Privatne redovite oporuke

S obzirom na okolnosti u kojima se oporučuje, zakonodavac razlikuje redovite oporuke i izvanrednu oporuku. Nadalje, ovisno o tome jesu li prilikom nastanka oporuke sudjelovala tijela javne vlasti ili ne, razlikuju se javne i privatne oporuke. Konačno, oporuke mogu biti pisane i usmene. Kod pisanih oporuka oporučitelj očituje svoje volju napisanim riječima tj. u obliku javne ili privatne isprave, a kod usmene oporuke oporučitelj očituje svoju volju izgovorenim riječima.³

Naš zakonodavac razlikuje dva oblika redovitih privatnih oporuka – vlastoručna oporuka i pisana oporuka pred svjedocima.⁴ ZN propisuje pretpostavke za valjanost navedene dvije vrste oporuka, ali u praksi su nerijetko prisutna različita tumačenja navedenih pretpostavki. Stoga će autor u ovom radu analizirati pretpostavke valjanosti navedene dvije vrste oporuka s naglaskom na pravna shvaćanja sudske prakse i pravne doktrine.

Vlastoručna oporuka

Članak 30. ZN-a propisuje da je vlastoručna oporuka valjanja ako ju je oporučitelj vlastoručno napisao i ako ju je potpisao. Za valjanost navedene oporuke nije nužno, ali je korisno, da su u njoj naznačeni mjesto i datum kad je sastavljena. Prema tome, za valjanost vlastoručne ili holografske oporuke ZN propisuje dvije pretpostavke: da ju je oporučitelj vlastoručno napisao i da ju je vlastoručno potpisao. Županijski sud u Velikoj Gorici u odluci Gž 1211/2024-2 od 14. ožujka 2025. navodi da osim navedene dvije pretpostavke, za valjanost vlastoručne oporuke nisu potrebne druge formalnosti kao što su datum oporuke, ovjera potpisa ili svjedoci.

Gavella i Belaj⁵ navode da zahtjev za vlastoručnošću pisanja znači da oporučitelj oporuku treba napisati osobno i to takvom tehnikom pisanja koju nazivamo rukopisom (ili drugim pismom koje također, ovisno o autoru, dobiva individualna obilježja – stenografskim pismom i sl.). Zahtjev za vlastoručnošću ne znači nužno da oporuka mora biti napisana rukom, moguće je da oporuka bude napisana primjerice protezom i sl. No zahtjev za vlastoručnošću neće biti ispunjen ako oporučitelj nije pisao svojim rukama, nego strojem ili je pak sastavio tekst oporuke od gotovih slova i sl.

Navedeno potvrđuje i sudska praksa. Županijski sud u Bjelovaru u odluci Gž 415/2024-4 od 18. prosinca 2024. ističe da tekst vlastoručne oporuke mora biti pisan rukom ostavitelja, a Vrhovni sud⁶ u odluci Rev 724/2000-2 od 25. rujna 2003. navodi da u situaciji kada je oporučiteljica vlastoručno prepisala sadržaj oporuke od teksta koji je prethodno napisan po trećoj osobi, ali je oporučiteljica u vrijeme pisana oporuke bila sposobna shvatiti značaj onoga što čini te iako na kraju oporuke nije u cijelosti ispisana godina sačinjenja oporuke, ali je unutar sadržaja oporuke uredno napisan datum oporuke, takva oporuka predstavlja valjanu vlastoručnu oporuku.

Isto tako, zahtjev za vlastoručnošću odnosi se i na potpis oporučitelja. U odnosu na vlastoručni potpis kod vlastoručne oporuke, Gavella i Belaj⁷ navode sljedeće: "Međutim, treba spomenuti da se u vezi s vlastoručnom oporukama bilo pojavilo pitanje sadržaja toga potpisa. Naime, svaka je osoba dužna u tzv. pravnom prometu služiti se svojim osobnim imenom, a to znači – imenom i prezimenom, pa je zbog toga dovedena u pitanje valjanost onih vlastoručnih oporuka koje oporučitelj nije potpisao s punim imenom i prezimenom. U dosadašnjoj sudskoj praksi se ocijenilo da povreda ove dužnosti ne može imati za posljedicu nevaljanost vlastoručne oporuke, ako potpis kojeg je oporučitelj stavio ne ostavlja mjesta sumnji tko je autor, te da je on stavljanjem toga potpisa zaista želio izraziti svoju bezuvjetnu suglasnost s tekstom kojeg je potpisao. Zato mogu biti valjane vlastoručne oporuke i one koje su potpisane i samo imenom ili nadimkom, pa čak i oznakom odnosa s nasljednicima (npr. "Vaša Mama"). Nasuprot tome, neće biti valjane nepotpisane vlastoručne oporuke ili one koje su potpisane samo parafom kao skraćenim potpisom koji se redovito sastoji samo od imena i prezimena, ili faksimilom i sl."

