Lipanj na Sudu Europske unije

Lipanj će početi presudom u predmetu C-749/23, innogy Energie. Riječ je o predmetu u kojem pitanja postavlja češki Okresní soud v Teplicích, a pitanja se odnose na tumačenje Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima¹, a pitanja glase:

1. Protivi li se biti i cilju Direktive Vijeća 93/13/EEZ to da se njezin članak 3. u vezi s točkom 1. podtočkom (e) Priloga toj direktivi o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima u vezi s člankom 5. te direktive koji se odnosi na to da odredbe moraju biti sastavljene u pisanom obliku jasno i razumljivo, i načelo djelotvornosti iz članka 7. tumače na način da se ugovorna kazna koja je u adhezijskom ugovoru navedena u dijelu „Ostale odredbe” na stranici 1/2 (prva stranica ugovora), iako se (unatoč uobičajenoj praksi u području potrošačkih ugovora) na toj „prvoj” stranici ne nalaze nikakvi identifikacijski podaci stranaka, ništa na njoj nije rukom ispunjeno te je ugovorna kazna uključena u dio „Ostale odredbe” za koji se čini da je nebitna odredba, smatra odgovarajućim dijelom pisanog ugovora sklopljenog između potrošača i opskrbljivača jer se od potrošača može zahtijevati da se pravilno upozna s tom stranicom ugovora, dok druga stranica ugovora (2/2), koja je stvarno ispunjena i potpisana sadržava dovoljno informacija u pogledu toga da je riječ o drugoj stranici ugovora upravo zato što je označena kao 2/2?

2. Protivi li se biti i cilju Direktive Vijeća 93/13/EEZ to da se njezin članak 3. u vezi s točkom 1. podtočkom (e) Priloga toj direktivi i/ili članak 12. stavak 3. Direktive (EU) 2019/944 Europskog parlamenta i Vijeća tumače na način da, u slučaju da opskrbljivač raskine ugovor o opskrbi električnom energijom s obveznim trajanjem i fiksnim cijenama zbog potrošačeve povrede obveza, nije važan iznos izravnog gospodarskog gubitka koji snosi opskrbljivač zbog prijevremenog raskida ugovora s potrošačem?

Kao što se vidi i u lipnju će Sud EU-a nastaviti s temom koja je obilježila svibanj, a to je zaštita potrošača. U konkretnom predmetu tužitelj zahtijeva isplatu iznosa od 6.609,66 čeških kruna navodeći da je tuženik na temelju paketa ugovora o opskrbi električnom energijom preuzimao električnu energiju za kućanstvo na točki preuzimanja i obvezao se platiti ugovorenu cijenu za isporučenu električnu energiju. Ugovor je sklopljen na određeno vrijeme, ugovoren je proizvod kojim se jamči određena cijena za električnu energiju tijekom cijelog razdoblja trajanja ugovora (tijekom osnovnog razdoblja trajanja ugovora, a za kasnije razdoblje (produljenje) utvrđuje se način na koji će se određivati cijena) i osigurava nižu jediničnu cijenu za električnu energiju za razliku od ugovora koji se sklapaju na neodređeno vrijeme. Tužitelj tu pogodnost osigurava ugovornom kaznom pod pretpostavkom da će kupac ispunjavati svoju obvezu da pravilno izvršava ugovor tijekom ugovorenog razdoblja. Ugovorna kazna istodobno predstavlja paušalnu naknadu za štetu koju tužitelj može pretrpjeti zbog toga što kupac nije preuzeo ugovorenu energiju.

Budući da tuženik nije ispunjavao svoju obvezu u pogledu plaćanja opskrbe električnom energijom, tužitelj je opskrbu odlučio prekinuti dana 11. rujna 2020., a sve u skladu sa Zakonom o energiji. U vezi s raskidom ugovora tužitelj je tuženiku obračunao ugovornu kaznu u iznosu od 8.800,00 čeških kruna u skladu s ugovorom sklopljenim na određeno vrijeme na način da je 13. rujna 2020. izdao račun na iznos ugovorne kazne s dospijećem do 23. rujna 2020.

