Načelo kontradiktornosti i dostava podnesaka

Načelna stajališta

Načelo jednakosti oružja, u smislu pravične ravnoteže među strankama (fair balance) čini jedan od bitnih konstitutivnih elemenata prava na pravično suđenje. S tim u vezi, to načelo nužno obuhvaća razumnu mogućnost stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima na način da niti jednu od stranaka ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku. Ustavni sud u svojoj je praksi prihvatio stajališta Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) izražena u predmetima Perić protiv Hrvatske (br. 34499/06, §§ 24. i 25., presuda od 27. ožujka 2008., u odnosu na povredu članka 6. stavka 1. Konvencije); LB INTERFINANZ A.G. protiv Hrvatske (br. 29549/04, presuda od 27. ožujka 2008.); Regner protiv Češke (br. 35289/11, § 146., presuda od 19. rujna 2017.) i Avotiňđ protiv Latvije (br. 17502/07, § 119., presuda od 23. svibnja 2016.), primjerice u odlukama Ustavnog suda broj: U-III-2182/2014 od 17. lipnja 2014. ("Narodne novine" broj 108/14.), broj: U-III-3874/2008 od 4. travnja 2012. i broj: U-III-4304/2011 od 15. listopada 2014.

Nadalje, Ustavni sud podsjeća da zahtjevi pravičnog postupka nisu nužno isti u parničnim i kaznenim postupcima. Naime, uz stavak 1. članka 29. Ustava koji se odnosi na sve postupke, stavak 2. članka 29. Ustava sadrži izričita jamstva pravičnog suđenja koja se odnose samo na kazneni postupak. Stoga, sudovi imaju veću slobodu kada postupaju u parničnim predmetima. Međutim, određena načela iz stavka 2. članka 29. Ustava primjenjiva su i na parnične postupke (usp. s predmetima ESLJP-a Dilipak i Karakaya protiv Turske, br. 7942/05 i 24838/05, § 80., presuda od 4. ožujka 2014.; i Carmel Saliba protiv Malte, br. 24221/13, §§ 67., 70., i 73., presuda od 29. studenoga 2016.; te mutatis mutandis s odlukom Ustavnog suda broj: U-III-77/2015 od 10. prosinca 2015., točka 6.1., "Narodne novine" broj 9/16.). Tako se načelo jednakosti oružja iz alineje 6. stavka 2. članka 29. Ustava primjenjuje i u parničnim i u kaznenim postupcima (usporedi s predmetom ESLJP-a Bartaia protiv Gruzije, br. 10978/06, § 28., presuda od 26. srpnja 2018.; te odlukama Ustavnog suda broj: U-III-2182/2014 od 17. lipnja 2014., točka 7.1., "Narodne novine" broj 108/14.; i broj: U-III-3580/2012 od 3. lipnja 2015., točka 5.1.).

Također, u odluci Ustavnog suda broj: U-III-265/2015 od 9. svibnja 2019., točka 6. Ustavni sud iznio je načelno stajalište prema kojemu je načelo jednakosti stranaka u postupku dio šireg pojma poštenog suđenja, koji obuhvaća i pravo na kontradiktornost sudskog postupka. To pravo znači da stranke u kaznenom ili građanskom postupku moraju u načelu imati mogućnost izvoditi dokaze kojima potkrepljuju svoje zahtjeve, ali i priliku da saznaju za sve dokaze i očitovanja predočene odnosno podnesene od nekog drugog sudionika u postupku koji bi mogli utjecati na odluku suda, te priliku da daju primjedbe na njih (v. presude ESLjP-a donesene u predmetima Milatová i ostali protiv Češke Republike, br. 61811/00, § 65.presuda od 21. lipnja 2005.; OAO Neftyanaya Kompaniya Yukos protiv Rusije, br. 14902/04, § 538., presuda od 20. rujna 2011.; i Juričić protiv Hrvatske, br. 58222/09, § 73., presuda od 26. srpnja 2011.).Ovo se stajalište ne mijenja niti kada ta očitovanja nemaju utjecaja na pitanja o kojima treba odlučiti sud ili, po mišljenju dotičnoga suda, ne iznose nikakvu novu činjenicu ili tvrdnju koja se već nije pojavila u pobijanoj odluci (v. presude ESLjP-a donesene u predmetima Kukkonen protiv Finske, br. 57793/00, § 20., presuda od 7. lipnja 2007.; Sharomov protiv Rusije, br. 8927/02, § 44., presuda od 15. siječnja 2009.; i Juričić protiv Hrvatske, navedeno).