U odnosu na valjanost potpisa vlastoručne oporuke Županijski sud u Splitu u odluci Gž 2881/2023-7 od 24. travnja 2024. naglašava da je valjan samo onaj potpis koji ne ostavlja dvojbe o identifikaciji potpisnika. Isto tako, VSRH u odluci Rev 1330/2008-2 od 17. veljače 2010. ističe da se potpisom vlastoručne oporuke ne mogu smatrati podaci o oporučitelju na početku teksta oporuke jer takvi podaci naznačuju samo identitet osobe oporučitelja.

Nadalje, VSRH u odluci Rev 436/2003 od 31. ožujka 2004. navodi da sama činjenica da je oporučitelj uz svoj potpis dodao i otisak kažiprsta ne čini vlastoručnu oporuku nevaljanom, a u odluci Rev 1226/2007-2 od 21. svibnja 2008. ističe da potpis oporučitelja vlastoručne oporuke može biti napisan, ne samo pisanim, već i tiskanim slovima: "Kako, nadalje nije sporno da je čitava oporuka uključujući i prvo slovo imena i prezime koje je ispisano na kraju teksta oporuke svojom rukom napisao oporučitelj to predmetna oporuka i po pravom shvaćanju revizijskog suda ima značaj valjane vlastoručne oporuke bez obzira na to što potpis ostavitelja nije napisan pisanim već tiskanim slovima."

Prema tome, može se zaključiti da se u vezi s pretpostavkama valjanosti vlastoručne oporuke u sudskoj praksi pojavljuju određene dvojbe. U situacijama kada je upitna valjanost određene oporuke, uključujući i vlastoručnu oporuku, postavilo se pitanje može li stranka postaviti deklaratorni tužbeni zahtjev radi utvrđivanja nevaljanosti oporuke.⁸ Ovim pitanjem bavio se VSRH u odluci Rev 261/2023 od 10. svibnja 2023. u kojoj navodi sljedeće: "Stoga na revizijsko pitanje valja odgovoriti da svaku deklaratornu tužbu, pa i onu u vezi s nedostatkom oblika oporuke, tužitelj može podići pod pretpostavkama iz čl. 187. st. 2. ZPP, a kako za tužbu u vezi s nedostatkom oblika nije posebno propisano da se podnosi (deklaratorna) tužba za utvrđenje njene nevaljanosti (dapače, propisano je da se „može tražiti poništenje oporuke“) ta se tužba može podnijeti uz sljedeću pretpostavku iz čl. 187. st. 2. ZPP, naime, uz pretpostavku postojanja pravnoga interesa. Zato, općenito govoreći, ako za to ima pravni interes, nije nedopušteno da tužitelj i u vezi s nedostatkom oblika oporuke, podnese tužbu s deklaratornim tužbenim zahtjevom, onim da se utvrdi da zbog toga razloga oporuka nije pravno valjana. Tako je ovaj sud u više odluka nije isključio mogućnost meritornoga odlučivanja o tužbenim zahtjevima za utvrđenje pravne nevaljanosti oporuke zbog nedostatka njena oblika (Rev 2816/1999-2 od 27. svibnja 2003., Rev 161/2000-2 od 3. lipnja 2003., Rev 482/2000-2 od 28. svibnja 2003.). (…) S tim u vezi odlučno je to što je pravomoćnim rješenjem ostavinskoga suda tužitelj upućen upravo na parnicu s tužbenim zahtjevom kakav je predmetnom tužbom postavio. Zato se tužitelju u konkretnome slučaju ne može odreći pravni interes na podnošenje predmetne tužbe."

Pisana oporuka pred svjedocima

Članak 31. ZN-a propisuje pretpostavke valjanosti pisane oporuke pred svjedocima ili alografske oporuke. Navedenim zakonskim člankom propisano je sljedeće: "Oporučitelj koji zna i može čitati i pisati može sastaviti oporuku tako što će za ispravu, bez obzira tko ju je sastavio, izjaviti pred dva istodobno nazočna svjedoka da je to njegova oporuka te je pred njima potpisati." Članak 31. stavak 2. ZN-a propisuje da će se svjedoci potpisati na samoj oporuci, a korisno je da se naznači njihovo svojstvo svjedoka, kao i ostale okolnosti koje bi mogle koristiti njihovom lakšem pronalaženju. U pogledu potonje odredbe, VSRH u odluci Rev 1901/2010-2 od 16. studenog 2011. navodi da se radi samo o "korisnim podacima" kako ih zakonodavac naziva, a ne obvezatnim elementima oporuke o kojima ovisi valjanost oporuke.