Nacionalni sud je utvrdio da je u konkretnom slučaju riječ o ugovoru u obliku obrasca koji je sastavio tužitelj i koji je ručno ispunjen i potpisan isključivo na stranici naznačenoj kao 2/2. Na stranici ugovora označenoj 1/2, u dijelu „Uzavření a trvání smlouvy” (Sklapanje i trajanje ugovora) navedeno je da je ugovor sklopljen na određeno vrijeme od 30 mjeseci („Základní doba” (Osnovno razdoblje)) i u tom se razdoblju ne može prijevremeno raskinuti.

Sporna odredba nalazi se u dijelu „Ostatní ujednání” (Ostale odredbe) u kojem se utvrđuje da je kupac dužan bez odlaganja osigurati da će surađivati s društvom innogy radi omogućivanja početka isporuke na temelju sklopljenog ugovora, osobito se obvezao da neće poduzimati pravne radnje niti druge radnje koje onemogućuju izvršavanje tužiteljeve obveze koja se sastoji od opskrbe električnom energijom (uključujući promjenu opskrbljivača), osim onih koje ima pravo poduzeti na temelju zakona. U slučaju povrede te obveze kupac je dužan platiti društvu innogy kaznu u iznosu od 3000 čeških kruna za kategoriju kućanstvo i 10 000 čeških kruna za kategoriju poduzetnik.

Slijedom svega navedenog, nacionalni sud sumnja u dopuštenost odredbe o ugovornoj kazni, a imajući u vidu status tuženika kao potrošača. U odnosu na drugo pitanje, nacionalni sud ističe da tužitelj zahtijeva ugovornu kaznu za mjesece nepreuzimanja u skladu s ugovorom sklopljenim na određeno vrijeme koja u slučaju potrošača iznosi 400 čeških kruna mjesečno, a da pritom tužitelj ne treba dokazati iznos stvarnog izravnog gospodarskog gubitka, kao što je to slučaj s potraživanjem takve kazne od potrošača, ako on raskine ugovor tijekom trajanja ugovornih obveza zbog promjene opskrbljivača. U oba slučaja riječ je o raskidu ugovora prije isteka pravilno ugovorenog razdoblja njegova trajanja, ali u slučaju da opskrbljivač raskine ugovor, on ne mora dodatno dokazati iznos stvarnog izravnog gospodarskog gubitka u slučaju da potražuje ugovornu kaznu, za razliku od slučaja u kojem potrošač dobrovoljno prekida ugovorni odnos i kada je kazna izričito ograničena na iznos izravnog gospodarskog gubitka. Sud koji je uputio zahtjev ističe da u ovom predmetu nije došlo do nedovoljnog plaćanja cijene energije, upravo suprotno, došlo je do preplate iako tuženik nije platio barem dva mjesečna predujma za električnu energiju u iznosu od 1.200,00 čeških kruna, a predmet ugovora nije nikakva obveza tuženog potrošača da preuzima minimalnu količinu energije. Istodobno, ugovornom kaznom ne osiguravaju se nikakve obveze samog opskrbljivača, čak ni ono osnovno kao što je pravilna isporuka energije.

Nadalje, 5. lipnja 2025. Sud EU-a će donijeti presudu u predmetu C-280/24, Malicník, a u kojem pitanja postavlja slovački Krajský súd v Prešove, a pitanja se i u ovom predmetu odnose na područje zaštite potrošača.