Ono što je navedeno za građanske vrijedi i za upravnosudske predmete.

Predmet U-III-1378/2022

U tom je postupku ustavna tužba odbijena odlukom od 8. prosinca 2022. Radilo se o postupku javne nabave u kome je naručitelj radi uspostave portala za potrebe hrvatske poljoprivrede. Kriterij odabira je ekonomski najpovoljnija ponuda na temelju financijskog kriterija (cijena ponude) koji nosi maksimalno 80 bodova te dodatni kriterij (nefinancijski kriterij) broj projekata koji nosi maksimalno 20 bodova.

U postupku javne nabave naručitelj je zaprimio četiri ponude od kojih je ponudu zainteresirane Zajednice ponuditelja odbio, a preostale ponude ocijenio valjanima i donio odluku o odabiru kojom je odabrao ponudu podnositelja ustavne tužbe (dva trgovačka društva koja se bave informatičkom opremom i programima) kao najpovoljniju.

Protiv navedene odluke o odabiru žalbu su podnijeli Zajednica ponuditelja i još jedan ponuditelj, a žalbene razloge žalitelja je Državna komisija za javnu nabavu djelomično uvažila i poništila odluku o odabiru od 13. kolovoza 2021.

Državna komisija je zaključila da naručitelj u postupku javne nabave nije pregledao ponudu Zajednice ponuditelja i ocijenio sukladno odredbama Zakona o javnoj nabavi ("Narodne novine" broj 120/16.; u daljnjem tekstu: ZJN) , tj. uvjetima i zahtjevima propisanim u dokumentaciji o nabavi (u daljnjem tekstu: DON), i to u odnosu na razloge zbog kojih je naručitelj odbio ponudu Zajednice ponuditelja u postupku javne nabave. Utvrđeno je da je i ponuda Zajednice ponuditelja valjana, te je poništena odluka o odabiru i predmet vraćen na ponovni postupak naručitelju, koji je trebao izvršiti ponovni odabir između sve četiri pristigle ponude. (U ponovnom postupku naručitelj je odabrao kao najpovoljniju ponudu Zajednice ponuditelja).

Drugi razlog za poništenje javne nabave Državna komisija našla je u nepoštovanju uvjeta iz točke 4.2.1. DON-a o iskustvu potrebnom za izvršenje ugovora o javnoj nabavi.

U tužbi protiv rješenja Državne komisije, koja je predana 20. prosinca 2021., podnositelji su naveli da se Državna komisija tijekom žalbenog postupka fokusirala isključivo na činjenicu je li predani dokument "važeći" ili "jednakovrijedan" te je propustila, unatoč predanim dokazima, utvrditi da je predani dokument kojeg Zajednica ponuditelja naziva certifikatom u biti "obična potvrda o edukaciji", koji, po mišljenju podnositelja, ne zadovoljava osnovne uvjete koje certifikat mora zadovoljiti niti po svom sadržaju niti po načinu stjecanja te da stoga predani dokument nije certifikat. Osporavali su i vrijednost izvršenih radova Zajednice ponuditelja.

Tužba podnositelja s prilozima dostavljena je na odgovor Državnoj komisiji kao tuženiku i zainteresiranim osobama - naručitelju i pravnim osobama koje su sudjelovale na natječaju rješenjem Visokog upravnog suda od 21. prosinca 2021. Državna komisija je dostavila odgovor na tužbu 31. prosinca 2022., a Zajednica ponuditelja također 31. prosinca 2021.

U odgovoru na tužbu Državne komisije od 3. siječnja 2022. ponovljeni su navodi iz pobijanog rješenja te se ocjenjuje da vještačenje vještaka kojega su angažirali sami podnositelji nije relevantno za postupak jer se njime daje ocjena zakonitosti pobijanog rješenja.

U odgovoru na tužbu zainteresirane osobe od 3. siječnja 2022. dana je ocjena prigovora podnositelja iz tužbe u upravnom sporu te je dostavljena dokumentacija vezana uz provedeni natječaj uz pojašnjenje drugog sudskog vještaka u vezi valjanosti certifikata koji je ponuđen tijekom javnog natječaja.

Navedeni odgovori na tužbu dostavljeni su podnositeljima dopisom od 11. siječnja 2022., a zaprimili su ih 17. siječnja 2022.

Sjednica vijeća Visokog upravnog suda održana je 12. siječnja 2022., kada je i donesena osporena presuda koja je dostavljena podnositeljima 4. veljače 2022.