Prema tome, članak 31. ZN-a propisuje više elemenata valjanosti pisane oporuke pred svjedocima. VSRH u odluci Rev 182/2008-2 od 2. listopada 2008. navodi da ako izostane bilo koji od navedenih elemenata, (npr. istovremena prisutnost svjedoka) alografska oporuka ne može biti valjana, a u odluci Rev 1028/2003-2 od 2. lipnja 2004. ističe da valjanost alografske oporuke ovisi samo o uvjetima koji su propisani zakonom, a ne i o nekim drugim uvjetima (npr. potpisivanje svih listova oporuke).

Gavella i Belaj⁹ naglašavaju da se ova vrsta oporuke razlikuje od vlastoručne oporuke po tome što je čin oporučivanja drukčiji. Naime, kod vlastoručne oporuke se čin oporučivanja sastoji od vlastoručnog pravljenja oporuke, a kod ove vrste oporuke pravljenje pisanog teksta oporuke prethodi aktu oporučivanja. Sačinjavanje teksta pisane oporuke pred svjedocima ne ulazi u akt oporučivanja pa je svejedno kada je taj tekst nastao. Nije neophodno da ga je pisao oporučitelj osobno niti da je pisan rukopisom. S tim u vezi, Županijski sud u Zadru u odluci Gž 53/2023-2 od 24. siječnja 2023. navodi sljedeće: "Potpisivanje oporuke od strane oporučitelja, njegova izjava kojom potvrđuje da je isprava koju potpisuje njegova oporuka i potpisivanje svjedoka oporuke predstavlja jednu pravnu radnju. Naime, pisac oporuke može biti bilo koja osoba kojoj to povjeri oporučitelj ili netko drugi na traženje oporučitelja. Od toga nisu isključeni ni oporučni svjedoci, ni nasljednici, odnosno osobe kojima treba pripasti na temelju iste oporuke neka druga korist iz ostavine, ni srodnici oporučitelja ili nasljednici."

Jedna od pretpostavki valjanosti pisane oporuke pred svjedocima je da oporučitelj "zna i može čitati i pisati". VSRH u odluci Rev 1343/1997-2 od 11. svibnja 2000. naglašava kako za valjanost pisane oporuke pred svjedocima nije dovoljno samo da oporučitelj zna čitati i pisati, već se traži da bude u stanju služiti se svojim znanjem, a u odluci Rev 2291/1997-2 od 30. studenog 2000. ističe da se znanje mora odnositi na jezik na kojem je oporuka sastavljena. Isto tako, u odluci Rev 1544/2010-2 od 10. siječnja 2012. VSRH navodi da za valjanost alografske oporuke nije dovoljno da se oporučitelj zna samo potpisati, ako ne zna čitati i pisati: "U postupku je utvrđeno da oporučitelj J. C. završio jedan razred osnovne škole i da se znao samo potpisati pa su sudovi pravilno utvrdili da se radi o osobi koja ne zna čitati i pisati. Naime, za osobu koja se zna samo potpisati ne može se smatrati da se radi o osobi koja zna čitati i pisati pa takva osoba ne može valjano sastaviti pisanu oporuku pred svjedocima u smislu čl. 31. ZN."

Pitanje znanja i sposobnosti čitanja i pisanja predstavlja questio facti i utvrđuje se u svakom pojedinom slučaju¹⁰, a određene okolnosti mogu sugerirati postojanje (ne)znanja i (ne)sposobnosti čitanja i pisanja. Tako VSRH u više svojih odluka (npr. Rev 1277/1993-2 od 2. veljače 1995., Rev-x 464/2013-2 od 14. siječnja 2014. itd.) ističe da gubitak ili oštećenje vida može indicirati nesposobnost valjanog oporučivanja alografskom oporukom. Navedeno potvrđuje i Županijski sud u Karlovcu u odluci Gž 311/2019-2 od 22. rujna 2021.: "Kako pokojna V.R. u vrijeme sastavljanja oporuke gotovo da nije mogla funkcionirati bez teleskopskih naočala koje su joj omogućavale čitanje (a i to otežano), sačinjavajući spornu oporuku bez tog posebnog pomagala V.R. se, u smislu odredbe članka 31. stavak 1. ZN, ne može smatrati osobom koja može čitati." Isto tako, Županijski sud u Varaždinu u odluci Gž 1169/2009-2 od 11. siječnja 2010. navodi da ako se radi o osobi koja je završila jedan razred osnovne škole i koja se zna i može vrlo teško i nečitljivo potpisati koristeći potpuno neprepoznatljive znakove, navedeno upućuje na zaključak da se radi o osobi koja ne zna pisati uslijed čega ista ne može sastaviti pisanu oporuku pred svjedocima.