Pitanja koja postavlja Krajský súd v Prešove glase:

1. Protivi li se pravu Unije sudska praksa kao što je presuda Najvyššeg súda Slovenskej republiky (Vrhovni sud Slovačke Republike, Slovačka) od 28. veljače 2022., broj spisa 7Cdo 294/2019, prema kojoj je zahtjev jasnoće i razumljivosti predmeta usluge za koju potrošač treba platiti naknadu na ime obrade zahtjeva za kredit ispunjen time što „iz definicije sporne naknade proizlazi da je to naknada za obradu zahtjeva za kredit, odnosno za radnje vjerovnika koje su nužne za sklapanje ugovora i predstavljaju njegovo unutarnje pitanje i dio njegovih troškova, odnosno za radnje vjerovnika povezane s dodjelom kredita, kao što je sastavljanje i sklapanje ugovora itd.”, kao i time što je iznos naknade precizno utvrđen?

2. Je li za ocjenu toga je li naknada za obradu zahtjeva za kredit nedopuštena relevantan opseg vjerovnikovih troškova za uslugu povezanu s tom naknadom, te treba li stoga ugovor sadržavati predmet te usluge ili pak naknada predstavlja samo naknadu prilikom čijeg utvrđivanja vjerovnik ne mora uzimati u obzir svoje troškove za pružanje usluge povezane s tom naknadom?

3. Ako naknada za obradu zahtjeva za kredit treba odražavati vjerovnikove troškove za uslugu povezanu s tom naknadom, je li taj čimbenik relevantan u svrhu članka 6. stavka 1. Direktive 93/13 ako vjerovnik u okviru te naknade na potrošača prenosi sve troškove koje vjerovnik snosi za pružanje usluge povezane s tom naknadom i kada je predmet usluge u interesu obiju ugovornih stranaka?

U glavnom predmetu tužitelj je potrošač, a tuženik je banka. Parnične stranke su sklopile potrošački ugovor o kreditu na temelju kojeg je banka potrošaču dodijelila nenamjenski kredit u iznosu od 9.999,00 EUR. U ugovoru o kreditu je utvrđena i naknada za obradu zahtjeva za kredit, a navedeno je da će naknade korisnik kredita plaćati u redovnim obrocima, prema učestalosti i u rokovima dospijeća obroka kredita.

Tužitelj u tužbi, između ostalog ističe, i netransparentnost i nedopuštenost naknade za obradu zahtjeva za kredit jer u ugovoru nije utvrđeno kakva se činidba treba izvršiti u zamjenu za tu naknadu.

Prvostupanjski sud je u dva navrata odbio tužbeni zahtjev pozivajući se na praksu najvišeg suda u državi. Žalbeni sud osporava zaključke Okresnog súda Prešov (Općinski sud u Prešovu) u pogledu transparentnosti naknade za obradu zahtjeva za kredit jer se Okresný súd Prešov (Općinski sud u Prešovu) načelno oslonio samo na naziv naknade i nije se upoznao s mehanizmom njezina obračunavanja i predmetom usluge koja je s njom povezana. Međutim, problem je u tome što je Okresný súd Prešov (Općinski sud u Prešovu) odlučivao na temelju odluke Najvyššeg súda Slovenskej republiky (Vrhovni sud Slovačke Republike) objavljene u Zbierki súdnych rozhodnutí (zbornik sudske prakse) koja obvezuje sve sudove (članak 2. Zakonika o građanskom postupku). Žalbeni sud smatra da stajalište Najvyššeg súda Slovenskej republiky (Vrhovni sud Slovačke Republike) i Okresnog súda Prešov (Općinski sud u Prešovu) može biti protivno sudskoj praksi Suda, osobito presudama C-224/19, C-565/21. Promjena tumačenja može se očekivati i na temelju presude u predmetu C-300/23.

Uzimajući sve navedeno u obzir, sud koji postavlja pitanje smatra da je iznimno važno odrediti u kojem smjeru će se kretati sudska praksa u pogledu poznavanja stvarne isporuke i stvarnog predmeta usluge koju potrošač mora platiti u vezi s naknadnom. Naime, ostaje neodgovoreno ključno pitanje treba li potrošač snositi teret svih troškova usluge, koja je i u interesu same banke.