Očitovanje na odgovore na tužbu podnositelji su u spis neposredno predali 25. siječnja 2022., a uvezano je u spis iza navedene presude. 

U odnosu na postupanje s odgovorom na tužbu u presudi je navedeno:   "17. Sukladno odredbi članka 6. ZUS-a Sud je odgovor zainteresirane osobe dostavio tužitelju, koji se nije posebno očitovao."

Visoki upravni sud je odbio tužbu podnositelja i potvrdio odluku Državne komisije.

Podnositelji u ustavnoj tužbi su naveli navode da im je povrijeđeno pravo zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava u pogledu kontradiktornosti postupka i raspravnog načela jer je Visoki upravni sud pogrešno u obrazloženju naveo da nisu dali očitovanje na odgovore na tužbe. Smatra da im je time onemogućeno da se očituju na navode stranaka u postupku.

U svojoj ocjeni Ustavni sud je utvrdio da je Visoki upravni sud podnositeljima dostavio odgovore na tužbu Državne komisije i zainteresiranih osoba 18. siječnja 2022. odnosno tek nakon donošenja osporene presude broj: UsII-376/21-6 od 12. siječnja 2022. Podnositelji su nakon šest dana od zaprimanja odgovora na tužbu, 25. siječnja 2022., dostavili Visokom upravnom sudu očitovanje na dostavljene odgovore na tužbu.

Budući je sjednica vijeća koje je odlučivalo o tužbi podnositelja održana 12. siječnja 2022., to očitovanje nije moglo imati utjecaja na donesenu odluku Visokog upravnog suda. Osim toga, iz citata točke 17. osporene presude proizlazi da je Visoki upravni sud u točki 17. naveo da je "sukladno odredbi članka 6. ZUS-a dostavio odgovor zainteresiranih osoba podnositelju, koji se nije posebno očitovao", jer iz navedenih činjenica proizlazi da se podnositelji nisu ni mogli očitovati jer je presuda donesena prije nego što su podnositeljima odgovori na tužbu bili (stvarno) dostavljeni.

Imajući na umu navedeno, ali i okolnost da je neupitno da su argumenti odgovora na tužbu protustranke i zainteresirane osobe bili usmjereni na odbijanje tužbe podnositelja i potvrđivanje osporenog rješenja, te da su mogli biti od utjecaja na odluku Visokog upravnog suda, a podnositeljima je uskraćeno dostaviti očitovanje na te podneske na način koji bi mogao biti od utjecaja na presudu Visokog upravnog suda, Ustavni sud zaključuje da u ovome postupku nije u cijelosti poštovano načelo jednakosti stranaka i pravo na kontradiktorni postupak u upravnom sporu.

Međutim, uzevši u obzir cjelokupan provedeni postupak, prirodu i značaj ove povrede, te okolnosti koje su utvrđene tijekom upravnog spora, Ustavni sud utvrđuje da se radi o propustu koji u konkretnom slučaju nije doveo do povrede članka 29. stavka 1. Ustava.

U odnosu na u ustavnoj tužbi istaknute prigovore kojima podnositelji u biti upiru na pogrešnu ocjenu dokaza, Ustavni sud ponavlja da nije njegova zadaća ocjenjivati pitanja kao što su ocjena dokaza i težina koju redovni sudovi pridaju određenim dokazima (usp. s predmetom ESLJP-a Zubac protiv Hrvatske, br. 40160/12, § 79.,  presuda od 5. travnja 2018.).

Predmet U-III-1436/2019

U ovom kaznenom predmetu, Ustavni sud je utvrdio da su žalbe protiv prvostupanjske presude izjavili i podnositelj osobno i njegov branitelj, dok državno odvjetništvo nije izjavilo žalbu. Navedene žalbe dostavljene su nadležnom državnom odvjetništvu koje je dostavilo svoj odgovor 9. studenoga 2018. Taj odgovor nije dostavljen obrani. Županijski sud u Varaždinu uzeo je u obzir odgovor nadležnog državnog odvjetništva na podnositeljeve žalbe, odbivši podnositeljeve prigovore i potvrdivši prvostupanjsku presudu.

Međutim, navedeni odgovor nadležnog državnog odvjetništva nije bio dostavljen obrani. Stoga obrana nije imala nikakvih saznanja o navodima nadležnog državnog odvjetništva u tom odgovoru, a niti je imala priliku odgovoriti na njega prije donošenja presude (usporedi s predmetom ESLJP-a Lobo Machado protiv Portugala, § 31., presuda od 20. veljače 1996.). 