U sudskoj praksi se također preispitivalo značenje sintagme "zna čitati i pisati", kao posebne pretpostavke valjanosti pisane oporuke pred svjedocima. Tko se sve smatra pismenom osobom u smislu članka 31. ZN-a?

Ovim pitanjem bavili su se Županijski sud u Splitu i Županijski sud u Varaždinu. Tako Županijski sud u Splitu u odluci Gž 243/2022-2 od 31. ožujka 2022. navodi da znanje pisanja i čitanja u smislu članka 31. ZN-a pretpostavlja da oporučitelj ima takvu razinu znanja da može sastaviti oporuku i potpisati je. Županijski sud u Varaždinu u odluci Gž 1447/2021-2 od 13. siječnja 2022. ističe da nije ispravno prosuđivati znanje pisanja i čitanja prema važećoj metodologiji: "Prije svega, neprihvatljiva je žalbena tvrdnja da se pismenom osobom prema važećoj metodologiji, smatra osoba koja može sa razumijevanjem napisati i pročitati kratak, jednostavni sastavak o svom svakodnevnom životu, bez obzirom na to na kojem jeziku ili pismu osoba čita ili piše, pa se temeljem prihvaćanja i uvriježene metodologije danas ne traži samo alfabetska pismenost već i funkcionalna pismenost (razumijevanje i sporazumijevanje), jer takav pravni standard nije propisan odredbom čl. 31. ZN-a u kojoj je normirana pisana oporuka pred svjedocima."

Jedna od pretpostavki valjanosti alografske oporuke je da oporučitelj pred dva istodobno nazočna svjedoka izjavi da je to njegova oporuka. Pritom sudovi ističu da nije nužno da je oporučitelj izričito rekao da je to njegova oporuka u uvjetima kada je pred svjedocima priopćio sadržaj oporuke. Tako VSRH u odluci Rev 3022/2015-3 od 13. prosinca 2017. navodi da nije bitno je li oporučitelj pred dvoje nazočnih svjedoka rekao naglas da je to njegova oporuka ili nije ako je na glas pročitao predmetnu oporuku, iako to nije bio dužan učiniti. Isto tako, Županijski sud u Splitu u odluci Gž 1467/2022-3 od 10. studenog 2022. navodi sljedeće: "… činjenica da formalno oporučitelj prilikom potpisa nije rekao da je to njegova oporuka, nije od značaja za predmet spora kod utvrđenja da im je oporučitelj nakon potpisa oporuke rekao da je sestrama ostavio sve, jer se one brinu o njemu. Naime, izjava se može dati ne samo riječima navedenim u ZN već i drugim izrazima koji na jasan način iskazuju stvarnu ostaviteljevu slobodu i ozbiljnu volju. Dakle, tim riječima ostavitelj je jasno izrazio stajalište da je to njegova oporuka."

Kod ove vrste oporuke aktu oporučivanja moraju istodobno nazočiti dva svjedoka. Županijski sud u Splitu u odluci Gž 904/2022-3 od 13. srpnja 2022. ističe da svjedoci ne moraju nazočiti sastavljanju takve oporuke. Gavella i Belaj¹¹ u pogledu svjedoka alografske oporuke navode sljedeće: "Za svjedoke takve oporuke sposobni su jedino oni koji bi bili apsolutno i relativno sposobni i za valjane svjedoke javne oporuke, samo što umjesto uredovnoga jezika suda trebaju poznavati onaj jezik kojim se oporučitelj služi kod čina oporučivanja, naime kod davanja svoje izjave da je tekst koji potpisuje njegova oporuka. Svjedoci trebaju nazočiti jedino činu oporučivanja, a ne onome što tom aktu prethodi, pa stoga ne trebaju poznavati ni jezik kojim je oporuka sastavljena, a ni pismo kojim je napisana. Sudjelovanje tih svjedoka kod oporučivanja sastoji se u tome što oporučitelj treba pred njima dati tu izjavu i potpisati tekst, te što nakon oporučitelja trebaju i oni staviti svoje potpise na oporuku čime potvrđuju da je oporučitelj pred njima dao izjavu i stavio potpis. Radi osiguranja nepristranosti svjedoka bit će ništetne oporučne odredbe kojima je oporučitelj raspolagao u korist svjedoka, njihovim bračnim drugovima, njihovim predcima, njihovim potomcima, njihovim srodnicima u pobočnoj lozi do zaključno četvrtog stupnja srodstva i bračnim drugovima svih tih osoba (36)."