Istog dana Sud EU-a će donijeti odluku u predmetu C-541/24, Naltov. U navedenom predmetu zahtjev podnosi bugarski Sofijski rajonen sad, a predmet se odnosi na zahtjev odvjetnika za uvid u spis predmeta u tijeku, a u kojem navedeni odvjetnik nije punomoćnik niti jedne od stranaka u sporu. Predmet se odnosi kako na tumačenje primarnog prava Unije, tako i na tumačenje Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (Opća uredba o zaštiti podataka)², a pitanja glase:

1. Treba li članak 47., u vezi s člancima 7. i 8. Povelje te OUZP-om, tumačiti na način da se odvjetniku koji u određenom predmetu ne zastupa nijednu stranku može odobriti neograničen uvid u spise tog predmeta samo na temelju njegova svojstva odvjetnika?

2. Treba li članak 47., u vezi s člancima 7. i 8. Povelje te OUZP-om, tumačiti na način da osoba koja nije ni stranka ni odvjetnik stranke u određenom predmetu uvijek treba dokazati legitiman interes kako bi dobila uvid u spise tog predmeta?

3. Treba li članak 47., u vezi s člancima 7. i 8. Povelje te člankom 6. stavkom 1. točkom (a) OUZP-a, tumačiti na način da je uvijek potrebna privola svih stranaka u predmetu kako bi se osobi koja u tom predmetu nije ni stranka ni odvjetnik odobrio uvid u spise predmeta?

4. Treba li članak 47. Povelje i članak 19. UEU-a tumačiti na način da se može pokrenuti disciplinski postupak protiv suca koji je osobi koja nije ni stranka ni odvjetnik u određenom predmetu odobrio uvid u spise tog predmeta:

(a) prije nego što je nacionalni propis proglašen protivnim pravu Unije

(b) nakon što je nacionalni propis proglašen protivnim pravu Unije?

5. Treba li članak 47. Povelje i članak 19. UEU-a tumačiti na način da nacionalni sud može odbiti slijediti upute drugog nacionalnog suda koji ispituje zakonitost upravnog akta kojim se uređuje tijek postupka pred prvonavedenim sudom ako prvonavedeni nacionalni sud ima dvojbe u pogledu usklađenosti nacionalne odredbe s pravom Unije i smatra da je pobijani upravni akt u skladu s pravom Unije?

6. Treba li članak 19. stavak 1. UEU-a, u vezi s člankom 47. Povelje (zahtjev neovisnosti i nepristranosti sudova), tumačiti na način da svi suci u Uniji trebaju poštovati jedinstvene usklađene etičke minimalne standarde ponašanja, a osobito načelo zaštite podataka (povjerljivost i profesionalna tajna)?

Glavni postupak temelji se na tužbi koju je podnijelo četvero od ukupno 18 nasljednika zemljišta kojima je od 1945. do 1989.  godine oduzeto vlasništvo nad tim zemljištem u korist države. Tužba se odnosi na upravni akt kojim je odbijen povrat zemljišta. Tuženik je upravno tijelo koje je donijelo upravni akt, a preostalih 14 nasljednika su intervenijenti.

Pred Sofijskim apelativnim sadom (Žalbeni sud u Sofiji, Bugarska) istodobno je u drugom stupnju u tijeku građanski postupak u kojem je riječ o pravu vlasništva nad tim zemljištem. Stranke u tom predmetu su osoba SQ i neki od tužitelja iz glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev. Navedeni tužitelji zatražili su od Sofijskog apelativnog sada (Žalbeni sud u Sofiji) da prekine postupak do odluke suda koji je uputio zahtjev jer smatraju da je odluka u predmetu koji je u tijeku pred sudom koji je uputio zahtjev relevantna. Sofijski apelativen sad (Žalbeni sud u Sofiji) omogućio je osobi SQ da se očituje o zahtjevu za prekid. U tu svrhu punomoćnik osobe SQ je zatražio uvid u spis predmeta koji je u tijeku pred sudom koji je uputi zahtjev.

