Prva moderna inicijativa za stvaranje nekog oblika europske vojske dogodila se još 1952. godine kada je Francuska zajedno sa Zapadnom Njemačkom, Italijom, Nizozemskom, Belgijom i Luxemburgom stvorila Europsku obrambenu zajednicu. Budući da su Sjedinjene Američke Države bile zauzete ratom u Koreji, smatrale su da je potrebno naoružati Zapadnu Njemačku kako bi se u sklopu NATO-a Europa lakše obranila od ruske prijetnje. Francuska u to vrijeme nije bila sklona ponovnom naoružavanju Njemačke, ali je ipak pokrenula inicijativu kako bi imala kontrolu nad samim procesom. Kako je pokrenuta, tako je i prekinuta jer je francuski parlament 1954. godine odbio ratificirati dokument.
Iako rezolucija Europskog parlamenta od 22. studenog 2016. ne obvezuje, ipak pokazuje političku volju Unije za stvaranje zajedničkih obrambenih snaga. Bez obzira što arhitekti nove obrambeno-sigurnosne politike, a pogotovo Njemačka, izbjegavaju nazvati stvari pravim imenom, ipak je tu riječ o inicijativi za stvaranje Europske vojske koja bi, barem prema rezoluciji, bila nadnacionalna, zajednička za sve članice i, najbitnije, stalna. Temelj bi bile dosadašnje borbene skupine (EU Battlegroups), ali takve skupine ne bi, kao do sada, bile pod zapovjedništvom određene države.
Rezolucija se temelji na francusko-njemačkom dokumentu iz rujna 2016. godine u kojem se navodi što bi trebalo napraviti kako bi se ojačala europska sigurnosna politika. Među ostalim, u dokumentu se poziva na stvaranje zajedničkog zapovijednog centra za medicinsku asistenciju, dijeljenje obavještajnih podataka i satelitskih snimki, stvaranje zajedničkog proračuna za vojna istraživanja, nabavu zrakoplova, satelita, sredstava za cyber obranu, a sve uz posredstvo Europske obrambene agencije. Predloženo je i stvaranje zajedničke Europske vojne akademije ili barem pohađanje europskih predmeta na nacionalnim vojnim školama.
Dodatni impuls francusko-njemačkoj inicijativi dali su izlazak iz EU njezine najveće vojne sile - Velike Britanije i izbor novog američkog predsjednika Donalda Trumpa koji je tijekom svoje kampanje jasno dao do znanja svojim NATO partnerima da nije zadovoljan njihovom potrošnjom za obranu, koja u većini NATO zemalja ne dostiže preporučenih dva posto BDP-a. Uniji svakako nije potrebno da u vrijeme pojačanih napetosti u odnosima s Ruskom Federacijom američki predsjednik prijeti smanjenjem sredstava i općenito smanjenjem američke potpore NATO saveznicima.
Povijesno, najveći otpor zajedničkoj obrani davala je baš Velika Britanija jer njezini vojni i politički krugovi nisu mogli zamisliti da se njihovom vojskom upravlja iz Bruxellesa, pa iako je izlaskom Velike Britanije vojna snaga EU brojčano drastično smanjena, njezinim odlaskom zapravo je, paradoksalno, Europska Unija u poziciji postati obrambeno potentnija.
Europska unija već dulje vrijeme želi diplomatski osnažiti svoj položaj na političkoj karti svijeta. Međutim, iako je EU najveći gospodarski entitet, u političkom smislu njezina riječ nema jednaku težinu kao kod vojnih supersila poput SAD-a, Rusije ili Kine.
Da bi promijenila percepciju o sebi kao gospodarski jakoj, ali vojno zanemarivoj sili, Europska Unija prisiljena je stvoriti vlastite vojne snage. Ipak, mora se napomenuti da proces koji je započeo u 2016. godini sigurno neće brzo zaživjeti, uostalom kao niti bilo koja EU inicijativa, već je izglednije da će Europska vojska postati operativna u punoj snazi tek negdje za deset do dvadeset godina.
Pred Unijom trenutno stoje brojni sigurnosni izazovi: sukob s Rusijom nakon aneksije Krima i rata protiv Ukrajine, izbjeglička kriza koja će sigurno ojačati dolaskom proljeća, učestali teroristički napadi u zemljama članicama, verbalni okršaji s Turskom i rat u Siriji.
Stoga je bitno da ministri vanjskih poslova i obrane EU-a žele razviti učinkovitu europsku obrambenu organizaciju, ali također se postavlja pitanje je li put na koji upućuje rezolucija zaista dobar za njezine članice i EU u cjelini?
Europa svoju sigurnost već odavno prepušta kolektivnoj obrani u sklopu NATO saveza. Izbor da se ide na nadnacionalnu vojsku upućuje na zaključak kako čelnici EU nisu spremni preuzeti upravljačku palicu, već su spremni novu vojnu silu upregnuti u NATO sustav pod patronatom SAD-a. Iz razloga što Njemačka i Francuska imaju u potpunosti različitu viziju sigurnosti Unije i različite nacionalne obrambene politike, obje u svojim izjavama ističu potrebu NATO-a kao kohezivnog elementa i garanta europske sigurnosti.
Da je nekim slučajem odlučeno da će zemlje članice biti i članice obrambene unije sa zajedničkim zapovjedništvom, logistikom i ustrojem kakav ima NATO savez, došlo bi do dupliranja funkcija te EU ne bi postala dio NATO saveza, nego njegova alternativa koja bi uz potporu EU gospodarstva postala pravi globalni igrač i koja ne bi bila prisiljena čekati američkog saveznika, već bi sukladno svojim interesima mogla sama reagirati na krize i ugroze koje joj predstavljaju prijetnju.
Zaključno, mišljenja smo da predloženo rješenje od EU neće stvoriti vojnu supersilu, već mu je svrha daljnje povezivanje zemalja članica i paradno demonstriranje postojećeg europskog zajedništva.
Neven Brkić, dipl. iur.