Što se tiče odnosa između svjedoka alografske oporuke i oporučitelja, Županijski sud u Zagrebu u odluci Gž 2575/2024-2 od 1. listopada 2024. ističe da uloga svjedoka kod ove vrste oporuke nužno logički implicira da svjedoci poznaju ostavitelja odnosno da su na drugi nesumnjiv način utvrdili njegov identitet pa da je osoba koja je potpisala ispravu kao svoju oporuku upravo osoba oporučitelja. Pritom svjedoci potvrđuju samo autentičnost oporučiteljevog potpisa i njegovu izjavu, a ne i sadržaj oporuke koji im ni ne mora biti poznat.

U pogledu određivanja tko se smatra svjedokom alografske oporuke, Županijski sud u Varaždinu u odluci Gž 1580/2021-2 od 23. studenog 2021. navodi sljedeće: "Stoga, kako su u konkretnom slučaju u oporuci naznačene osobe sa svojstvom svjedoka, ovaj sud smatra da se kao svjedoci oporuke mogu smatrati samo osobe koje su kao takve u oporuci naznačene, a ne i druge osobe, kao što je u konkretnom slučaju sastavljač oporuke odvjetnik R. R., a to zato što se označavanjem u oporuci svojstvo svjedoka od tog svojstva izuzimaju sve druge osobe, pa i pisac oporuke, koji bi se mogao smatrati svjedokom samo u slučaju da svojstvo svjedoka nije naznačeno, tako da bi se svjedocima mogle smatrati u tom slučaju sve osobe čiji se potpisi nalaze na oporuci, osim samog oporučitelja."

Jedna od pretpostavki valjanosti pisane oporuke pred svjedocima je, ne samo da je oporučitelj izjavio pred dva istodobno nazočna svjedoka da je to njegova oporuka, već i da je pred njima potpisao oporuku. Pritom VSRH u odluci Rev 1028/2003-2 od 2. lipnja 2004. ističe da nije potrebno potpisivanje svih listova oporuke, a u odluci Rev 903/2011-2 od 9. srpnja 2013. navodi da u situaciji kada oporučitelj nije u stanju potpisati oporuku, već je umjesto potpisa na ispravu stavio otisak kažiprsta ili neki drugi znak, takva oporuka nije valjana.

Konačno, u pogledu sadržaja pisane oporuke pred svjedocima, potrebno je istaknuti da oporučitelj nije dužan pred svjedocima pročitati sadržaj oporuke¹² niti svjedoci moraju znati sadržaj oporuke¹³. U odnosu na poznavanje sadržaja oporuke od strane samog oporučitelja, dovoljno je da je oporučitelj upoznat sa sadržajem oporuke posredstvom druge osobe. Tako VSRH u odluci Rev 2291/1997-2 od 30. studenog 2000. navodi sljedeće: "Okolnost što je oporučiteljica bila upoznata sa sadržajem oporuke preko prevoditelja ne čini istu oporuku pravno valjanom, jer je intencija zakonodavca bila da oporučitelj zna čitati i pisati na onom jeziku na kojem je oporuka napisana."

Zaključak

Vlastoručna oporuka i pisana oporuka pred svjedocima predstavljaju privatne redovite oporuke za koje Zakon o nasljeđivanju propisuje različite pretpostavke. U praksi je katkada sporno na što se sve odnosi zahtjev za vlastoručnošću holografske oporuke i postoje li posebna pravila za potpis navedene oporuke. Isto tako, alografska oporuka također je povezana s određenim spornim pitanjima. Za valjanost potonje oporuke zakonodavac propisuje različite pretpostavke, a svaka od navedenih pretpostavki podložna je različitim tumačenjima. Stoga je autor u ovom radu analizirao sporne elemente koje čine sadržaj pojmova vlastoručne oporuke i pisane oporuke pred svjedocima s naglaskom na pravna tumačenja judikature i pravne teorije i to s ciljem da se kroz dublju analizu odnosnih pravnih instituta postigne, ne samo bolje razumijevanje odnosnih pojmova, već i ujednačenost u postupanju i primjeni predmetnih instituta.

Borna Mišić, viši sudski savjetnik Općinskog suda u Vinkovcima