Na javnoj raspravi od 30. srpnja 2024. sud koji je uputio zahtjev pitao je prisutne stranke jesu li suglasne s time da se odvjetniku osobe SQ odobri uvid u spise glavnog postupka. Prisutne stranke dale su privolu, a ostale stranke nisu se očitovale. Odvjetnici prisutnih stranaka slažu se da svaki odvjetnik u svakom predmetu treba imati slobodan pristup spisima, neovisno o tome zastupa li stranku ili je li sâm stranka u tom predmetu.

Sud koji upućuje zahtjev ističe da je namjera bugarskog zakonodavca bila olakšati svim odvjetnicima odluku o preuzimanju mandata te im je zbog toga omogućeno pravo uvida u sve spise. Osim toga, pristup pravnoj pomoći je pravo utvrđeno Poveljom kojim se jamči pravo na nepristran sud u skladu s člankom 47. Povelje. Pravom odvjetnika na uvid u spise osigurava se ispunjenje njihove obveze da zastupaju interese svojih stranaka. Riječ je i o postupovnom instrumentu kojim se jamči pravo na nepristran sud. Odvjetnik uvijek ima pravo dobiti informacije o slučaju kako bi mogao zastupati interese svojih stranaka. Ipak, postavlja se pitanje uređenja načela povjerljivosti, odnosno odnosi li se obveza povjerljivosti samo na odnos između stranke i odvjetnika ili tim načelom obuhvaćen i odnos odvjetnika i suda.

S druge pak strane, OUZOP-om je uređena obveza suda na zaštitu osobnih podataka. Sudovi su voditelji obrade osobnih podataka te stoga trebaju poštovati načela i uvjete za dopuštenu obradu. Sudu koji je uputio zahtjev nije jasno smatra li se povredom zaštite osobnih podataka pružanje informacija iz drugog predmeta osobi koja nije ni stranka ni opunomoćenik. To je važno jer su te informacije prikupljene u tom predmetu te je etičko načelo povjerljivosti obvezujuće za sud kao pravosudno tijelo. Ako sud odobri uvid u spise postupka odvjetniku koji ne zastupa nijednu stranku u predmetu, de facto širi informacije koje je stekao u okviru obavljanja svoje dužnosti te ih stavlja na raspolaganje trećim stranama. Spisi vrlo često sadržavaju osjetljive informacije koje ne bi trebale biti javno dostupne.

U četvrtak, 5. lipnja 2025. ćemo saznati stajališta Suda EU u ovim iznimno osjetljivim pitanjima.

Nadalje, 11. lipnja 2025. bit će održana rasprava u predmetu C-471/24, PKO BP (Indice de référence d’importance critique), a u kojem pitanja postavlja poljski Sąd Okręgowy w Częstochowie. Riječ je o još jednom predmetu koji se odnosi na pitanje zaštite potrošača, odnosno na tumačenje Direktive 93/13/EEZ, a pitanja glase:

1. Treba li članak 1. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima tumačiti na način da se njime dopušta ispitivanje ugovornih odredbi o varijabilnoj kamatnoj stopi na temelju referentne vrijednosti WIBOR?

2. U slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje, treba li članak 4. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima tumačiti na način da se njime dopušta ispitivanje ugovornih odredbi o varijabilnoj kamatnoj stopi na temelju referentne vrijednosti WIBOR?

3. U slučaju potvrdnog odgovora na prvo i drugo pitanje, treba li članak 3. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima tumačiti na način da se može smatrati da su ugovorne odredbe o varijabilnoj kamatnoj stopi na temelju referentne vrijednosti WIBOR protivne uvjetu o dobroj vjeri i da na štetu potrošača dovode do znatnije neravnoteže u pravima i obvezama stranaka, s obzirom na nepravilno obavještavanje potrošača u pogledu izloženosti riziku promjenjive kamatne stope, uključujući osobito nenavođenje toga na koji se način utvrđuje referentna vrijednost koja je osnova za utvrđivanje promjenjive kamatne stope i koje su dvojbe povezane s njezinom netransparentnošću te neravnomjerno raspoređivanje tog rizika između ugovornih stranaka?