Iako Zakon o kaznenom postupku ne propisuje da se odgovor na žalbu dostavlja stranci koja je podnijela žalbu, Ustavni sud ukazuje na sljedeće odlučne okolnosti. Prema članku 473. ZKP-a žalba na prvostupanjsku presudu dostavlja se protivnoj stranci koja može izjaviti odgovor na žalbu. Ovakvo postupanje je dostatno kada su obje stranke izjavile žalbe ili kada je žalbu izjavilo samo državno odvjetništvo. U takvoj situaciji državno odvjetništvo će već u žalbi navesti svoje viđenje prvostupanjskog postupka i iznijeti svoje žalbene razloge. Dostavljanjem žalbe državnog odvjetništva obrani i omogućavanjem podnošenja odgovora na žalbu, zadovoljit će se zahtjev za kontradiktornošću postupka. Međutim u situaciji, kao što je u ovom predmetu, gdje državno odvjetništvo uopće nije podnijelo žalbu na prvostupanjsku presudu, te je svoje stavove o prvostupanjskom postupku i presudi po prvi put iznijelo u odgovoru na žalbu obrane, potrebno je obrani omogućiti saznanja o argumentaciji državnog odvjetništva sadržanih u odgovoru na žalbu obrane.

Osim toga, Ustavni sud je u odluci broj: U-I-448/2009 i dr. od 19. srpnja 2012. ("Narodne novine" broj 91/12.) u kojoj je ocjenjivao ustavnost Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08.) naveo "da se cjelokupno hrvatsko pravo mora tumačiti u skladu s pravnim standardima koje u svojoj sudskoj praksi stvara Europski sud sve dok je Republika Hrvatska članica Vijeća Europe, što znači sve dok je dio svoje sudbene jurisdikcije vlastitom suverenom odlukom prenijela na Europski sud". Stoga je u ocjeni pravičnosti kaznenog postupka potrebno, uz odredbe ZKP-a, uzeti u obzir i praksu ESLJP-a.

ESLJP je već izrazio stav da mišljenje državnog odvjetništva treba biti dostavljeno na odgovor obrani (v., primjerice, predmet Zahirović protiv Hrvatske, navedeno, §§ 49. i 50.) te da je to od osobite važnosti jer nadležnost žalbenog suda obuhvaća i činjenična i pravna pitanja (v., primjerice, predmete Zahirović protiv Hrvatske, navedeno, § 47., te Borgers protiv Belgije, br. 12005/86, § 27., presuda od 30. listopada 1991.). To je svoje stajalište ponovio u nekoliko presuda donesenih protiv Hrvatske nakon presude Zahirović (v. predmete Lonić protiv Hrvatske, br. 8067/12, presuda od 4. prosinca 2014.; Kliba protiv Hrvatske, navedeno; Bosak i drugi protiv Hrvatske, br. 40429/14 i dr., presuda od 6. lipnja 2019.; Romić i drugi protiv Hrvatske, br. 22238/13 i dr., presuda od 14. svibnja 2020.) u kojima je utvrdio povredu načela jednakosti oružja i prava na kontradiktorni postupak.

To je svoje stajalište ponovio i u presudi donesenoj 18. ožujka 2021. u predmetu Grubić protiv Hrvatske, navedeno, u kojoj je, uzimajući u obzir dobro utvrđenu praksu i ranija razmatranja u predmetima u kojima je u istovjetnim pravnim situacijama ocjenjivao ista konvencijska pitanja, utvrdio povredu prava na kontradiktorni postupak i procesnu jednakost stranaka jer obrani tijekom postupka pred drugostupanjskim i trećestupanjskim sudom nije bio dostavljen podnesak državnog odvjetništva.

Imajući na umu navedeno, ali i okolnost da je neupitno da su argumenti državnog odvjetništva bili usmjereni na odbijanje žalbe podnositelja i potvrđivanje prvostupanjske presude, te da su kao takvi mogli biti od utjecaja na odluku žalbenog suda, Ustavni sud zaključuje da u ovome postupku nije poštovano načelo jednakosti stranaka i pravo na kontradiktorni postupak.

Slijedom navedenog Ustavni sud utvrđuje da je došlo do povrede članka 29. stavka 1. Ustava i članka 6. stavka 1. Konvencije. Međutim, imajući na umu prirodu i značaj ove povrede, Ustavni sud smatra da je dovoljno njeno utvrđenje pa nije ukinuo drugostupanjsku kaznenu presudu, već samo utvrdio povredu načela kontradiktornosti.

dr. sc. Robert Peček