utvrđeno da je oštećenik u inkriminirano vrijeme u šumi tijekom uviđaja postupao kao mjernički vještak, a nije obavljao poslove od općeg interesa za Republiku u smislu čl. 4. Zakona o geodetskoj izmjeri i katastru zemljišta (NN br. 16/74 i 10/78). Stoga u konkretnom slučaju nije imao svojstvo službene osobe, kako je to pogrešno pravno ocijenio prvostupanjski sud, te je oglašavanjem optuženika krivim za krivično djelo iz čl. 51. st. 1. i 2. KZH povrijeđen krivični zakon na njegovu štetu“.
Tako i u odluci Županijskog suda u Varaždinu, posl. br. Kž-472/09 od 7. travnja 2010. - objekt zaštite kod kaznenog djela iz čl. 318. st. 1. KZ-a je službena osoba, ali samo onda kada obavlja službene poslove, odnosno službenu radnju iz svoje nadležnosti.
U praksi također možemo pronaći stav izrečen u odluci VSRH , posl. br. I Kž-599/04 od 4. studenog 2004. koji ističe da čuvar zaštitarske službe nema svojstvo službene osobe – „Točno je da je Ž. Č. bio osoba koja je angažirana da čuva "osobe i imovinu" u poslovnici FINA-e, ali ova okolnost njemu još uvijek ne daje status službene osobe, kako je on određen čl. 89. st. 3. i 5. Kaznenog zakona. Naime, angažirani djelatnik zaštitarske službe, iako je njegova radna zadaća upravo čuvanje osoba i imovine, niti na koji način ne može biti izjednačen sa dužnosnicima i službenicima koji obavljaju službene poslove u tijelima državne vlasti u najširem smislu te riječi. Njegova zadaća čuvanja ljudi i imovine proizlazi iz ugovorne obveze tvrtke u kojoj je zaposlen sa FINA-om, a ne iz obaveza tijela državne vlasti, pri čemu se pojam državne vlasti tumači u najširem smislu te riječi, u skladu sa naznakom "službenih osoba" u čl. 89. st. 3. Kaznenog zakona.11 (Iz odluke VSRH)
Iz navedenog proizlazi da neće uvijek biti moguće pronaći taksativno navedene službene osobe, već je često nužno primijeniti logiku kojom se zakonodavac vodio pri definiranju samog pojma, a koristeći se razradom te logike od strane nadležnih sudova.
Tihana Čikeš, dipl. iur.