4. U slučaju potvrdnog odgovora na prethodno navedena pitanja, treba li članak 6. stavak 1. u vezi s člankom 3. stavkom 1. i drugom rečenicom stavka 2. te članak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima tumačiti na način da, ako se ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju referentne vrijednosti WIBOR proglasi nepoštenom, ugovor i dalje može funkcionirati kao ugovor u kojem će se iznos kamatne stope na glavnicu kredita temeljiti na drugom elementu kojim se utvrđuje iznos kamatne stope iz ugovora, odnosno na bankovnoj marži, što će dovesti do promjene kamatne stope kredita iz promjenjive u fiksnu?

Činjenice glavnog predmeta spora odnose se na ugovor o kreditu koji je J.J. kao potrošač sklopio s društvom PKO BP S.A. Riječ je o hipotekarnom kreditu s promjenjivom kamatnom stopom u iznosu od 413.436,69 poljskih zlota. Prije potpisivanja ugovora, za J. J. su sastavljeni obrasci s informacijama o riziku povezanom s promjenjivom kamatnom stopom i simulacije kojima se prikazuje suodnos između promjene kamatne stope i promjene iznosa obroka koji se otplaćuje. U zasebnom dokumentu navedene su informacije o kamatnom riziku. Tužitelj nije obaviješten o tome na koji se način određuje referentna vrijednost WIBOR, koji čimbenici utječu na njezin iznos, kao ni o tome da podaci koje je dostavila banka tuženik utječu na utvrđivanje te vrijednosti. U skladu s ugovorom, banka je obavijestila korisnika da on snosi kamatni rizik koji se sastoji od povećanja obroka kredita u slučaju povećanja referentne vrijednosti, uključujući rizik od bitnih promjena ili prestanka objavljivanja referentne vrijednosti i s tim povezanih posljedica. Prema ugovoru, referentna vrijednost znači kamatna stopa koja zajedno s maržom služi za utvrđivanje iznosa kamatne stope kredita.

Dopisom od 2. kolovoza 2022. J. J.-ov punomoćnik podnio je banci pritužbu u kojoj je osporavao zakonitost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi. Banka je odbila pritužbu. Dodatak br. 1. ugovoru o kreditu potpisan je 20. rujna 2023., a odnosio se na izmjenu dana dospijeća obroka kredita, izmjenu datuma ukupne otplate kredita i uvođenje priloga kojim se utvrđuje način postupanja u slučaju bitne promjene ili prestanka referentne vrijednosti. Tužbom od 18. rujna 2023. tužitelj J. J. zahtijevao je da se banci tuženiku naloži plaćanje novčanog iznosa i da se utvrdi da su određene odredbe ugovora o hipotekarnom kreditu s promjenjivom kamatnom stopom u dijelu u kojem se odnose na WIBOR nedopuštene ugovorne odredbe i ne obvezuju tužitelja (nemaju učinka prema tužitelju) od trenutka sklapanja ugovora. Podnio je i podredni zahtjev kojim je zahtijevao da se u njegovu korist tuženiku naloži plaćanje novčanog iznosa i da se utvrdi da su određene odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem se odnose na WIBOR ništave od trenutka sklapanja ugovora.

Riječ je o još jednom aspektu potrošačkog kreditiranja o kojem Sud EU-a nije do sada dao svoje mišljenje pa će ovo biti prilika za nadopunu područja zaštite potrošača.

Uz navedeno, 18. lipnja 2025. bit će održana rasprava u predmetu C-516/24, Winderwill. U navedenom predmetu pitanje postavlja njemački sud, Amtsgericht Schleswig, a pitanje se odnose na tumačenje Uredbe Vijeća (EZ) br. 4/2009 od 18. prosinca 2008. o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju i izvršenju sudskih odluka te suradnji u stvarima koje se odnose na obvezu uzdržavanja³, a predmetno pitanje glasi:

Je li zahtjev za pravnu pomoć, kojem je zahtjev za izmjenu obveze uzdržavanja priložen samo kao nacrt, koji se mora službeno podnijeti u slučaju odobrenja pravne pomoći, „ekvivalentno pismeno” u smislu članka 9. točke (a) Unijine Uredbe o uzdržavanju, čime je pred nacionalnim sudom pokrenut postupak i utvrđena njegova nadležnost?

Predlagatelj u glavnom predmetu je sin protustranke iz glavnom predmeta i dok predlagatelj živi u Švedskoj, protustranka živi u Njemačkoj. Zahtjevom od 17. prosinca 2021., koji je faksom upućen istoga dana, predlagatelj, kojeg zastupa Savezni ured za pravosuđe pri Amtsgerichtu Schleswig – Familiengericht (Općinski sud u Schleswigu – obiteljski odjel) – zahtijeva pravnu pomoć u vezi sa zahtjevom za izmjenu uzdržavanja za djecu. Zahtjev za izmjenu uzdržavanja priložen je kao nacrt i njegovo podnošenje uvjetovano je odobrenjem zahtjeva za pravnu pomoć.

Protustranka je još prije odluke njemačkog suda o zahtjevu za pravnu pomoć 28. siječnja 2022. švedskom sudu Eskilstuna Tingsrättu podnijela tužbu za izmjenu obveze uzdržavanja.

Amtsgericht Schleswig – Familiengericht (Općinski sud u Schleswigu – obiteljski odjel) – odlukom od 29. ožujka 2022. je zbog nepostojanja međunarodne nadležnosti odbio zahtjev za pravnu pomoć u vezi s postupkom o izmijeni uzdržavanja koji je podnositelj pokrenuo u Njemačkoj. Odlukom od 27. svibnja 2022., SchleswigHolsteinische Oberlandesgericht (Visoki zemaljski sud, Schleswig-Holstein), u postupku povodom žalbe podnositelja zahtjeva ukinuo je rješenje Amtsgerichta Schleswig – Familiengericht (Općinski sud u Schleswigu – obiteljski odjel) i odobrio je pravnu pomoć, ističući da međunarodnu nadležnost treba utvrditi u glavnom postupku, a ne u okviru odobrenja pravne pomoći.

Budući da je ovaj postupak tek u fazi rasprave, ostaje za vidjeti u kojem smjeru će ići razmišljanje Suda EU-a.

Nadalje, u četvrtak, 19. lipnja 2025. na Sudu EU-a će biti održana rasprava u predmetu C-198/2024, Mr Green, a koji predmet se odnosi na tumačenje Uredbe (EU) br. 655/2014 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. svibnja 2014. o uspostavi postupka za europski nalog za blokadu računa kako bi se pojednostavila prekogranična naplata duga u građanskim i trgovačkim stvarima⁴, a pitanje postavlja austrijski Landesgericht für Zivilrechtssachen Wien.

Pitanje glasi:

Treba li odredbu članka 7. stavka 1. Uredbe (EU) br. 655/2014 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. svibnja 2014. o uspostavi postupka za europski nalog za blokadu računa kako bi se pojednostavila prekogranična naplata duga u građanskim i trgovačkim stvarima tumačiti na način da ne treba uzeti u obzir radnje koje je dužnik poduzeo prije tri godine ili više i/ili prepreke prilikom izvršenja odluke u dužnikovoj državi članici?

Predlagatelj u glavnom predmetu je tijekom 2024. godine podnio zahtjev za izdavanje europskog naloga za blokadu računa. Protivna strana je imala račun na Malti, ali i još pet računa u Švedskoj, Irskoj i Luksemburgu. U pogledu opasnosti naveo je da je druga stranka u postupku nakon pravomoćnih i izvršivih presuda prenijela imovinu tako što je nakon odobrenjâ ovrhe iz siječnja 2021. ili prije toga u drugim ovršnim postupcima raskinula ugovor s austrijskim dužnikom blokirane tražbine DIMOCO Europe GmbH. Postoji opasnost od toga da na isti način postupa i u drugim zemljama te da se sva imovina prenosi u Maltu, a Malta je nedavno donijela zakon kojim se zbog povrede javnog poretka zabranjuje izvršenje austrijskih odluka protiv priređivača igara na sreću koji imaju maltešku licencu.

Prvostupanjski sud odbio je zahtjev predlagatelja, a u drugostupanjskom postupku potrebno je utvrditi postojanje stvarne opasnosti da će izvršenje biti spriječeno ili znatno otežano.

U skladu s tekstom članka 7. stavka 1. Uredbe o blokadi računa opasnost za izvršenje nije ograničena samo na dužnikove radnje, nego se može temeljiti i na ponašanju trećih strana. U tom bi smislu malteški zakon trebalo uzeti u obzir kao prepreku za izvršenje. Uvodna izjava 14. Uredbe o blokadi računa odnosi se na odvagivanje interesa između vjerovnika i dužnika te u kontekstu potvrđivanja opasnosti upućuje na ponašanje koje se može pripisati dužniku, dok se radnje trećih osoba ne spominju. Ni vjerovnik ni dužnik nemaju utjecaj na malteški zakon, zbog čega žalbeni sud smatra da ne postoji temelj za uzimanje u obzir ponašanja malteškog zakonodavca. Malteški zakon ne sprečava blokadu računa, osobito kad je riječ o računima u drugim državama članicama, niti je prepreka za blokadu malteškog računa koja opravdava odobrenje blokade računa.

Zbog svega navedenog, sud koji podnosi zahtjev smatra da mu je potreban odgovor Suda EU-a na postavljeno pitanje.

I na koncu, u četvrtak, 19. lipnja 2025. nezavisni odvjetnik Emiliou će dati svoje mišljenje u predmetu C-320/24, Soledil. Pitanje u navedenom predmetu postavlja najviši sud Italije, Corte suprema di cassazione, a pitanje se ponovno odnosi na sustav zaštite potrošača unutar EU-a, odnosno na tumačenje Direktive 93/13/EEZ.

Pitanje glasi:

Treba li članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima i članak 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima tumačiti:

(a) na način da im se protivi primjena načelâ nacionalnog postupka, na temelju kojih se ranija pitanja, uključujući ništetnost ugovora, koja nisu proizašla ili nisu istaknuta prilikom ispitivanja zakonitosti i koja su logički neusklađena s prirodom izreke kasacijske odluke, ne mogu ispitati ni tijekom postupka vraćanja predmeta na ponovno odlučivanje ni tijekom nadzora zakonitosti radi kojeg stranke podnose odluku suda u ponovljenom suđenju,

(b) također s obzirom na razmatranje o potpunoj pasivnosti koja se može pripisati potrošačima, zato što nikada nisu istakli ništetnost/nedjelotvornost nepoštenih odredbi, osim u okviru žalbe u kasacijskom postupku nakon okončanja postupka vraćanja predmeta na ponovno suđenje,

(c) pri čemu se osobito upućuje na isticanje nepoštenosti očito pretjerane odredbe o ugovornoj kazni, za koju je prilikom nadzora zakonitosti odlučeno da će se smanjiti u skladu s odgovarajućim mjerilima (quantum), također zbog toga što su potrošači istakli nepoštenost te odredbe (se) tek nakon donošenja odluke u postupku vraćanja predmeta na ponovno odlučivanje?

Iz svega navedenog, jasno je vidljivo da će lipanj na Sudu EU-a biti nastavak svibnja, odnosno da će se Sud EU-a i dalje pretežito baviti pitanjima zaštite potrošača.


Mia Mišić, mag. iur., sudska savjetnica Općinskog suda u Vinkovcima